Neke (polu)nogometne plus (polu)religiozne misli uz Mundijal

Još jedan Mundijal će se nažalost uskoro preseliti u prošlost. Ovo pišem u predvečerje borbe za bronzu i u radosnoj anticipaciji sutrašnjeg finala. Nemojte me pitati za koga ću navijati jer se na tom području nalazim u ozbiljnim dilemama.

Nisam nogometni stručnjak, ali volim pogledati dobru utakmicu iako moram priznati da se povremeno zgražam zbog novčanih i inih skandala koji prate tu po definiciji pametnu i plemenitu igru.

U ranoj mladosti sam igrao nogomet, a po mišljenjima nekolicine stručnjaka koji su me povremeno pratili, bio sam nadaren i perspektivan igrač. Često me neki od tih nogometnih znalaca pitaju zašto sam prekinuo i odrekao se potencijalno obećavajuće karijere?

Moram iskreno odgovoriti.

Na životnom raskrižju tinejdžerskih godina doživio sam kao sedamnaestogodišnjak dramatično obraćenje te postao ”vatreni” kršćanin. Kako su se utakmice u to vrijeme igrale samo nedjeljom koja je, po mom novom uvjerenju, bila Dan Gospodnji, a osim toga je za trening trebalo previše vremena s tim da su se moji prioriteti radikalno promijenili – zaključak je bio jasan.

No i dalje volim gledati kvalitetan nogomet i povesti moje sjajne unuke na dobre utakmice. Sve to bih činio još radije i radosnije kada bi na tim tribinama, to jest javnim okupljanjima, bilo manje psovki i vulgarnosti. Oni koji me povremeno prate znaju iz našeg druženja da se može stravstreno navijati bez psovanja i vređanja protivničkih igrača i njihovih navijača.

Mnogi ne znaju da postoje ozbiljna istraživanja koja pokazuju kako navijanje može imati blagotvoran utjecaj na ljudsko zdravlje. Snažna emocionalna iskustva mnogih koji prate nogometne utakmice govore o ”čistoj radosti” i pozitivnoj ”ushićenosti”. Navedena istraživanja pokazuju da je dvije trećine ispitanika svjedočilo kako su na utakmicama znali plakati od radosti ili tuge.

Dr. Daniel Wann je poznati američki sveučilišni stručnjak za sportsku psihologiju koji je u svojim istraživanjima došao do zaključka da navijanje ima slične političke učinke kao i religiozno iskustvo. On tvrdi:

”Srodnost između navijanja i vjerovanja zapanjujuća je. Pogledajte izraze koji se koriste u oba konteksta: vjera, obožavanje, posvećenost, požrtvovnost, duh, patnja, svečanost i slavlje…”.

Privlačnost nogometa kao svojevrsne Ersatzreligije i fanatična vjernost njezinih sljedbenika je nešto na čemu bi kako stari plemenski čarobnjaci tako i utemeljitelji novijih religija mogli samo pozavidjeti. Mnogi navijači riječima, pjesmama, žrtvama i ponašanjem javno i uvjerljivo ispovijedaju da je nogomet njihova glavna ”religija”.

Iz naše nedavne prošlosti znamo kako se nakon nekih presudnih pobjeda a posebice nakon osvajanja značajnih medalja čitava nacija može naći u transu a igrači u posebnom preobraženom nazovi ”duhovnom” stanju.

Zar treba podsjećati da je fan, globalni naziv za navijače, zapravo kratica od fanaticus, koji je nekada označavao religioznog zanesenjaka?

Sjećam se kako je nekadašnji izbornik Niko Kovač u svoje vrijeme tvrdio da se po vjeri igrača i prisutnosti svećenika na pripremama može prepoznati kako smo mi ”ne samo katolička nacija, nego i katolička reprezentacija.”

Jeste li primijetili kako naši (ali i ini) navijači znaju masovno hodočastiti u gradove u kojima se mogu pokloniti Dalićevim, uskoro Bilićevim, dečkima i koliki među njima su pri tome pobožno oboružani slikama Gospe, Isusa, anđela i svetaca?

Sve to uz niz drugih religioznih predmeta, čina i ponašanja igrača i navijača svjedoči o svojevrsnom (pseudo)religioznom fenomenu.

Nemam ništa protiv osobne vjere pojedinih igrača i trenera, pa ni javnog svjedočenja o tome. Nisam imao čak ništa protiv nekadašnje posjete vatrenih Vatikanu i Međugorju. S druge strane sam vrlo kritičan prema špekulacijama i naivnim očekivanjima da će naša reprezentacija uz Gospin i Papin blagoslov lakše pobjeđivati.

Bog nije nacionalist te je stoga po tim pitanjima neutralan, a za pobjede je potrebna nogometna strategija, inteligentna igra te vještina i požrtvovnost svih a posebice ponajboljih igrača.

Pisao sam o tome kako mi je bilo drago što je papa Bergoglio prije nekoliko godina u poruci igračima posvijestio veliku odgovornost koju imaju jer njihovo poslanje nadilazi sport te su stoga pozvani biti pravi primjer, osobito mladima, njegujući duhovne i ljudske kvalitete.

Bilo mi je drago kada sam prvi put pročitao svjedočanstvo Marka Pašalića koji je u to vrijeme bio nova zvijezda naše reprezentacije. Za Dalićevo svjedočenje važnosti vjere u njegovu životu i životu njegove obitelji svi znamo te se mu mi koji smo vjernici i iskreno radujemo.

Isto tako sam se radovao kada je naš tadašnji sjajni vratar Stipe Pletikosa (sada u drugoj odgovornoj ulozi!) u svoje vrijeme govorio kako mu je supruga pomogla da pronađe put do Boga, te da oni svakodnevno zajedno mole.

Osobno iskustvo vjere i javno svjedočenje o tome je unutar legitimnog pluralizma pravo svakog pojedinca.

Prisjetimo se sjajnog Brazilca Kake, svojevremeno najboljeg igrača svijeta i njegove iskrene vjere i istinosti poruke ”I belong to Jesus” (Ja pripadam Isusu). Tu smo poruku vidjeli svaki put kada je zabio gol, a zabio ih je mnogo. Propovijedao sam u njegovoj matičnoj crkvi u Brazilu te mi je tom prigodom njegov osobni pastor potvrdio kako se radi o autentičnoj vjeri i potpunom predanju Bogu. O tome je uostalom svjedočio i Kakin moralni život, borba protiv gladi u svijetu i osobno žrtvovanje za potrebite.

Tamo gdje nema te i takve osobne vjere, forsiranje javne religioznosti završava u praznovjerju i prakticiranju neke vrste magije. Dodajmo da suvremena etnologija razlikuje crnu magiju koja želi zlo, od bijele magije čiji je cilj pozitivan.

Ponekad je vrlo teško razlikovati religiozno od magičnog, jer se isprepliću, a postoje miješani magijsko-religijski fenomeni kojima je krcato ponašanje nekih igrača i mnogobrojnih fanova.

Bijela magija svojim tajanstvenim utjecajima i uz pomoć nevidljivih sila želi pobjedu svom timu ili nadnaravnu vještinu svom igraču. U tome je posrednički važno korištenje predmeta (medaljona, slike, križa), koji imaju ulogu fetiša preko kojih navodno djeluje magična moć.

Naša sklonost miješanju domovinske religioznosti, kultnog hrvatstva i religijsko-magijskog ponašanja je višestruko problematično te mu stoga valja pristupiti (samo)kritički. Inače se izlažemo ruglu poput bogohulne tvrdnje da je ”Gospa obukla kockasti dres, a sv. Ante se išarao crvenom i bijelom bojom po obrazu jer čitava nebesa navijaju za Hrvatsku.”

Ne ide to tako jer bi se inače sutra i Gospa i sv. Ante uz čitava nebesa našli u velikoj nevolji kada igramo protiv neke druge ”katoličke” zemlje. Stoga valja još jednom naglasiti da su u sportu sakralizacije štetnije od sekularizacije.

Osobne se vjere ne treba sramiti, ali je opasno zanositi se religijskim folklorom i nepročišćenom nacionalnom vjerom te kolektivistički svim igračima nametati obrasce religijskog ponašanja bez autentičnog osobnog obraćenja. I ovdje valja naglasiti da etičko uvijek mora biti iznad etničkog.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Michael Novak – nedvojbeno jedan od najvećih
    •  Kardinal Kuharić bi nam trebao ostati uzorom
    •  Hristos vaistinu vaskrse
    •  Cvjetnica je i poruka – Obratite se i vjerujte u Evanđelje
    •  Velikani koje je svijet nepravedno i prebrzo zaboravio
    •  Teologija u Osijeku nekad i danas
    •  Božića nema u ranom krščanstvu
    •  Neke religiološke pouke iz akademskog Bostona
    •  Uz Dan Reformacije - Luther nije podijelio kršćanstvo
    •  Glad je zločin kada se koristi kao oružje rata

> Svi tekstovi ovog autora