Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?

Već su me u ožujku 2025. godine zabrinjavali signali iz washingtonske Bijele kuće. Zapamtila sam što je na Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti i suradnji u Münchenu u veljači 2025. godine novi američki potpredsjednik JD Vance poručio svjetskoj javnosti: ”Stigao je novi šerif u grad!”.

U svom govoru začinjenom kritikama i prijetnjama upućenim na adresu Europljana, nije ostavio ni najmanju dvojbu o tome kako tu najavu treba shvatiti. Europa sa svojom migrantskom krizom, svojim sladunjavim ”ljudskim pravima”, svojom pravnom državom, zapala je u egzistencijalnu krizu – i neka se ne nada da će je Trumpova Amerika vratiti svojoj demokraciji i svojem humanizmu.

Europa je vidjela kako je Trumpov ”New Deal” razračunao sa svim tim vrijednostima i progurao svoj raison d’ĕtre: Deal i profit. Jesu li se početkom 2025. godine optimisti još tješili uvjerenjem ”da se ne jede vruće nakon što je tek skuhano”, i da će nakon prve euforije i predsjednik nailaziti na granice svoje moći. Optimizam se ubrzo izjalovio, stvarnost se pokazala mnogo crnjom od najcrnjih strepnji. Sada, sredinom 2026. godine, čini se da su se i najveći sanjari probudili.

Europa je svoju taktiku ”podilaziti narcisu, ulizivati mu se, pa ćemo lako s njim” izokrenula i osvijestila se. Europljani moraju zaštitu mira i sigurnosti uzeti u svoje ruke i preuzeti odgovornost za sebe – umjesto da se čuči pod američkim kišobranom.

I najvećim dosadašnjim optimistima sinulo je da se Europa mora znati jasno zaštititi od agresora, voditi konstruktivnu i miroljubivu vanjsku politiku, ali istodobno razvijenim oružanim snagama odvratiti potencijalne agresore. Ni izdaleka nije zajamčeno da će država koja čuva unutrašnji i vanjski mir, i sama ne prijeti nikome, ostati pošteđena i preobratiti ratne huškače.

To je uglavnom diljem Europe prihvaćena sigurnosna doktrina, a to i najnaivnija duša shvaća. Nažalost, neki to ne shvaćaju. Ozbiljno, ima ih i danas, koji očito misle da Hrvatska, koja je (pre)dugo ratovala, ima sad svako pravo da više ne misli ni na oružje ni na obranu, i da joj ne treba suvremena vojska i oružje na najvišoj tehničkoj razini.

Glavni urednik Glasa koncila Branimir Stanić očito spada u ove nepopravljive optimiste: ”Hrvatima se doista više ne ide u rat, pogotovo tuđi. Nije jasno zašto ih se opet tamo gura, pa makar i paradno.” (Glas koncila, 6. srpnja 2026., https://www.glas-koncila.hr/hrvatska-saveznik-u-miru-pogled-iz-papine-kuce/).

I na našoj najvišoj državnoj razini caruje taj duh, sudeći prema obrazloženjem kojim je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odbio poziv predsjednika Republike Francuske Emmanuela Macrona na sudjelovanje u svečanoj vojnoj povorci. Jer – tako je rekao Milanović – Hrvatska vojska više nikada neće nastupiti izvan hrvatske granice, ni u protokolarnim prilikama. Znači: ni na međunarodnim hodočašćima vojnika u Lourdes? To do sada nitko nije propitkivao.

Mladići, vojni obveznici prema novijim zakonskim promjenama u europskim zemljama gdje se suspendirala opća vojna obveza, pozivaju se na evidentiranje i – za sada još dobrovoljno – regrutiranje. Nekolicina njih u Njemačkoj i u Austriji odbili su služiti u oružanim snagama uz obrazloženje da ne žele ići u vojsku, jer ne vole rat! Dakle: odbij služiti vojsku – pa neće biti rata.

Protiv ove priproste logike govore mudrosti iz višestoljetnih iskustava ljudi koji su se rata zacijelo ne manje bojali nego mi u 21. stoljeću. Si vis pacem para bellum, ovaj citat iz traktata De Re Militari (iz 4. ili 5. stoljeća AD) našao se u još starijim dokumentima, primjerice, u Platonovom djelu ”Nomoi” (”Zakoni“).

Kontekst ovih citata je uvijek zabrinutost civila za očuvanje mira. Njihovo iskustvo: štiti se, što pretpostavlja da su se ljudi sposobni kvalitetno zaštititi. Oni su pokazivali spremnost braniti se, kad doista bukne rat.

George Washington je apelirao na svoje sugrađane: To be prepared for war is one of the most effectual means of preserving peace. Ozbiljno se o ratu i miru razmišlja poslije Prvoga svjetskog rata, kad je svijet shvatio da se mir nerijetko mora uspostaviti oružanom silom. When all other means fail, … the liberation of the world from military domination can in the extreme case only take place by battle. … in place of ‘si vis pacem para bellum’ a simiarly sounding principle … may become a necessity: Si vis pacem, fac bellum.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća, generacije europskih mladih prosvjedovale su također protiv naoružavanje u Hladnome ratu – i oduševljene podupirale Willyja Brandta, kad je pripremao mir svojim pomirbenim signalima prema Istoku.

Ali, ali! Tada su s Istoka odaslani signali spremnosti na ”ustupke” – i to je razlika, ogromna razlika, conditio sine qua non. Protivna strana pristaje na pripreme za rat. Pita li se netko, gdje su danas pokretači priprema za mir? Obeshrabreni su, prestrašeni – i ne može im se zamjeriti.

Nitko ne voli naoružavanje i početak novog nadmetanja, ali ne vidi se ni alternativa. Dijalog i spremnost na kompromis ne stanuju upravo u onima koji iziskuju i potpaljuju ratnu mašineriju. Zamrzavanje fronte i de facto priznavanje statusa quo između Ukrajine i Rusije zacijelo bi spasilo ljudske živote.

Oni koji to predlažu, nisu oni isti koji na to pristaju ni oni o kojima ovisi rat ili mir. Postići to diplomatskim pritiskom i sankcijama treba biti cilj. Ne samo što je cilj, to se već odavno provodi, s malim uspjesima ili gotovo neuspješno. Ponekad bih pitala one koji to predlažu, zašto su gotovo pet godina spavali. Ili što su drugo radili, a nisu dokučili da se sve to pokušava i sam pokušava…

Svijet se danas nalazi u situaciji da je dijalog nesposoban odvratiti nasilnika od nasilja – jer ratoborni protivnik ima svoje jake pobude za rat. Ratnik je motiviran svojim interesima – i to valja imati na umu. Willy Brandt je bio uspješan sa svojim geslo ”do promjena (u istočnom bloku, op. aut.) gospodarskom suradnjom”, zato što je pogodio interes i druge strane. Njemačka Demokratska Republika i Sovjetski Savez igrali su na detant i suradnju sa Zapadom. Ovi okvirni preduvjeti za plodonosan dijalog i mirno rješenje sukoba u aktualnom trenutku ne postoje.

Zaključak mora glasiti: Gorka antička mudrost Si vis pacem, para bellum (”Ako želiš mir, pripremi se za rat‘‘) na svjetskoj pozornici vrijedi i dalje. Država, narod koja/koji iza sebe nema vojne moći, postaje lakom metom onih, kojima međunarodno pravo i ugovori ne znače ništa.

Ukrajina je najtragičniji dokaz. Poslije raspada Sovjetskog Saveza, Ukrajina je raspolagala trećim najvećim arsenalom atomskog oružja. Godine 1996. predala ga je Rusiji, a za uzvrat dobila sigurnosna jamstva. Ukrajina se oslanjala na povjerenje umjesto na zastrašivanje – ova se strategija izjalovila.

Trezvene procjene međunarodnih prilika naprosto su vrjednije od vrijednosti koje su se izjalovile. Istočnoeuropske zemlje sa zajedničkom granicom s Rusijom i(li) Ukrajina su već izvukle ovaj zaključak i prema njemu se usmjeravale na ciljanu prevenciju.

I pregovori i ponude za dijalog zataje tamo gdje nema ravnoteže moći i gdje druga strane vjeruje da ratom sigurno ostvaruje svoje ciljeve, sigurnije nego pomirbom. Jedan je agresor dovoljan da izazove rat, ali mir moraju htjeli obje strane.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja
    •  Pravednost, a ne pomirba s nepravednostima
    •  San i čežnja – Čvrsta ruka i diktator
    •  Katolička stranka je najavljena kao objava rata demokratima

> Svi tekstovi ovog autora