Stanko Perića i Mate Uzinić čine Crkvu relevantnom

Čovječanstvo su koštali glupani i loši ljudi. Svijet mogu spasiti samo dobri i hrabri, kaže Severina Vučković u pozivu na prosvjed koji će se iduće subote 5. rujna dogoditi u Hrvatskoj pod motom ”Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku”.

Danas ću vam nešto kratko kazati o dvijema osobama koji su dobri i hrabri i spašavaju svijet: a to su isusovac Stanko Perica, dosadašnji ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice – JRS (o. Stanko uskoro odlazi nastaviti redovničku nadgradnju u Meksiko i neće ga biti među nama neko vrijeme, pak na čelo JRS-a dolazi također kvalitetan svećenik, nešto mlađi Tomislav Vujeva – novi regionalni ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice. Nakon iskustva u socijalnom i župskom apostolatu, p. Vujeva preuzima JRS u složenim vremenima) i riječki nadbiskup Mate Uzinić o kojem se na Autografu dosta piše u raznim našim rubrikama.

Prije nego nešto kažem o mojim junacima koji ”spašavaju svijet”, riječ-dvije o isusovcu Vujevi.

Tomislav Vujeva je rođen 1987. godine u Livnu, u Bosni i Hercegovini, a netom po završetku studija strojarstva u Zagrebu 2012. godine stupa u Družbu Isusovu, u kojoj je 2021. godine zaređen za svećenika. Od 2023. godine služi kao kapelan u Župi Bezgrešnog Srca Marijina u Zagrebu, a posljednjih šest mjeseci obnašao je službu župnog upravitelja iste župe.

Poseban dio njegove isusovačke formacije obilježio je rad u socijalnom apostolatu. Godinu dana djelovao je u Gimnaziji Loyola u Prizrenu na Kosovu, gdje je bio uključen u obrazovne programe i rad s romskom djecom. Također je sudjelovao u projektu ”Fe y Alegría” (vjera i radost) u Rimu, posvećenom obrazovanju i integraciji migranata iz Latinske Amerike. I sam je dio djetinjstva proveo u Njemačkoj, gdje je pohađao i školu, tako te osobno poznaje specifičnosti migrantskog iskustva.

Pater Vujeva preuzima JRS u trenutku kada je situacija u svijetu zabrinjavajuća. Ipak, iskustva onih koji su bili primorani otisnuti se u nepoznato uče nas jednu vrijednu stvar – da se isplati gajiti svjetlo nade i u najtežim okolnostima. A više se nadati znači više slušati tihi i nježni Božji glas u vlastitome životu. On daje jedini pouzdan smjer istinski svijetle budućnosti.

Elem, zašto ovog tjedna pišem o Perici i Uziniću?

U prepunoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu 26. kolovoza 2026. predstavljena je knjiga oca Stanka Perice ”Opasni Bog – Migranti i izazov kršćanskog identiteta”. Predstavljanje su organizirali suizdavači knjige: Kršćanska sadašnjost, Jesenski i Turk i JRS – Isusovačka služba za izbjeglice, čiji je o. Perica, kako rekoh, bio dugogodišnji ravnatelj.

Prvi je govorio sam autor knjige, o. Stanko Perica, pobliže objašnjavajući kako je do knjige došlo. Riječ je, naime, o njegovu proširenom doktoratu koji je u kolovozu prošle godine obranio na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu pod naslovom Migranti kao izazov kršćanstvu i Crkvi u oblikovanju kulture dijaloga.

Posebno je zahvalio recenzentima izv. prof. dr. sc. Ivanu Balabaniću s Instituta za istraživanje migracija i izv. prof. dr. sc. Silviji Migles s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.

O. Stanko je naglasio da je poticaj za pisanje došao s terena: kao ravnatelj JRS-a sretao je migrante na licu mjesta, na migrantskim rutama u jugoistočnoj Europi. Iz toga je iskustva nastao važan dio knjige, konkretno istraživanje o vrijednostima i stavovima ljudi koji prolaze lokalnim migrantskim rutama. Treba poslušati što ti ljudi misle.

O. Perica itekako je svjestan koliko je migrantsko pitanje u svakome pogledu važno za Hrvatsku i Europu, a ova je knjiga doprinos boljemu rješavanju toga pitanja.

Kao što je rekao, knjiga pitanju migranata pristupa iz pozicije Biblije i bogatoga crkvenog naučiteljstva, koje progovara najviše kroz socijalni nauk Crkve. Knjiga je poziv na dijalog. Autor je naglasio kako migranti nisu tek sociološka pojava, nego teološko pitanje par excelance.

Osvrnuo se i na sintagmu iz naslova te prokomentirao ”zašto je Bog opasan”. Naslov knjige na tragu je pape Franje i njegova stava iz apostolske pobudnice ”Radost evanđelja” (Evangelii gaudium), kako Bog poziva čovjeka na njegovo puno ostvarenje i neovisnost. Poziv, sam po sebi, čini Boga opasnom pojavom jer čovjek koji se u punini ostvaruje nadilazi moralnu indiferentnost i vidi drugoga, ulazi u dijalog s drugim.

Na predstavljanju je govorila i Linda Samardžić, koja je više od trideset godina radila za Međunarodnu katoličku komisiju za migracije (ICMC) i donedavno vodila ured Komisije u Istanbulu. Govorila je najprije o vlastitom ocu, političkom migrantu koji je u jednom trenutku pobjegao iz Jugoslavije u Italiju i nakon mukotrpna procesa, uz pomoć jedne katoličke udruge, završio u Australiji.

U svojem poslu, koji se dobrim dijelom odnosio na zakonito preseljavanje izbjeglica u Sjedinjene Američke Države, svjedočila je mnogim teškim sudbinama, počevši od vremena Domovinskoga rata pa sve do rada s ljudima koje su zatekli ratovi na Bliskom istoku i u Afganistanu.

Gospođa Samardžić povezala je knjigu oca Perice s tim konkretnim kontekstom rada s izbjeglicama i migrantima i u njega ju je smjestila.

Posebno se sjetila svojega prvog prevođenja u slučaju silovane Bošnjakinje kojoj su pobili veći dio obitelji zbog čega je proplakao i tvrdi američki birokrat. Ili pak obitelj Bahai izbjeglica iz Irana čiji su potomci u SAD-u ostvarili karijere u medicini i NASA-i. Treba kršćanski prepoznati čovjeka u svakome onom koji je u nevolji. Izbjeglice i migranti su također nečija djeca, majke, očevi.

Na predstavljanju je govorio i riječki nadbiskup Mate Uzinić, koji je ujedno napisao predgovor knjige. Govoreći o aspektu socijalnoga nauka Crkve vezanom uz ovu knjigu, napomenuo je kako je papa Lav XIV. i u posljednjoj enciklici ”Veličanstveno čovještvo” (Magnifica humanitas), u broju 81, pronašao mjesta progovoriti o migrantima.

Govoreći također iz vlastitog iskustva koje je spojio s kontekstom knjige, spomenuo je riječki punkt za migrante iz 2022. kao mjesto susreta različitih vjera, gdje su se ljudi različitih životnih pozadina i religijskih tradicija zajednički volontirali i međusobno se upoznali.

I nadbiskup je naglasio kako je knjiga poziv na dijalog. Pozvao je prisutne da budu hrabri i odvažni u pristupu k emigrantima, naglasivši kako migrantsko pitanje zadire u same temelje kršćanske antropologije, nadrastajući okvire puke politike i ekonomije, raznih konvencija.

Ono ne predstavlja samo društveni problem, nego mjesto na kojemu se testira autentičnost vjere i prepoznaje Božja prisutnost u svijetu.

Dio svojega izlaganja posvetio je pak jednom drugom pozivu, pozivu na svjetski mir. Spomenuo je kako je na posljednjim Mediteranskim teološkim susretima ovoga ljeta u Lovranu upravo to bila jedna od glavnih tema te je najavio novu inicijativu – Mediteranski savez za mir,  usmjeren prema svim ljudima dobre volje (uskoro ću se vratiti ovoj novoj inicijativi nadbiskupa Uzinića).

Poslije predstavljanja uslijedila je živa rasprava o knjizi, u kojoj je sudjelovala i publika. Skup je vodila i moderirala Blaženka Jančić, urednica religijskoga programa Hrvatskoga radija.

Ovo dvoje ljudi, Stanko Perića i Mate Uzinić (inače suradnici na mediteranskim teološkim susretima u Lovranu), pokazuju kako Crkvu činiti relevantnom.

Bez obzira što se dosta piše o Crkvi, uglavnom negativno, em zbog pedofilske afere zataškane od većeg broja (nad)biskupa, naime, ona najnovija na Šalati i Đakovu (nije pomogla ni intervencija bivšeg bečkog nadbiskupa, kardinala Christopha Schonborna, em zbog seksualno skandala koji trese katoličku sektu Omnia Deo (najnovija vijest govori o tomu da je zadarski nadbiskup suspendirao suosnivača Omnia Deo don Josipa Radića i stavlja ga na crkveni sud jer je kumovao, zataškavao, nekoliko čina silovanja postulantice ženske grane Omnia Deo (pitam se: a što s ”majkom Jozefinom”, drugom suosnivačicom Omnia Deo, koja je znala za aferu njega supruga, sada na sudu u Rijeci Josipa Glasnovića? Naime, ako se sudi don Radiću, zašto se štiti Jozefinu Glasnović?), Crkva u Hrvatskoj je manje više irelevantna.

A zašto je ona irelevantna? Zato što je Crkva postala irelevantna (na primjer: Glas Koncila je pao sa 140.000 na par tisuća prodanih primjeraka, HKR je među slabo slušanim radiostanicama… i tako dalje i tako slično). Liberalni mediji često optužuju Crkvu zbog prevelikog utjecaja na društvo, ali, iskreno, poznavajući je (bio sam i u situaciji da je promatram kao dio strukture), utjecaj Crkve na društvene procese je vrlo slab.

Navodim vrlo dobar post nadbiskupa Uzinića (na njegovom FB zidu) od prije par godina: ”Umjesto žalopojke nad svijetom kojega više nema i Crkvom kakva je nekad bila, teologija bi trebala ponuditi odgovor na poslanje Crkve u svijetu koji je sekularan i pluralan, svijetu u kojemu sve manje građana dijeli njezin vrijednosni sustav, a i veliki broj onih koji misle da to čine, to zapravo ne čine. Ali za tako što nam je potrebna teologija koja neće govor o Bogu odvojiti od konkretnih životnih problema i izazova. Bojim se da takve teologije u nas gotovo da i nema. Da ima, vjerujem da bi teologija ponovo mogla biti relevantna. I da bi to omogućilo i Crkvi da ponovo postane relevantna”.

Pro domo sua s obzirom da traje cenzura moje malenkosti u katoličkim medijima, ali cenzura zahvača i neke liberalne medije kao što je portal Telegram (cenzuru sustavno u svojim pseudo katoličkim člancima provodi novinar Mladen Pleše, ali iza njega stoji odluka uredništva): Moram spomenuti da članci na Autografu u kojima se bavim političkom i inom teologijom, makar su objavljeni u formi kolumne ili osvrta, imaju veću čitanost nego što je imaju svi katolički teološki i informativni crkveni časopisi zajedno.

Mogao bih, koga god zanima, pojasniti ili ga uputiti u to kako se organizira i vodi, pak i izgrađuje pametan, seriozan i utjecajan portal kakav je ovaj koji sada čitate ili kako se dovodi na isto mjesto široka paleta intelektualaca različitih svjetonazora.

To što sam uspio organizirati u okviru kružoka pod pokroviteljstvom najprije mitropolite, a onda i patrijarha Porfirija, su za hrvatsko društvo i medije, za HBK i hrvatske teologe – čisti science fiction.

Ovo spominjem zato da pokažem da ne govorim ili pišem bez argumenata nego snagom argumenata i na temelju CV-a s kojim se malo tko u Hrvatskoj među novinarima i teolozima može ravnati.

Pravim se važan? Možda. Puna mi je pipa tih teologa i novinara koji znaju za, riječima nadbiskupa Uzinića, ”žalopojke”, ali nikako da naprave korak koji će ih učiniti relevantnima.

Nepismena novinarska hrvatska ćeljad, osobito ona koja si umišlja da tako nepismena može pisati o religijskim stvarima, ne samo što ne zna pratiti i prepoznati one procese koje Crkvu čine relevantnom nego uopće ne može pojmiti i ne doživljava kao epohalni događaj, na primjer, ovotjedni pohod vatikanskog tajnika za odnose s državama nadbiskupa Paula Richarda Gallaghera Moskvi (koji je svima, pa i Telegramu, prošao ispod radara).

Papa Franjo je smatrao, a papa Lav XIV također preuzeo i drži da je briga za migrante jedna od okosnica pontifikata. Pape su posebno željeli dići glas za one koji su ga izgubili jer su kao migranti izgubili život u vodama Mediterana.

Kada se čita predgovor Mate Uzinića knjizi Stanka Perice čovjek misli da je nadbiskupu stalo, da je iskren, da ne fejka i da želi sudjelovati u činu koji je za Crkvu itekako važan te ju pretvara, odnosno može pretvoriti u društveno relevantan faktor.

Treba znati odgovoriti na realne probleme našeg vremena, riječima teologije i gestama Crkve.

To što ja to pokušavam, od 1. siječnja 2022. sa suradnicima i preko specijaliziranog portala Ekumena.org, a ovdje od 13. listopada 2013., je samo par koraka na dugom putu u kojem ćemo ostati na stazi samo ako ne budemo bježali u varljive iluzije ili u nostalgičnu prošlost.

Mnoštvo katolika, ali i drugi, ponašaju se kao ”razmažena djeca” i valjaju se u ”udobnom cinizmu”.

Puno ih je, kao i ona gomila koja je slavila ustaštvo u subotu navečer u Vukovaru, sramota našega vremena, oni su vulgarnost.

Dakle, citirat ću jedan transparent viđen u Rimu: ”Ako migranti nisu naša braća, Bog nije naš otac”. Tačka.

To isto vrijedi za našu braću Srbe, Makedonce, Bošnjake, Crnogorce, Sirijce, Afganistance, Palestince… vi nastavite niz.

Prestanimo biti licemjerni. Odvratni smo. Pomaknimo više naše lijene stražnjice i krenimo drugima u susret.

Za početak, hodimo sa Severinom za Liku. Vidimo se u subotu 5. rujna prije podne na Trgu bana Josipa Jelačića.

Okupljanje sudionika počet će u 11 sati ispred Glavnog željezničkog kolodvora, odakle će prosvjednici krenuti prema Trgu bana Josipa Jelačića. Središnji dio prosvjeda na glavnom zagrebačkom trgu najavljen je za 12 sati.

Iz Inicijative naglašavaju da prosvjed organiziraju isključivo građani okupljeni oko inicijative ”Gospić je naš dom” te da iza skupa ne stoji nijedna politička stranka. Ranije su poručili i da na prosvjednoj pozornici neće biti mjesta za političke govore i stranačko prikupljanje bodova.

Imamo priliku učiniti nešto konkretno i relevantno, baš kao što su učinili Stanko Perica i Mate Uzinić kroz mnoge godine djelovanja.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaške zastave u Chicagu i Kutlešine žrtve totalitarizma
    •  Meta na sudu – mentalno zdravlje mladih u pitanju
    •  Pet godina od naše izdaje Afganistana
    •  Riječi mira i praštanja patrijarha Porfirija
    •  Srbi i zločin u Komiću kao teološko mjesto
    •  Okončana je misija hrvatskih franjevaca u Argentini
    •  Prokleti gadovi Trump i Infantino će proći, a nogomet ostaje
    •  Valja čitati Željka Mardešića da ostanemo na površini života
    •  A što da je Mate Uzinić molio s nama za žrtve u Komiću?
    •  Gospa od HVO-a i HR Herceg-Bosne

> Svi tekstovi ovog autora