novinarstvo s potpisom

Slavenka Drakulić (Foto: Ivana Posavec)
Jučer smo se oprostili od hrvatske književnice, novinarke, feministkinje, majke i prijateljice. Jučer smo se oprostili od još jedne Vještice – Slavenke Drakulić. Prvi put je iz Hrvatske otišla 1992. godine, nakon što je zajedno s Radom Iveković, Vesnom Kesić, Dubravkom Ugrešić i Jelenom Lovrić bila javno prokazana kao jedna od “vještica iz Rija”, optuženih da “siluju Hrvatsku”. Bio je to jedan od najmračnijih trenutaka hrvatskog javnog života, u kojem su žene koje su mislile drugačije postale mete javnog progona.
Slavenka je cijelog života pokazivala da je osobno uvijek i političko. Nije se bojala sukoba oko ideja i mišljenja. Od “Smrtni grijesi feminizm”a do “Oni ne bi ni mrava zgazili”, propitivala je položaj žena, prirodu nacionalizma, ratne zločine i banalnost zla. U književnom opusu od “Holograma straha” ili “Mramorne kože” jednako je otvoreno pisala o vlastitoj bolesti, žudnji, starenju, strahu i tijelu. Nije pristajala na šutnju. A posebno se gnušala laži – (poput one da su “vještice” ikada bile u Riju).
Nije odustala ni kada je promijenila zemlju i jezik na kojem je pisala. Upravo suprotno. Postala je jedan od najprevođenijih hrvatskih književnih glasova u svijetu, autorica koja je maloj zemlji dala veliku međunarodnu vidljivost. I na kraju je dobila sudsku bitku protiv onih koji su je oklevetali.
Što joj je službena Hrvatska zapravo zamjerala? To što je govorila o našim zločinima jednako kao i o tuđima? Što je kritizirala nacionalizam, konzervativizam i licemjerje. Što je ženama dala glas, humor, strast i intelektualnu snagu? Drugim riječima, zamjerala joj je što nije pristajala biti drugotna i poslušna.
Priopćenje Ministarstva kulture i medija nakon njezine smrti nabrojilo je njezina postignuća. Ali nije reklo ništa o tome kako se Hrvatska odnosila prema njoj dok je bila živa.
Njezina djela nisu dio školske lektire. Njezina promišljanja o položaju žena i demokraciji nisu dio obrazovanja. Za svoj golemi opus nije dobila najviša državna priznanja koja bi odgovarala njezinu međunarodnom ugledu. A vijest o njezinoj smrti na javnoj televiziji prošla je gotovo nezapaženo.
I zato, uza sva međunarodna priznanja, prijevode na više od trideset jezika i nagrade koje je dobila, ostaje gorak dojam da je za dio hrvatskih institucija Slavenka Drakulić i dalje bila žena koja je „previše pričala, a premalo kuhala“.
Od nje se ovim riječima oprostila njezina prijateljica Rada Iveković:
“Slavenka nije znala za poraz. Ona nas ohrabruje u otporu, u svijetu u kojem nema mnogo mjesta za to. Hvala joj.”
Mislim da je upravo u toj jednoj rečenici sadržano sve ono što je Slavenka Drakulić bila – književnica, intelektualka i žena koja nije pristajala na šutnju.
Hvala joj!
(Govor zastupnice Rade Borić u ime kluba Možemo! na sjednici Sabora RH 30. lipnja 2026.)
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

















































