Protiv nasilja i nekršćanskog ravnodušja

Vijest o brutalnom premlaćivanju stranog pomorca na riječkoj rivi prije nekoliko mjeseci, kao i nedavni slučaj u Slavonskom Brodu i nizu drugih, javnosti možda ne toliko poznatih slučajeva nasilja na hrvatskim ulicama ne smije ostati tek još jedna crna kronika koja će sutra biti zamijenjena nekom novom tragedijom. Ona mora postati trenutak ozbiljnog preispitivanja društva u kojem živimo.

Jer kada čovjek bude prebijen, opljačkan i ostavljen krvav na ulici, tada nije ranjeno samo njegovo tijelo. Ranjena je ideja pravde, sigurnosti i ljudskog dostojanstva. Ranjena je i savjest svakoga od nas koji se pitamo kako je moguće da se takvo nasilje događa usred grada, na mjestu kojim svakodnevno prolaze stotine ljudi.

Posebno boli što se sve događa u zemlji koja svoj identitet često gradi na gostoljubivosti, turizmu i kršćanskoj tradiciji. Ako su to doista naše vrijednosti, onda se moraju očitovati upravo u odnosu prema onome koji je stranac, slabiji i nezaštićen.

Biblija gotovo od svojih prvih stranica uči da se odnos prema strancu nalazi u samom središtu vjere. Izrael nije smio zaboraviti vlastitu povijest. Narod koji je stoljećima živio kao rob u Egiptu morao je trajno nositi sjećanje na vlastitu ranjivost. Zato Bog preko Mojsija govori: ”Ne tlači pridošlicu niti ga ucviljuj, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj” (Izl 22,20).

To nije tek povijesna napomena nego trajni moralni zakon. Onaj tko je jednom osjetio nesigurnost, progonstvo ili poniženje, pozvan je prepoznati isto iskustvo u drugome.

Hrvatski narod dobro poznaje iskustvo iseljavanja, rata, izbjeglištva i rada u tuđini. Upravo zato bi nam ova biblijska zapovijed trebala biti posebno bliska. Zaboraviti vlastitu povijest znači izgubiti sposobnost suosjećanja.

Levitski zakonik ide još dalje kada zapovijeda: ”Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga” (Lev 19,34). To je jedna od najradikalnijih rečenica Staroga zavjeta. Ona ne traži samo pristojnost ili toleranciju. Traži ljubav. Traži da se stranac uključi u zajednicu kao netko tko ima jednako dostojanstvo.

Današnje društvo često govori o integraciji, multikulturalnosti ili ljudskim pravima, ali Biblija već prije tri tisuće godina postavlja daleko viši zahtjev. Ljubiti drugoga kao sebe samoga znači vidjeti u njemu čovjeka prije nego pripadnika neke nacije, jezika ili boje kože.

Isus Krist tu starozavjetnu poruku ne ublažava nego je dovodi do njezina vrhunca. U Evanđelju po Mateju kaže: ”Bijah stranac i primiste me” (Mt 25,35), a zatim izgovara možda najpotresnije riječi cijelog Evanđelja: ”Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40).

Krist se poistovjećuje sa strancem, gladnim, bolesnim i zatvorenim. Drugim riječima, način na koji postupamo prema najranjivijima postaje mjerilo naše vjere. Nije dovoljno redovito odlaziti u crkvu, sudjelovati u procesijama ili isticati kršćanske simbole ako istodobno zatvaramo oči pred čovjekom koji trpi nasilje. Evanđelje uvijek vraća vjeru na konkretan odnos prema čovjeku.

Posebno zabrinjava što svjedoci ovakvih događaja često ostaju pasivni. Netko promatra. Netko snima mobitelom. Netko prolazi pokraj mjesta događaja uvjeravajući sebe da to nije njegova stvar.

Upravo takvu ravnodušnost Isus razotkriva u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Svećenik prolazi pokraj ranjenika. Levit također. Obojica ga vide, ali nastavljaju svojim putem. Njihov najveći grijeh nije nasilje nego ravnodušnost.

Samarijanac, kojeg tadašnje društvo smatra tuđincem i heretikom, jedini zastaje, previja rane i spašava život čovjeku kojeg uopće ne poznaje. Isus time potpuno mijenja pitanje. Nije važno tko je moj bližnji. Važno je jesam li ja bližnji čovjeku koji pati.

Danas živimo u kulturi koja nas postupno navikava da budemo promatrači. Društvene mreže pretvaraju ljudsku tragediju u sadržaj koji se dijeli, komentira i zaboravlja već sljedećeg dana. Kamera postaje važnija od pomoći. Broj pregleda važniji od ljudskog života.

Upravo zato prispodoba o Samarijancu danas zvuči još aktualnije nego prije dvije tisuće godina. Ona nas poziva da prije nego posegnemo za mobitelom posegnemo za čovjekom kojem je pomoć potrebna.

Proroci Staroga zavjeta neprestano upozoravaju da se prava religioznost ne mjeri brojem obreda nego brigom za čovjeka. Prorok Izaija prenosi Božje riječi: ”Ovo je post koji mi je po volji: kidati okove nepravedne, puštati na slobodu potlačene, kruh svoj dijeliti s gladnima, u kuću dovoditi beskućnike” (Iz 58,6-7).

Bog odbacuje religiju koja ostaje na izvanjskim obredima, a zanemaruje pravdu. Koliko god se društvo pozivalo na tradiciju ili vjeru, ono gubi vjerodostojnost ako istodobno dopušta da se nasilje normalizira.

Apostol Ivan još je izravniji: ”Tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). To je jedna od najzahtjevnijih rečenica Novoga zavjeta. Ljubav prema Bogu uvijek prolazi kroz ljubav prema čovjeku. Zato svako nasilje nad čovjekom postaje i duhovni problem.

Nije riječ samo o pitanju policije ili pravosuđa. Riječ je o pitanju kakvi ljudi postajemo. Srce koje može mirno promatrati patnju drugoga polako gubi sposobnost suosjećanja.

Poslanica Hebrejima zato podsjeća: ”Gostoljubivosti ne zaboravljajte: njome neki i ne znajući ugostiše anđele” (Heb 13,2).

U biblijskoj tradiciji gost nije teret nego blagoslov. Abraham je upravo kroz gostoprimstvo susreo Božje glasnike. Gostoljubivost nije folklor ni turistički slogan. Ona je duhovna disciplina koja pokazuje koliko smo spremni otvoriti svoje srce drugome čovjeku.

Često se ponosimo time da smo turistička zemlja. Govorimo o milijunima gostiju, rekordnim sezonama i uspjesima hrvatskog turizma. Ali pravo pitanje nije koliko ljudi dolazi, nego koliko se sigurno osjećaju među nama. Gostoljubivost nije osmijeh dok gost ostavlja novac. Gostoljubivost se provjerava onda kada je netko slab, izgubljen ili bespomoćan. Tek tada postaje jasno jesmo li doista otvoreno društvo ili samo uspješna turistička destinacija.

Nasilje nad stranim pomorcem nije izolirani incident bez šireg značenja. Ono nas upozorava na rastuću grubost javnog prostora. Sve češće svjedočimo govoru mržnje, agresiji i netrpeljivosti koja se prelijeva s društvenih mreža na ulice.

Riječi imaju posljedice. Kada se čovjeka mjesecima ili godinama prikazuje kao prijetnju, uljeza ili manje vrijednog, uvijek postoji opasnost da netko zaključi kako nasilje postaje prihvatljivo. Zato je odgovornost javnog govora golema.

Sveti Pavao piše Rimljanima: ”Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo” (Rim 12,21). Te riječi nisu poziv na pasivnost nego na aktivno dobro. Suprotstaviti se zlu znači zaštititi žrtvu, pomoći ranjenome, svjedočiti istinu i zahtijevati pravdu. Dobrota nije slabost. Ona je hrabrost koja odbija prihvatiti nasilje kao normalno stanje društva.

Krist tijekom cijelog Evanđelja prilazi upravo onima koje drugi izbjegavaju. Dotiče gubavce koje nitko nije smio dotaknuti. Razgovara sa Samarijankom koju drugi preziru. Sjeda za stol s grešnicima i carinicima. Njegovo djelovanje uvijek ruši granice između ”naših” i ”njihovih”.

Upravo zato kršćanin ne može graditi identitet na isključivosti ili ravnodušnosti. On je pozvan vidjeti Kristovo lice u svakom čovjeku, osobito u onome koji je ranjen i nezaštićen.

Na kraju Isus nakon prispodobe o Samarijancu postavlja jednostavno pitanje: ”Tko je bio bližnji onome koji je upao među razbojnike?” (Lk 10,36). To pitanje danas nije upućeno samo počiniteljima ovog zločina. Upućeno je policiji, pravosuđu, svjedocima, medijima, Crkvi i svakome od nas. Jer društvo se ne mjeri samo brojem dobrih ljudi, nego i spremnošću dobrih ljudi da djeluju kada se događa nepravda.

Neka nas ova tragedija zato ne ostavi samo zgroženima nego obraćenima. Jer grad nije otvoren zato što to piše u turističkim brošurama. Grad je otvoren kada stranac može sigurno hodati njegovim ulicama.

Društvo je humano kada štiti slaboga čak i onda kada od toga nema nikakve koristi. A kršćanin postaje istinski Kristov učenik tek onda kada se, poput milosrdnog Samarijanca, zaustavi kraj ranjenoga čovjeka, previje njegove rane i u njegovu licu prepozna lice samoga Boga.

Samo takvo društvo može s pravom govoriti o civilizaciji, vjeri i ljudskom dostojanstvu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li istina da smo sami u svemiru? I gdje je tu Krist?
    •  Kršćanski realizam u vrijeme podjela
    •  Moralni raspad međunarodnog prava
    •  Između proročanstva i pravde: problem kršćanskog cionizma
    •  Kršćanske vrijednosti bez Evanđelja?
    •  Religija i mediji
    •  Zašto nemamo religijske pismenosti
    •  Međunarodni je poredak pri izdisaju
    •  Kako je filozofija “teranga” obnovila i učvrstila Senegal
    •  Europa – još uvijek moralna velesila?

> Svi tekstovi ovog autora