Christa Wolf, spisateljica ”temeljite iskrenosti”

Christa Wolf, ”U tijelu”, s njemačkoga prevela Lucija Stamać, Naklada Profil, Zagreb, 2003.

Christa Wolf (1929. – 2011.) bila je, uz Gunthera Grassa, jedna od najutjecajnijih, najvažnijih poslijeratnih spisateljica u Njemačkoj Demokratskoj Republici. Njen je rad prije svega obilježen dvjema karakteristikama – inovativnošću i kritičnošću. Za svoje je romane, eseje, drame, književnu kritiku, scenarije, nagrađena Njemačkom književnom nagradom za životno djelo, ”zbog hrabrog suočavanja s velikim raspravama o DDR-u i ponovno ujedinjenoj Njemačkoj”, kako je stajalo u obrazloženju žirija.

Etablirala se je tijekom šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina prošloga stoljeća hrabrim istupima u javnosti, istraživačkim tekstovima i književnim djelovanjem, artikuliravši važna pitanja življenja u tada rascijepljenoj državi, ističući mnoge složenosti i proturječnosti koje su obilježavale život u tadašnjem socijalističkom društvu. Djela su joj obilježena dubokom refleksivnosti i otvoreno pozivaju čitatelja da se pozabavi sa, prije svega, moralnim i društvenim, političkim pitanjima svoga vremena.

Jedna od prisutnijih misli ove književnice, koja struji kroz njen bogat opus, jest misao kako povijest vremena u kojemu netko živi duboko prožima čovjeka, čak i u njegovim najosobnijim aspektima.

Ona sama to je kazala ovako:

”Od određene točke nadalje, točke koju čovjek više ne može identificirati, on počinje sebe doživljavati kao povijesnog; pod time mislim ugrađenog, vezanog uz svoje vrijeme.”

Život Christe Wolf obilježen je mnogim društvenim, političkim razmimoilaženjima. Rođena je i odrasla u današnjoj Poljskoj, u obitelji srednje klase koja je bila pronacistička.

Nakon poraza Njemačke 1945. godine, s obitelji se preselila u Istočnu Njemačku. Studirala je na sveučilištima u Jeni i Leipzigu, a u mladosti je bila i politički aktivna, pridruživši se Njemačkoj socijalističkoj stranci.

Nakon studija radila je kao urednica časopisa Istočnonjemačkog saveza pisaca, nakon toga i kao urednica u izdavačkoj kući ”Neues Leben”. Od početka njena književna rada, od ranih 1960-ih godina, doživljavana je kao ”lojalna disidentkinja” DDR-a, kritična prema režimu, ali sa vjerom u socijalizam kao vrstom bolje alternative kapitalističkom Zapadu – no zapravo će se već sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća razočarati socijalizmom.

Prvi roman, ”Moskovska novela” objavila je 1961. godine, a već drugim romanom – ”Podijeljeno nebo” (1963.), kojim istražuje teme osobne žrtve, nasuprot predanosti društvu, zadobiva naklonost kritike i čitateljstva, pa je već naredne godine prema predlošku romana snimljen i film. Taj je roman, koji problematizira pitanja osobnih i profesionalnih sloboda u Istočnom odnosno Zapadnom Berlinu, Christi Wolf donio političku naklonost njene zemlje.

Međutim, naredni njen roman – ”Potraga za Christom T.”, iz 1968. godine, u kojemu junakinja preispituje vlastita socijalistička uvjerenja, a potom umire, bio je vrlo dobro prihvaćen u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, no Istočnonjemački kongres pisaca oštro je napao ovo djelo Christe Wolf, osudivši njen individualizam, zabranivši njegovu prodaju u Istočnoj Njemačkoj.

Ostala djela Christe Wolf su roman ”Uzorno djetinjstvo”, 1976., vrst polu autobiografskog prikaza odrastanja u vrijeme Trećeg Reicha, ”Till Eulenspiegel”, iz 1972., (dvije godine nakon knjige snimljen je i film) – radi se o djelu u kojemu autorica narodnu legendu interpretira s marksističkog gledišta, potom ”Kasandra” (1983.), roman unutarnji monolog, u kojemu je iznesena kritika patrijarhalne moći, potom slijedi roman ”Što ostaje?” (1990.), u kojoj prikazuje nadzorne prakse istočnonjemačke vlade, i gdje autorica inkriminira samu sebe, kao onu koja je tri desetljeća bila praćena od strane istočnonjemačkih tajnih službi Stasi, također i prinuđena na trogodišnju suradnju sa njima kao neformalna suradnica, što izaziva brojne kontroverze – bez obzira na činjenicu da je brzo bila odbačena zbog ”šutljivosti”.

Samu Christu Wolf nisu zanimala demagoške verzije i objašnjenja događaja, jer je držala kako se ”presudu treba sam izvršiti”. No njena su djela, i ona nastala u kasnijoj dobi, stekla brojnu publiku, također i priznanja.

Christa Wolf objavila je i roman ”Nesreća: Vijesti jednog dana”, knjigu odabranih spisa ”Rastanak od fantoma: Odabrani spisi, 1990. – 1994.”, roman ”Medeja” (1998.) i roman ”U tijelu”. Memoare ”Jedan dan u godini” zapisivala je 40 godina, jednom godišnje bilježivši svoje misli o svom životu i okruženju, pa knjiga pruža jedinstven pogled na Istočnu Njemačku, od gradnje Berlinskog zida, do njegova rušenja, i do perioda koji slijedi nakon ujedinjenja.

Ova je književnica svoje kritike, od onih koje se tiču političkih i društvenih nesloboda, proširila i na deformirajuće učinke tehnologije na čovjeka, kao i na kritiku patrijarhata, okrenuta uvijek ka obrani ljudskog subjekta, naročito onog ženskog roda, od bilo kakvog oblika instrumentalizacije.

Način njene književne zaokupljenosti i danas, desetljeće i pol nakon njene smrti, još uvijek živo djeluje među književnom i stručnom publikom, još uvijek potiče rasprave o identitetu, društvu, ljudskom iskustvu…

Ne samo njemačka, već i međunarodna književna javnost prepoznala ju je kao spisateljicu – kako se je izrazila novinarka britanskog ”The Guardiana” – ”rijetke čistoće i osjetljivosti, koja je odrasla pod nacizmom, a živjela pod komunizmom, bilježeći utjecaj tih ideologija na ljudske živote”.

Jedan ju je pak drugi kritičar okarakterizirao kao spisateljicu ”temeljite iskrenosti”, i upravo je potraga za istinom i njeno otkrivanje ono što najbliže definira njeno djelo, pa tako i malen, ali izuzetno dojmljiv i nipošto ne lagan, roman ”U tijelu”.

I ovaj je roman Christe Wolf obilježen onime što se suprotstavlja grubim i zgotovljenim receptima, kako onim društvene ideologije, tako i onim književno poetičkim, svojom takozvanom ”subjektivnom autentičnosti”. Autorica se niti u ovome djelu ne skriva iza svojih likova, njen je pristup pokazuje kao onu vrst autora čije djelo mnoga djela zapadne književnosti spontano pokazuje u svjetlu njihova konformizma.

Način njena pisanja uistinu i ovdje demonstrira ono što se njemački ”Die Welt” pišući o njenom djelu nazvao ”trijumf uma koji uređuje život nad kaosom emocija”.

Njena je junakinja romana ”U tijelu” žena koja leži na bolničkom odjelu jedne zapuštene istočno njemačke bolnice, nekoliko mjeseci uoči pada berlinskog zida. Tijelo žene napadnuto je bakterijom koja je prijeti u potpunosti lišiti života – cijeli je roman živ, potanko ispripovijedan tekst koji čitaoca uvodi u stvarnost tijela, odnosno duše, koja promatra i opisuje zbivanja te životne borbe, borbe izranjanja i uranjanja, gubljenja svijesti, operacija i post operativnih oporavaka i kriza…

Pripovijest je to ispripovijedana toliko sugestivnim i uvjerljivim jezikom (a zapuštena bolnica koja nema dovoljno materijalnih sredstava da zbrine bolesne svakako jest alegorijski prikaz tadašnjeg istočnonjemačkog društva), da je pomisao o istinitom, osobnom iskustvu književnice, prenesenom u vrhunski umjetnički tekst, opravdana.

Tijelo proživljava unutarnju dramu osobe, koja traje cijelo vrijeme romana – borba je to sa sjećanjima na život koji je obilježen neslobodom, ideologijama, ali i vjerom u snagu otpora i borbom. U trenutcima kada se svijest gubi izranja druga stvarnost, ona iz ”unutrašnjih svjetova”.

”Zar ima toliko unutrašnjih prostora?”, pita se pripovjedačica, jer je omamljenost sedativima vodi iz prostora u prostor – prostor djetinjstva, kada joj majka saopćava da su Nijemci umarširali u Prag, i smjesta potom zaključi: ”Ima i gorih stvari.”

Iz svijesti izranjaju također njeni socijalistički istočnonjemački kolege – Lothar, i Urban. Zbivanja koja se odvijaju u toj socijalističkoj prošlosti postaju sadašnjost ženina stanja, isprepliću se sa događanjima u bolnici. Posve su prisutna kao da se odvijaju sada, a žena u omamljenosti lijekovima i u teškoj i mučnoj životnoj borbi vodi razgovore sa svojim nekadašnjim kolegama – povjerenje što je nekada imala prema njima okrhnuto je, muče je moralne dvojbe, pitanja vezana uz vjernost ideji, odvažnost u suprotstavljanju kolektivu ali i dosljednost, koja je možda narušena od strane onih kojima je vjerovala – čin izdaje, gubitka vjere u iskrenost onih sa kojima je dijelila društvene poglede i borbu, gubitak nade u izlječenje zajednice na jedan način razbolijeva ovu modernu Antigonu, kojoj je istina važnija od onog prijaznog i lažnog što je može zakriti.

Iz tog razloga njena životna borba i njene svjesne misli ne bave se samo njom samom, nju zanima, čak i tijekom tako teških stanja koje prolazi njeno tijelo ”povijest borbi i mučenja”.

Ona razmišlja o Herodovim vojnicima koji su nabadali djecu na vrhove svojih mačeva, o prvim kršćanima u areni, oči u oči s divljim zvijerima, o konkvistadorima, križarima, knezovima nakon seljačkih buna…, o vlastitome stoljeću koje je donijelo sve zamislive oblike mučenja. Tijekom borbi za vlastiti život, junakinja svjedoči o postojanju onoga što naziva ”carstvo sjena”, bila je nadomak njega, zakoračivši prema njemu, nalazeći se ”u prijelazu”, no preživjela je.

”Sad razumije zašto se govori o carstvu sjena, o podzemnom svijetu kao carstvu sjena, i zašto se umrli nazivaju sjenama, samo što bi trebalo prestati sažaljevati ih. Oni vide i čuju, no ne osjećaju ništa, barem taj koji je u prijelazu ne osjeća ništa, taj kog su poslali da im se pridruži; to mogu posvjedočiti.”

Metafizički se uvidi ovdje približuju, ili pretapaju, s onima političkim, jer je nasilje države, njena tiranija, represija nad pojedincima, do te mjere razorno da uništava ljudske živote, osuđuje ih na smrt. Iz tog razloga, izranjajući iz ”carstva sjena” junakinja romana ”U tijelu”, ujedno i pripovjedačica, odnosno njena svijest, odmah priziva jedno, kako ona kaže, ”zemaljsko carstvo sjena” – susret sa Urbanom u hodniku podzemne željeznice u Berlinu.

Na tom je mjestu također prijelaz – prijelaz iz jedne države u drugu, koji je toliko snažan i simbolički značajan za junake ove pripovijesti u tom trenutku, da predstavlja prijelaz ”iz jednoga u drugi svijet”.

”Svima nam je bilo utuvljeno u glavu da time što se dade ispričati kao povijest, sve i svašta postaje smisleno, dokazuje svoju smislenost. Počinjem naslućivati iz kojih izvora dolaze te slike što sam ih prisiljena gledati čim se isključi redatelj na mojoj unutrašnjoj pozornici”, kazati će junakinja. Ona se prisjeća Goetheovih stihova i želi da joj njen suprug donese Goetheovu knjigu pjesama. Prisjeća se vremena svog studiranja, seminara o Goetheu i kolege Konrada koji je držao taj seminar, svoje posjete Nietzscheovoj kući i proučavanja onoga ”kako društveni odnosi sputavaju nečiji genij te koje metode taj genij razvija da bi se barem privremeno i djelomično oslobodio te sputanosti.”

No razmišljanja pripovjedačice, iznimno tankoćutna i duboka, iznimno prodorna i obilježena senzitivnim osjećanjem teško vidljivih i dokučivih istina nisu karakterizirana samo onim političkim, ona se neprekidno križaju sa onim općim i ljudskim, koje se odnosi na čovjekov unutarnji ustroj općenito. Cijeli je bogat, raskošan niz njenih zapažanja koja u tom pogledu ovo vrijedno, iznimno književno djelo donosi, primjerice kada kaže kako u čovjeku ”postoji stupanj slabosti kada on ne može na sebe preuzeti niti miligram brige ni suosjećanja za druge ljude.”

Ona shvaća, u svojim razmišljanjima na bolničkom krevetu razotkriva tako mnoge istine (a bolnički hodnici nose strah, onaj koji je godinama prisutan u vanjskom prostoru njena društva), prisjećajući se seminara posvećenih Friedrichu Schilleru i Thomasu Mannu, kako njen kolega Urban, u stvari nema talenta, ”za čime je čeznuo više negoli za bilo čime drugim na ovome svijetu”, no bio je veoma ambiciozan, dok je nju obilježavala nesigurnost, proturječja, i čini se kako je bila žrtvom njegove osvetoljubivosti – zbog vlastita književnog talenta.

U operacionoj sali, tijekom operacije, ova junakinja vodi filozofske diskusije s Urbanom, o pojmu, ideji dobrote. Kasnije, kada razmišlja o tome što ljudima donosi trenutak kada ”padaju sve maske i kada ne ostaje ništa drugo doli gole istine”, zaključiti će kako je ono što preostaje patnja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kazimierz Moczarski: ''Razgovori s krvnikom''
    •  Vrijednost Sentimentalne vrijednosti
    •  Titraj žaljenja, tople i pouzdane melankolije gubitka
    •  Mladenačka, potresna i buntovna knjiga Marguerite Duras
    •  Puno smijeha nizašto –  opet sjajan roman Bore Ćosića, Sama
    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Tršćanski književni razgovori
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla

> Svi tekstovi ovog autora