Ulazi li Malkovicheva putovnica u honorar?

Dok su trumpisti slavili vođin rođendan, u Town Hallu je, u srcu Manhattana, održan skup oponenata. Dvorana bila je prepuna, govorio je Robert De Niro. Vođu nazvao je rasističkim, mizoginim i ksenofobičnim tiraninom, što već zvuči kao opće mjesto. Ukidanje zdravstvene zaštite za milijune Amerikanaca opisao je kao prelijevanje novca u džepove klana Trump-Epstein. Govorio je o maskiranim Trumpovim milicijama, koje pucaju po neposlušnim američkim građanima. I sve to bilo je, zapravo, obično. Tako bi, da je građanske odvažnosti, o Plenkoviću mogao govoriti neki hrvatski De Niro ili Sergej Trifunović, kad bi se takvoga u nas moglo naći.

Ono važno, međutim, što je u svom govoru De Niro rekao i čime je poremetio ustaljeni red stvari, pojmova i emocija, a čime nas je opet naputio da je Amerika, čak i ovakva, za nas svjetlo na horizontu, sadržano je u sljedećoj rečenici: “Mrzim što ovo moram reći, ali voljeti našu zemlju počinje zvučati kao kada zlostavljana supruga kaže da voli svog zlostavljača.” Da bi na kraju rekao i ovo: “Dopustite mi da to jednostavno kažem: ne mogu voljeti zemlju koju vodi Donald Trump. I njemu poslušan, ulizivački Kongres.”

Da bismo razumjeli ove riječi, najprije bismo ih morali prevesti. A prijevod nikad nije bio lakši: samo Trumpovo ime trebamo zamijeniti imenom Andreja Plenkovića, ili imenima Njonje i Kutleše, riječ Kongres prepjevati riječju Hrvatski sabor, a maskirane milicije su novoustaše svih fela, od Armade, BBB-a i Torcide do tobožnjih Keleminčevih ratnih veterana.

Ono što Robert De Niro govori u Town Hallu jest da ne postoji obaveza da se voli zlo mjesto, čak ni kada je to mjesto, barem u formalnom smislu, domovina. Jer ako se voli zlo mjesto, ako se, bez obzira na rasističkog, mizoginog i ksenofobičnog tiranina, voli apstraktni pojam Amerike, ili ako se insistira na toj u osnovi patetičnoj i neistinitoj pripovijesti, prema kojoj je domovina nešto što je iznad i što je mimo J. D. Vancea i Njonje Jandrokovića, samo se stvaraju prilike u kojima će tiranin i njegove njonje, uz pomoć maskiranih milicija, tako shvaćenom domovinom vladati sve do kraja vremena.

De Niro o svojoj domovini, ili o svojoj Americi, govori kao o nečemu što se raspuknulo kao balon od sapunice. On o njoj govori kao o nečemu što više ne postoji, a što je on, kako kaže, veći dio svoga života volio. Dok god je postojala Amerika, koja je prihvatila njegove pretke imigrante, on je Ameriku volio. Danas on nema što da voli, i zato traži svoju zemlju nazad.

Borba za domovinu je, dakle, borba za nešto što je čovjeku oduzeto, tako što više ne postoji. Borba za domovinu je borba za ostvarenje nečega čega nema, kao što ni Amerike danas više nema. To nikako nije borba za popravljanje nečega postojećeg, jer djelo tiraninovo uvijek je nepopravljivo. Valja nanovo stvoriti Ameriku koja bi se mogla voljeti. Tako misli i govori Robert De Niro.

De Niro je, naravno, u pravu. Potvrđuje to i sasvim njonjava Trumpova reakcija, koju je nadrndao na nekoj od onih svojih društvenih mreža, u kojoj De Nira opisuje kao “bolesnu i dementnu osobom s ekstremno niskim kvocijentom inteligencije, koja apsolutno nema pojma što radi ili govori”.

U Americi kakvu stvara Trump zajednica nema nikakvog sjećanja, tako da Robert De Niro, kao jedan od najvažnijih glumaca u povijesti filma i ikonična figura jedne prošle Amerike, zapravo više ne postoji. On je poništena ljudska egzistencija iz kakve ubožnice za osobe sa specijalnim potrebama.

Potpuno ista je stvar s Plenkovićevom Hrvatskom, u kojoj se maskirane hadezeovske milicije po društvenim mrežama i tobože informativnim portalima nabacuju govnima na Slavenku Drakulić, prepravljajući njezin život u skladu s potrebama svoje preporađajuće ustašije.

U oba slučaja, američkom i hrvatskom, stvarnost i kulturna memorija savršeno su irelevantne, jer ni Trumpova Amerika ne baštini tradiciju neke stvarne Amerike, kao što ni Plenkovićeva Hrvatska ne baštini tradiciju ijedne stvarne Hrvatske. Pa čak ni Nezavisne Države Hrvatske, na čije se stečevine što izravno, a što neizravno, ali uglavnom njonjavo, plenkovićevci pozivaju.

Za Donalda Trumpa njegov je protimbenik “bolesna i dementna osoba” iz razloga koji je na prvi pogled paradoksalan. De Niro je, naime, dementan zato što se De Niro sjeća. Suprotno alzhajmerovoj bolesti zaboravljanja, o kojoj govore neurolozi, psihijatri i društveni kroničari, Trump uspostavlja bolest sjećanja, koja po njemu diskvalificira njegova kritičara iz zajednice inteligentnih ljudi.

Njegova Amerika, kao i Plenkovićeva Hrvatska, zasnovane su na sveudiljnom i potpunom zaboravu svega što je bilo. Ni jedna, ni druga ne mogu se voljeti, jer je svaka ljubav, a naročito ljubav prema domovini, zasnovana na sjećanjima.

Trumpa je uzaludno podsjećati. Kao što je i Andreja uzaludno podsjećati. Jer ono što se dogodilo i što je predmet eventualnih prisjećanja, za njih dvojicu nije kriterij istine. Oni su ono čega se drugi ljudi prisjećaju zamijenili poželjnom ideološkom konstrukcijom. Njihovi zamišljaji i funkcionalne deluzije postaju stvarnost u njihovim zemljama. Oni ne uzurpiraju samo državni aparat. Oni su otišli nekoliko koraka dalje, pa su uzurpirali stvarnost.

Gledamo, recimo, Plenkovića kako američkome glumcu uručuje hrvatsku putovnicu, zato što američki glumac ima prezime na ić, te su ga, nakon višegodišnjeg obrađivanja, uvjerili da je hrvatskog podrijetla. Nakon toga američki glumac snima spot za Hrvatsku turističku zajednicu, u kojemu ga gledamo okruženog prirodnim ljepotama i nekim građevinama iz davnih vremena, kako prolazi iz skeča u skeč s njegovim kolegama, hrvatskim glumcima.

U skečevima on je, kao, mrzovoljan prema svemu hrvatskom. Ali onda biva zanesen tom ljepotom. I sve je, kao, jako smiješno. Cijena, prava sitnica: xy dolara za sedam dana (precizna svota se unutar Familije taji)! Plus hrvatski pasoš. Snimio je to, kažu, ispod cijene, da nam svima učini. Snimio je to, skoro su rekli, iz patriotizma, kojeg nam kronično nedostaje.

Ono što, međutim, ostaje nejasno jest pitanje hrvatske putovnice. Ulazi li ona u honorar, ili je ona dio cijene? Ako nije jasno što pitamo, može i ovako: je li američki glumac sićom od xy dolara (preciznu svotu zna Familija) naplatio snimanje dva spota: onog s hrvatskim kulturnim ljepotama i drugog, s dodjelom hrvatskog pasoša? Ili mu je jedan spot plaćen s xy dolara i pasošem?

Ako je o ovom drugom riječ, dopustite nam da ostanemo pri našem konceptu stvarnosti, onom u kojem postoje sjećanja, pa da pitamo: a što će Johnu Malkovichu hrvatska putovnica kada već ima američku? Prije tridesetak godina šef Tuđmanova kabineta Hrvoje Šarinić šakom i kapom dijelio je zaslužnima hrvatske putovnice, pa je tako jednu dobio i Semjon Mogiljevič, capo di tutti capi svih ruskih mafija u svijetu.

No, Mogiljevič i drugovi s hrvatskim su putovnicama mogli naokolo putovati i stjecati ugled koji su istodobno gubili s putovnicama zemalja iz kojih su potekli, ali što John Malkovich može steći s hrvatskom putovnicom i gdje on s njom može otputovati?

Spot Hrvatske turističke zajednice svidio se i golemoj većini suvislih ljudi u Hrvatskoj, uključujući one za koje nam se inače čini da imaju kultiviranu imaginaciju. Ali gdje, precizno, završava priča iz tog spota, a gdje počinje stvarnost? Je li onaj drugi spot, s Plenkovićevim uručenjem putovnice Malkovichu, spin-off, namijenjen za domaću publiku, ili je to stvarna stvarnost, dok je ono prvo izmišljaj?

Ako je ono drugo stvarna stvarnost, kako biste izrazili svoj domovinski osjećaj oko činjenice da vaš premijer holivudskim glumcima s prezimenom na ić dijeli hrvatske putovnice, prije nego što im uplati, recimo, pola milijuna dolara (ili više, ili manje; precizne iznose uvijek zna Familija)?

Mislite li da Hrvatsku manje vole, ili čak i da Hrvatsku mrze, oni građani ove zemlje koji bi bili sretniji sa stvarnošću u kojoj bi premijer Hrvatske bio neki čovac koji bi hrvatske putovnice podijelio jednoj obitelji iz Gaze? I još da toj obitelji donira xy dolara (onoliko koliko je isplaćeno Malkovichu), da si u Hrvatskoj sagradi kuću?

Kada bi Hrvatska turistička zajednica, ili Ministarstvo turizma RH (ako to već nije jedno isto), takvim spotom reklamirala ljetovanje na Jadranu, mislite da bi nam došlo manje bogatih turista nego što će ih doći nakon igrokaza s Malkovichem? Ili će biti da je spot s Malkovichem nešto što pridonosi ugledu zemlje, a tek posredno se tiče turističkog bookinga? 

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Ulazi li Malkovicheva putovnica u honorar, ili je honorar određen pristankom da uzme i putovnicu).

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uvođenje VAR-a: Golijat će svaki put natamburati Davida 
    •  Ludwig Bauer i priča o jednoj književnoj nagradi
    •  Evo zašto ne postoje prava i kriva strana povijesti
    •  Siromasi koji ostaju bez struje zbog naših pitanja AI
    •  Emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana
    •  Treba uvijek ići na malu granicu
    •  Ivan Pandžić i cijena istine u Hrvatskoj
    •  Ljubavna priča koju stvara moja električna kosilica
    •  Mitsko čudovište Goran Babić
    •  Zašto je istinski kršćanin sablazan ovome svijetu

> Svi tekstovi ovog autora