Životni intervju – Golo Mann (3)

Sažetak Luke Draganića, priređivača i prevoditelja intervjua: U posljednjem dijelu intervjua Golo Mann svoj svjetonazor opisuje kao konzervativizam koji se temelji na poštovanju prošlosti te skepticizmu i odmjerenom pesimizmu “u odnosu na čovjeka i njegove nagone”. On prepoznaje kako je politika do jednog izvjesnog stupnja nužno prljav posao, ali unatoč tome iznosi tezu kako je moral u politici postao praktična nužnost te u tome smislu ističe kako se vanjska politika mora temeljiti na međusobnom uvažavanju interesa jer sveopći rat (u Europi) više ne može biti legitimno rješenje. U tome smislu osvrće se i na tada kontroverzno pitanje njemačkih istočnih granica u kojem kontekstu naglašava važnost priznavanja nove granice na liniji Odra-Nisa od strane Savezne Republike Njemačke kao povijesne baze za trajan mir.

Golo Mann govori i o svojem emigrantskom iskustvu tijekom Drugog svjetskog rata u Švicarskoj, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama zbog kojeg kao posljedicu ima trajan osjećaj otuđenja. Priznaje kako mu nigdje nije u potpunosti pošlo za rukom pustiti korijenje te da preferira “jednu nogu imati u Njemačkoj, a drugu negdje drugdje”. Konačno, Mann zaključuje razgovor opreznim optimizmom u pogledu Savezne Republike Njemačke vjerujući kako njezina otvorenost prema svijetu i novi demokratski običaji mogu spriječiti povratak političkim grčevima i provincijalnom ekstremizmu iz neposredne prošlosti.

Životni intervju – Golo Mann (3)[i]

Gaus: Koje uzore ste imali u mladosti? Koje povijesne figure su Vas oduševljavale?

Mann: U mojoj kasnoj mladosti – ne, to se više ne može nazivati mladošću, dakle, u mojim ranim odraslim godinama vrlo podrobno sam se bavio s Friedrichom von Gentzom, njemačkim političarem i piscem.

Gaus: To je bila Vaša prva knjiga.

Mann: Da.

Gaus: Je li on bio Vaš uzor?

Mann: Ne u svakom smislu. Nije bio bez mane što ne znači da sam ja u svakom smislu bez mane. Bio je i pomalo… ne želim reći korumpiran, ali uzimao je novac gdjegod je mogao doći do njega.

Gaus: On nije bio ni naročito liberalan.

Mann: Nisam ni ja u potpunosti. Ukratko, vjerujem da je on pisac od kojeg sam najviše naučio u političkom smislu i on je pisac čiji sam stil ponekad pomalo oponašao.

Gaus: Potpuno svjesno?

Mann: Da, svjesno. Vjerujem da pisac treba imati majstora od kojega može učiti zanat. Iščitavao sam mnoge pisce. Mnogo sam se bavio Hegelom – hvala Bogu njegov stil nije imao veliki utjecaj na mene. Volio sam i druge pjesnike i pisce poput Heinea koji je opet bio potpuno drugačiji. Izdvojio bih i Görresa.

Vjerujem, međutim, da sam najviše naučio od Gentza. Bilo je i – neću reći uzora jer nikada ne bih mogao sanjati da ću ih imitirati, ali figura koje su mi bile fascinantne u određenim životnim fazama. Prvi od njih – kada sam imao devet godina, bio je Wallenstein. Njemu bih se htio vratiti u svojim starijim danima. 

Gaus: Čuo sam da želite napisati znanstvenu biografiju o Wallensteinu.

Mann: To bih rado učinio, ali taj plan doslovno je star otprilike 45 godina.

Gaus: Možete li objasniti zašto baš Wallenstein?

Mann: Ne, to je bila ljubav na prvi pogled. Pročitao sam Schillerov Tridesetogodišnji rat i čim sam došao do Wallensteina, gotovo da sam se počeo tresti. Od tada sam bio očaran. To su posebni susreti.

Gaus: Upravo ste o sebi rekli da niste u potpunosti liberalni u svakom pogledu i to mi se čini točnom ocjenom; naime, Vaša opažanja povijesti i sadašnjosti čitatelju otkrivaju usmjerenje prema konzervativizmu. Tako ste, na primjer, u jednom predavanju izjavili: “Bez vezanosti, bez odanosti, potaknuto ničim drugim doli ekonomskim interesom ni jedno društvo ne može opstati.” S time u vezi ste sa značajnom simpatijom spomenuli kohezivnu, definirajuću ulogu plemstva i drugih konzervativnih društvenih sila. Molim Vas, pokušajte mi skicirati taj smisleni konzervativizam kojemu se želite zavjetovati. 

Mann: Ovo je skoro kao da sam na obrani doktorata. Općenito govoreći, ne vjerujem pretjerano u izme.

Gaus: Osjećate odbojnost prema ideologiji?

Mann: Da i u tome smislu sam protiv konzervativne ideologije u mjeri u kojoj je ona još jedan izam i u mjeri u kojoj njezini predstavnici tvrde da su svu mudrost isisali iz prsta. To mi se ne sviđa. Zapravo je najčešće tako da predstavnici svakog izma – bili to konzervativci, liberalni demokrati ili socijalisti, svojataju sve dobre osobine i sposobnosti da se ispravno djeluje za sebe i kažu: “Mi smo oni koji će uvijek ispravno postupati.” To može reći svatko, zar ne?

Unatoč tome, djeluje mi smislenim stanovite tendencije u razmišljanju i stanovite fundamentalne ocjene ljudskog djelovanja označiti konzervativnim. To bi, recimo, bila ljubav za prošlošću i poštovanje prošlosti u sadašnjosti; zatim, suzdržanost u iskorjenjivanju prošlosti tamo gdje to nije bezuvjetno nužno iz razloga koji bi bili od životne važnosti. To je jedna strana toga. Potom skepticizam. Ne cinizam, ali određeni odmjereni pesimizam u odnosu na čovjeka i njegove nagone.

To bi, dakle, bilo odbijanje vjere u pouzdanu dobrotu ili razum čovječanstva; upravo iz toga proizlazi vrednovanje spona. One mogu biti i iracionalne naravi sve dok čovjeka vežu i podaruju mu moralni i duhovni dom. Čini mi se da je to konzervativan stav. 

Gaus: Jeste li zapravo uvijek bili konzervativac pa čak i u vremenu kada ste – promatrano izvana, bili lijevo usmjereni student? Što Vas je navelo da postanete konzervativcem?

Mann: Vjerojatno temperament te studij povijesti i određenih pisaca – jedno i drugo. Usput primijećeno, danas bih bio savršeno u stanju glasati za socijaldemokrate i pri tome ne bih vidio nikakvu proturječnost u odnosu na određene temeljne konzervativne tendencije u sebi. U svakom slučaju ih nisam vidio 1931. ili 1932. godine.

Gaus: Zašto niste ostali u filozofiji, već ste postali povjesničar?

Mann: Zato što nisam vjerovao da bih mogao biti kreativan filozof; dakle, zato što u sebi nisam osjećao ingenioznost i jer me sušta povijest filozofije i povezanih područja nije zadovoljavala. Pomislio bih, međutim, da se nešto filozofije ipak nalazi u mojim povijesnim radovima. U svakom slučaju, pronalazim mnogo filozofije u povijesti i njezinoj problematici.

Gaus: Tako bih ocijenio i Vaše radove. Gospodine profesore, jeste li Vi moralist? Jednom ste napisali da bi samo luđak mogao oklijevati u prepoznavanju moralnih koncepata. Molim Vas, koje su to moralne kategorije iz Vaše perspektive koje javnost zahtijeva?   

Mann: Nisam bio pripremljen na ovo pitanje. Ono je još jedno od onih neiscrpnih.  

Gaus: Naglašavam da niste bili pripremljeni ni za jedno pitanje.

Mann: U redu, to stoji, ali ostala pitanja bila su biografske naravi i zato sam odgovore u određenoj mjeri mogao izvući iz rukava. Naravno, znam da je politika uvijek bila – barem djelomično, prljav posao i da će zacijelo takvim zauvijek ostati. Svjestan sam toga da se ni državnici rezolutno moralnih nazora često nisu ustručavali te druge strane politike kao i toga da je nisu mogli uvijek izbjeći. Nemam, dakle, iluzije o politici kao zanatu.

O tome svemu otprilike razmišljam kao učenik Immanuela Kanta; politika nikada neće moći biti sasvim čist posao, ali ona bi to trebala biti i ona to mora biti iako nikada neće biti tako jer je čovjek sazdan od iskrivljenog drva što je ponovno jedan temeljno konzervativni uvid. U ljudskim odnosima sve ovisi o razlici u mjeri. Nešto nemorala, ljude tu i tamo malo prevariti, praviti kompromise ili u prošlosti primijeniti nešto nasilja – to je sve bio dio politike.

Bilo je, međutim, ljudi koji su u tim stvarima išli vrlo, vrlo daleko i predaleko i upravo to iskustvo nas je prisililo da nanovo promislimo moralne temelje i okolnosti politike; to da je ubojstvo loše, to da je laž loša, to da je podjarmljivanje loše – oko toga se zacijelo svi slažemo.     

Gaus: S time u vezi rado bih došao do točke oko koje ste nedavno na sebe navukli najviše kritike; to je, naime povezano s mogućnošću da se moral unese u politiku uz istovremeno prepoznavanje kako je politika do jednog izvjesnog stupnja nužno prljav posao. Povremeno Vas se kritiziralo kada ste govorili da će Njemačka morati prepoznati promjene u istočnoj Europi – uključujući i njezine vlastite nove granice, kao ono što te promjene i jesu, naime, kao činjenice. To bi, na primjer, bilo priznanje sadašnje linije Odra-Nisa. Kada ste to iznijeli tada ste Vi sami  – umjesto političara koje ste na taj način kritizirali, bili označeni kao netko tko se upušta u iluzije jer ste bili mišljenja da bi anticipirano priznanje naših istočnih granica koje je u tijeku već tada bilo smisleno i korisno. Gospodine profesore, u vezi toga imam dva pitanja. Najprije, promatrano skroz općenito, kako ste uopće došli do ovog stava kada je riječ o istočnim granicama? Zašto mislite da bi to priznanje imalo smisla? Došli ste do tog stave kao moralist? 

Mann: Ne, u svakom slučaju ne samo kao moralist. Tijekom rata nadao sam se razumnom miru – dakle, nečemu suprotnom od osvetničkog mira. Možda ste to primijetili kada ste imali knjigu u ruci – već moja knjiga o starom Gentzu služila je toj svrsi; htio sam pokazati kako se nakon takve katastrofe s poraženom državom koja snosi krivnju sklapa mir koji može trajati i koji zadovoljava sve.

Gaus: To je uistinu bilo drugačije vrijeme s uistinu različitim ljudima.

Mann: Da, ali u svakom slučaju knjiga je imala tu svrhu. Tada sam – u svojoj krajnje skromnoj i nemoćnoj sferi, pokušavao pronaći razum koji bi doveo do razgovora. Dakako, vrlo brzo sam znao da tako neće ispasti. Vidio sam taj dijelom nagonski, dijelom u kabinetima odobreni ili osmišljeni protuudar i čin osvete; govorim o protjerivanju Nijemaca iz tih područja. Tada sam vjerovao kako je iz lošeg proizašlo loše te kako iz ovoga zla može ponovno doći samo novo zlo. To je bio moj zaključak tada. U međuvremenu su se stvari pomalo konsolidirale.

S jedne strane imamo nevjerojatne uspjehe Zapadne Njemačke, a s druge strane imamo obnovu i naseljavanje tih područja – prije svega Poljacima, kao svršen čin. Zato se misleći čovjek mora zapitati što bi iz svega toga moglo proizaći? Više od toga nikada nisam pitao. Moje izjave su često, kako to već inače ide u političkoj borbi, bile zaoštrene ili pojednostavljene. Ne veselim se zbog ovoga rješenja. Smatrao sam užasnim sve što se tamo događalo i još danas tražim ponovnu uspostavu pravde na obje strane.

To znači da bih snažno pozdravio kada bi i druga strana mogla učiniti bilo kakvu gestu pomirenja. To, međutim, ona zasigurno nikada neće učiniti sve dok se na njemačkoj strani inzistira na granicama iz 1937. godine. Jedino što sam uvijek govorio jest da gotove činjenice moramo prepoznati kao povijesnu bazu na osnovu koje se može krenuti dalje. Određene promjene, pogotovo one u slučaju Češke, nikako to ne bi isključile.  

Gaus: Moje druge pitanje u tome kontekstu jest sljedeće; vrlo rado iznosi se kritika protiv Vas kako ne nastupate u okviru takozvane realpolitike. Gospodine profesore, molim Vas recite mi postoje li i takvi stavovi koji moraju biti zastupani i nasuprot potreba stvarne ili navodne realpolitike? Unatoč svemu što ste govorili o prljavštini politike, postoji li mogućnost za vanjsku politiku koja bi djelovala na bazi morala ili je to samo lijepi san? Je li to lukzus koji si povjesničar može priuštiti, ali političar ne?

Mann: Danas je tako da je vanjska politika osnovana na moralu – što označava vanjsku politiku koja nastoji pomiriti vlastito pravo i vlastite životne potrebe s pravom i životnim potrebama suparnika i koja je do određene mjere istovremeno interesna i iznad interesa, postala praktična nužnost. Sva dosadašnja vanjska politika koja se samo strastveno, lukavo i slijepo borila za vlastitu stranu  uvijek je vodila do rata. Rat joj je bio inherentan, rat je bio ultima ratio, ali rata u Europi – sveopćeg rata, sada više ne može biti! Posljedično, politička umijeća jednog Bismarcka postala su zastarjela.

Postoji jedan njemački pisac koji nas nagovara da se vratimo Bismarcku ili da Bismarcka pošaljemo u Bonn; znate na koju se knjigu referiram. Rata, međutim, više ne može biti jer rat više ništa ne može riješiti. Posljedično, moramo pokušati nešto drugo. Posljedično, moramo doći do istinskog mira s tim ljudima na ovaj ili onaj način. Oni to također moraju željeti. Uopće nemam iluzije o Poljacima i Česima koje su mi se povremeno predbacivale. To da su oni žestoki nacionalisti iza zavjese komunizma znam jako dobro. Također, jako dobro znam da će u mjeri u kojoj će biti slobodniji od Moskve postati i slobodniji u svojem nacionalizmu. 

Gaus: Postoji li obveza političara da unatoč takvim nedaćama sebi postavljaju visoko ambiciozne ciljeve pa čak i kada okolnosti u sadašnjosti tome stoje nasuprot? Jeste li mišljenja da bi u tome kontekstu de Gaulle bio primjer jednog takvog političara?

Mann: Vjerujem da je tako, ali de Gaulle kao i svaki veliki državnik – a njega bih, sve u svemu, nazvao jednim vrlo velikim državnikom, zna kako velebni cilj pa čak i ono iluzorno što je zacijelo prisutno u svakoj velikoj politici mora biti povezano s krajnje realnom ocjenom stvari. Pomislite samo na način kako je on raščistio Alžir. Pomislite samo na način kako on danas prosuđuje njemački problem. On ga prosuđuje tako realno da doslovno istovremeno biva hvaljen od Bonna, Varšave i Pekinga. To je remek-djelo, zar ne? 

Gaus: Još jednom; općenito gledano, postoji li obveza političara da si postavljaju ciljeve koji su veći od onoga što trenutno stanje naizgled dopušta?

Mann: Da, to vjerujem. Ti ciljevi, međutim, moraju u sebi istovremeno nositi iskru realizma. Ne postoji siguran recept; oba elementa moraju biti prisutna. Recimo, osnivanje Njemačkog Carstva bila je još izrazito teška stvar u 1862. godini kada je Bismarck počeo stremiti tome. Bismarck je tada – kasnije kada je njegov rad postao potpuno neidealističan i netransparentan više ne, ali tih početnih nekoliko godina znao sjajno povezati cilj i realizam. 

Gaus: Vratimo se nazad na Vaš vanjski portret. Gospodine profesore, kada ste 1933. godine bili još takoreći svježe promovirani doktor znanosti od lani, obitelj Mann našla se u emigraciji. To je bio korak koji se isprva uopće nije činio nužnim, ali njega je Vaš otac, Thomas Mann, postupno usmjerio i izgradio u odlučan stav protiv nacionalsocijalističke vladavine. Vaš vlastiti emigracijski put vodio je preko Francuske – gdje ste radili kao učitelj, Švicarske – gdje ste radili na časopisu Maß und Wert[ii], do Amerike gdje ste do ulaska u američku vojsku radili na jednom kalifornijskom koledžu kao profesor povijesti. Na čemu je bila utemeljena Vaša odluka da emigrirate? Jeste li samo pratili oca ili su postojali i Vaši vlastiti razlozi?   

Mann: U bitnome, da. U zimskim i proljetnim mjesecima 1933. godine u Njemačkoj bio sam duboko nesretan, usamljen i očajan. Osjećao sam se pomalo kao u ulozi Kassandre u Schillerovoj pjesmi; bio sam, dakle, očajan usred ushićenja koje je tada vladalo na ulicama. Nezaboravan mi je taj ushit zbog trijumfa sile koju sam smatrao zlom. Usput primjećeno, nikada nisam u potpunosti prebrodio to iskustvo. Ostao sam pola godine duže u Njemačkoj od mojih roditelja. Naposljetku su me prijatelji poslali u južnu Francusku kako bih naveo oca da se vrati. Isprva sam gorljivo nastojao ispuniti taj zadatak, međutim, u tamošnjoj amtosferi volja za ispunjenjem toga zadatka vrlo brzo se otopila.

Gaus: Jeste li prije nego što ste otputovali u Francusku imali politička očekivanja od povratka Vašega oca? Jeste li imali tu iluziju?  

Mann: Tada nisam o svemu tome toliko detaljno prosuđivao. U svakom slučaju nisam imao nikakva politička očekivanja, ali znao sam i vidio koliko mu je užasno teško padala emigracija i pomislio sam: “Kada bi ponovno mogao sjediti u svojoj kući u Münchenu i raditi u miru u zemlji svoga materinjeg jezika tada bi to bilo najbolje za njega.” On sam je, vjerujem, oklijevao dvije godine. Konačnu odluku da se ne vrati donio je tek 1935. godine, ako se ne varam. 

Gaus: Vi sami uopće niste oklijevali toliko dugo?

Mann: Ne, tada više ne. Isprva nisam htio van, ali kada sam otišao bio sam takoreći ispran sa svojom obitelji – klanom kako nas je moj pokojni zet znao nazivati. Morao bih se trajno odvojiti od sve moje rodbine da sam ostao u Njemačkoj. Tako sam im se i ja pridružio.

Kada sam u inozemstvu sagledao stvari izvana i kada sam na temelju tamošnjih informacija otkrio što se odvijalo u Njemačkoj, bio sam odlučan u tome da se ne vratim sve dok je Hitler na vlasti. Tako sam postao dobrovoljni emigrant što u početku nisam bio. Nikada nisam vjerovao da emigracija može postići mnogo u političkom smislu. U vezi toga sam od samog početka bio krajnje pesimističan. To sam povremeno izražavao i u svojim tekstovima.

Gaus: To je točno. Postoje Vaši eseji iz 30ih godina u kojima – uzimajući u obzir Vašu tadašnju situaciju, iskazujete jako puno razumijevanja za Njemačku – ne za nacionalsocijaliste, i njezin put kroz povijest. Gospodine profesore, jeste li osjećali nostalgiju?

Mann: Osjećao sam strašnu nostalgiju u razdobljima kriza tijekom kojih sam vjerovao da će nacistički režim pasti. Tada bih bio potpuno obuzet nadom. Tjednima ne bih radio ništa osim čitao novine. Tako je bilo tijekom Rajnske krize 1936. godine nakon što je Hitler okupirao Rajnsku oblast kada su se Francuzi par dana držali kao da će poduzeti nešto protiv toga. Ovako sam razmišljao: “Hitler će sada pasti i za tjedan dana bit ću opet u Münchenu.” Moj Bože, to je išlo toliko daleko da sam šest, sedam godina stalno kružio oko Njemačke i bio blizu njemačke granice.   

Gaus: Francuska, Švicarska.

Mann: Francuska, Švicarska, Češka.

Gaus: Pojasnite svoju nostalgiju ako možete. Koji je bio razlog za nju? Jezik?

Mann: Da, jezik, ali i činjenica da ništa drugo nisam uopće poznavao. Možda više ne znate – imajući na umu da ste mlađa generacija, koliko je naše obrazovanje bilo provincijalno u tadašnjoj Njemačkoj.

Gaus: Čak i u kući Vašeg oca?

Mann: U biti, da. Stupio sam u nenjemačku Europu bez značajnog poznavanja jezika ili bilo koje druge zemlje – bila ona Francuska, Švicarska ili Engleska. Poznavao sam samo Njemačku i sebe zapravo nisam mogao ni zamisliti bez Njemačke. 

Gaus: Jeste li uvijek osjećali ljubav za Njemačku?

Mann: Da, ali neću poricati da je taj osjećaj ponekad bio pomiješan s njegovom suprotnošću u određenim trenucima.

Gaus: Unatoč tome, iz Vaših povijesnih radova može se zaključiti kako imate sklonost tome da puno toga razumijete i puno toga oprostite. Je li tako?

Mann: Vjerujem da je tako. Nije na meni da odlučujem jesam li pretjerao u tome.

Gaus: Skriva li se u tome opasnost da gledišta budu zamagljena jer se previše relativizira?

Mann: Opasnost postoji, ali pisanje povijesti uvijek je hod na žici – neprestano ste u opasnosti da padnete na jednu ili drugu stranu.

Gaus: Iz Švicarske ste se vratili u Francusku 1940. godine kako biste se borili u francuskoj vojsci. Do toga nije došlo. Umjesto toga bili ste internirani u jednom logoru u Francuskoj od kuda ste zaobilaznim putem stigli u Ameriku. Što je za Vas značila Vaša tadašnja odluka da se borite protiv tadašnje Njemačke s oružjem u ruci? Što je tome moralo prethoditi?

Mann: Treba napraviti razliku između sentimentalne situacije i teorije. Promatrano čisto iz aspekta osjećaja, bilo je naprosto tako da sam u Švicarskoj bio duboko nesretan jednom kada je rat započeo. Bio sam nesretan jer je Švicarska tada postala jež; bila je potpuno mobilizirana i svi moji poznanici i prijatelji bili su pozvani na službu ili su činili nešto za domovinu što je potencijalno bilo upereno protiv Hitlera jer je Švicarska očekivala da će biti napadnuta svakog mjeseca, a povremeno i svakog sata.

Ja sam bio isključen iz toga. Nekako su me tolerirali, ali bio sam isključen. To je išlo toliko daleko da mi je jednom kada sam bio na planini Rigi prišla neka stara bakica i upitala me: “Zašto niste u službi?” Nisam to mogao izdržati. Usput, jednom sam bio uhićen kao njemački špijun – sumnjičili su da sam njemački padobranac. To naprosto nisam mogao izdržati. Želio sam sudjelovati, a kako to nisam mogao u Švicarskoj otišao sam u Francusku jer mi je bilo rečeno da bih tamo mogao. To je jedna strana ove stvari koja je možda bila i uistinu odlučujuća jer smo svi ljudi od krvi i mesa.

Intelektualno bih to opravdao ovime; Hitler je bio zao čovjek i sotonska sila, ali njegova moć počivala je na njemačkoj vojsci. Hitler, dakle, nije mogao biti uklonjen bez da njemačka vojska bude poražena. Željeti da njemačka vojska bude poražena, ali reći kako se u tome ne može osobno sudjelovati jer ste rođeni Nijemac smatrao sam pogrešnim stavom. To je bio donkihotizam – ako tako želite, ali ne žalim zbog toga.

Gaus: Ne morate opravdavati svoj stav. Gospodine profesore, krajem 50ih vratili ste se u Njemačku najprije kao gostujući profesor na Sveučilištu u Münsteru, a zatim i kao redoviti profesor za političku znanost na Tehničkom sveučilištu u Stuttgartu. Odustali ste od te profesure. Kako se to povremeno može čuti u potrazi ste za malim stanom u Münchenu, ali to nije sasvim sigurno. Vaše prebivalište u svakom je slučaju Kilchberg kod Züricha gdje je Vaš otac proveo posljednje godine života. Oklijevate li u tome da pustite korijenje u Njemačkoj?

Mann: Ne, ali ako moram biti u potpunosti otvoren, rado bih jednu nogu imao u Njemačkoj, a drugu negdje drugdje. Kada toliko dugo lutate svijetom poput mene…

Gaus: Zbog čega žalite?

Mann: Žalim zbog toga jer to nije bilo ono što su mi pjevali u kolijevci; u biti, bila mi je namijenjena uloga provincijalnog čovjeka. Ono što mi se dogodilo – želio ja to ili ne, dovelo je do toga da osjećam zazor od potpunog vezivanja za jedno mjesto. Želim, dakle, boraviti u Njemačkoj, ali ne stalno i isključivo.

Gaus: Je li taj zazor prisutan samo u vezi Njemačke ili se općenito odnosi na puštanje korijenja?

Mann: Na puštanje korijenja općenito. Povremeno sam iskreno pokušavao pustiti korijenje u Americi – imam puno razloga za biti zahvalan Amerikancima, ali to mi nikada nije pošlo za rukom. Nigdje mi to nije u potpunosti pošlo za rukom. Uostalom, to bih djelomično pripisao sudbini ovoga vremena koja je povezana s radikalnim, brzim promjenama u svim stvarima. Mogu zamisliti da i Nijemcima koji su uvijek ostali u Njemačkoj puno toga što danas imamo, što želimo i što uopće ne možemo izbjeći djeluje strano. Time dolazim do proslavljene riječi otuđenje. Ne volim taj termin, ali razumijete što time mislim, zar ne? To ne pogađa samo emigrante povratnike. Vjerujem da to pogađa nas sve.

Gaus: Gospodine profesore, govorili smo o tome da su se politički običaji u Njemačkoj možda ponovno zaoštrili do određenog stupnja u nekim krugovima. Dopustite mi da u posljednjem pitanju istražim nešto sasvim suprotno; je li Savezna Republika po Vašem sudu razvila političke stavove koji bi mogli spriječiti povratak u nesretne njemačke grčeve u politici? Koji bi to stavovi mogli biti?

Mann: Ima ih mnogo; to su veze sa zapadnom Europom i Amerikom, otvorenost prema svijetu, otvorenost prema zapadnoj, južnoj i sjevernoj Europi i Americi. Konkretno, to bi bila strast za putovanjem gotovo svih ljudi koja bi učinila nemogućom provincijalnu, u potpunosti sobom zaokupljenu krutost kakvu je upravo predstavljao rani hitlerizam. Hoću reći, tamo gdje bi mladi ljudi već kao školarci ili gimnazijalci na taj način upoznali Francusku ili Siciliju ili Englesku i kada bi tamo sklopili poznanstva i prijateljstva, čini mi se da tada ponavljanje svih tih loših stvari ne bi bilo nemoguće – nikada ne treba reći nemoguće, ali ipak znatno otežano. To bi zasigurno bila brana takvim stvarima.

Naravno, isto vrijedi i za velike gospodarske inovacije. Vrijedi i za Europsku gospodarsku zajednicu koja je za biznismene i industrijalce još jedan postulat ili koji će to prije ili kasnije morati biti. Europska gospodarska zajednica nije mrtav aparat, već nešto što određuje i razvija postulate. Također, vjerovao bih da i unutar Njemačke među Nijemcima vlada puno veća opuštenost negoli u mojoj mladosti. Nadalje, stranke koje se natječu za vlast ophode se s puno većim poštenjem nego što su to činile u mojoj mladosti. Sve u svemu, ono što se događa danas nipošto nije gore od onoga što se odvija recimo u Americi. Sve to dio je demokratske politike, ali način na koji sindikalisti i poduzetnici ili ljudi iz SPD-a i CDU-a sjedaju zajedno za stol i na koji se cijene također je nov i to je još jedno od postignuća Savezne Republike.

_________________________

[i] Gaus, G., Zur Person; Günter Gaus im Gespräch mit Golo Mann, ZDF, 1965., dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=otqooqgPj2Q i https://www.zdf.de/play/interviews/zur-person-196/golo-mann-zeitgeschichte-archiv-zur-person-gaus-100, posljednji posjet stranicama 26. siječnja 2026., s njemačkog na hrvatski jezik preveo i predgovor napisao Luka Draganić, e-mail: luka.draganic95@gmail.com

[ii] Ponegdje Mass und Wert.

(Kraj).

 

 

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Životni intervju – Golo Mann (1)
    •  Životni intervju Hannah Arendt (1964.)

> Svi tekstovi ovog autora