”Kultura šutnje” u Crkvi nije kultura, to je izdaja

Ovih dana su za Telegram anonimno progovorili hrvatski svećenici.

Govorili su o seksualnom zlostavljanju, zataškavanju i gotovo apsolutnoj biskupskoj moći. Objasnili su i zašto većina njihovih kolega šuti: boje se za vlastitu egzistenciju. Boje se da će izgubiti župu, službu, stan, prihode, mogućnost napredovanja ili jednostavno naklonost onoga koji o njihovoj sudbini može odlučivati gotovo bez ikakva obrazloženja.

Ta bi rečenica morala potresti Crkvu više od bilo kakve medijske afere, ljudi koji svake nedjelje drugima propovijedaju da se ne boje, sami šute jer se boje za vlastitu egzistenciju.

Ne izgovaraju je radnici pred vlasnikom tvornice, dužnici pred bankom ili podstanari pred stanodavcem. Izgovaraju je svećenici, ljudi od kojih se očekuje da budu slobodni navjestitelji Evanđelja, glas savjesti i zaštitnici slabijih. Ljudi koji su ređenjem preuzeli i proročku službu šute pred zlom zato što se boje posljedica.

To se obično naziva ”kulturom šutnje”. No kultura je nešto što oplemenjuje čovjeka, razvija njegove sposobnosti i omogućuje zajednici da raste. Sustav koji ljude uči da gledaju zlo i šute nije kultura. To je institucionalizirani strah. To je odgoj za podložnost.

Kada se šuti pred zlostavljanjem djece, prikrivanjem kaznenih djela, korupcijom, ponižavanjem ili uništavanjem ljudskog dostojanstva, tada šutnja više nije samo ljudska slabost. Ona postaje izdaja.

U ulomku, Facebook objave, koji mi je ovih dana došao u ruke postavljeno je i još jedno važno pitanje: zašto šute bogoslovi, budući svećenici i studenti teologije?

Odgovor je neugodno jednostavan. Moraju položiti ispite, završiti studij, dobiti preporuke, biti pripušteni ređenju, a poslije ređenja dobiti službu. Njihova budućnost ovisi o procjenama malog broja ljudi, dok kriteriji tih procjena nisu uvijek dovoljno jasni, provjerljivi niti podložni učinkovitoj kontroli.

Mladom se čovjeku vrlo rano šalje neizgovorena poruka: ne postavljaj previše pitanja, ne proturječi, ne izdvajaj se i ne govori ono što bi moglo uznemiriti poglavare, tj. sustav.

Nazovi to razboritošću, poniznošću ili poslušnošću, ali nauči kada treba spustiti pogled. Pedagogija takav proces naziva skrivenim kurikulumom. Formalni kurikulum bogoslovnih sjemeništa, odnosno teoloških studija, može govoriti o slobodi savjesti, odgovornosti, proročkoj službi i ljudskom dostojanstvu.

Skriveni kurikulum sastoji se od onoga što kandidat stvarno uči promatrajući odnose moći: tko napreduje, tko biva nagrađen, što se događa s onima koji postavljaju pitanja i kakva sudbina čeka onoga koji govori neugodnu istinu.

Mladi čovjek ne usvaja samo ono što mu se predaje i govori. Mnogo snažnije usvaja ono što vidi da sustav nagrađuje ili kažnjava. Ako se javno govori o odgovornosti, a potajno nagrađuje poslušnost bez pitanja, budući svećenik naučit će da su službene vrijednosti jedno, a stvarna pravila preživljavanja nešto sasvim drugo.

Tko se kao mlad nauči pragmatično šutjeti, vrlo će vjerojatno šutjeti i poslije. Šutjet će kao kapelan jer želi postati župnik. Kao župnik jer želi poželjniju ili ugledniju župu. Kao profesor jer mu kanonski mandat ovisi o crkvenoj vlasti. Kao kanonik jer se nada još nekom naslovu ili počasti. Kao stariji svećenik jer ne želi izgubiti prihode, stan ili mjesto na kojem će provesti starost.

Na kraju više nije potrebno ni izgovoriti prijetnju. Sustav se preselio u čovjekovu nutrinu. Svećenik unaprijed pretpostavlja što se smije reći, što treba prešutjeti i komu se ne smije zamjeriti. To je najdjelotvorniji oblik kontrole, nadređeni više ne mora ništa zabranjivati jer je podređeni njegovu zabranu već usvojio kao vlastitu.

Psihologija takvu pojavu naziva organizacijskom šutnjom. Članovi neke ustanove svjesno zadržavaju informacije, pitanja i procjene koje bi mogle pomoći zajednici, jer očekuju da govor neće ništa promijeniti ili da će zbog njega biti kažnjeni. U takvom sustavu šutnja nije dokaz suglasnosti. Često je upravo suprotno, znak da se ljudi ne osjećaju dovoljno sigurnima govoriti.

Psihološka sigurnost postoji ondje gdje čovjek može upozoriti na pogrešku, izraziti sumnju ili iznijeti suprotno mišljenje bez straha da će biti ponižen, izoliran ili egzistencijalno kažnjen.

Kada je nema, članovi ustanove ne govore ono što misle, nego ono za što vjeruju da nadređeni želi čuti. Tako nastaje začarani krug. Budući da većina šuti, svakom se pojedincu čini da je sam u svojoj procjeni. Šutnju drugih pogrešno tumači kao slaganje, pa i sam nastavlja šutjeti.

Psihologija taj fenomen poznaje kao pluralističko neznanje: mnogi privatno prepoznaju problem, ali javno nitko ne reagira jer svatko pretpostavlja da ostali problem ne vide ili ga ne smatraju važnim.

Ako pojedinac ipak nekoliko puta progovori, a njegova upozorenja budu ignorirana ili kažnjena, može se razviti ono što psihologija naziva naučenom bespomoćnošću. Čovjek više ne šuti samo zato što se boji nego zato što je naučio da njegovo djelovanje nema smisla.

”Ništa se neće promijeniti”, ”svi oni drže jedni drugima leđa”, ”samo ću sebi uništiti život”… rečenice su kojima se bespomoćnost postupno pretvara u životnu strategiju. Strah u tom slučaju obavlja posao cenzora, a razboritost postaje njegovo pobožno ime.

Emocionalno odrasli ili trajno ovisni ljudi?

Ne tvrdimo da su svi svećenici emocionalno nezreli. Postoji među njima hrabrih, slobodnih i cjelovitih ljudi. Ne postavljamo ni psihološke dijagnoze biskupima i poglavarima. No svjedočanstva svećenika za Telegram pokazuju da takav model odgoja i upravljanja ne potiče emocionalno sazrijevanje, nego često nagrađuje prilagodljivost, šutnju i ovisnost o odobravanju crkvenih autoriteta.

Emocionalno zrela osoba može poštovati autoritet, a da mu ne preda vlastitu savjest. Može poslušati, ali i postaviti pitanje. Može prihvatiti zakonitu odluku, a ipak zatražiti njezino obrazloženje. Može podnijeti neslaganje bez potrebe da neistomišljenika ponizi, kazni ili ukloni.

Zrela poslušnost pretpostavlja sposobnost prosuđivanja; nezrela podložnost zahtijeva odricanje od prosudbe.

Zdrava formacija zato ne proizvodi čovjeka kojemu je trajno potreban vanjski autoritet da bi znao što smije misliti, osjećati i izgovoriti. Njezin bi cilj trebao biti razvoj integrirane osobnosti: sposobne za samorefleksiju, odgovornost, empatiju, regulaciju vlastitih emocija, moralno prosuđivanje i donošenje odluka u skladu s oblikovanom savješću.

Papa Lav XIV. poručio je bogoslovima 24. lipnja 2025. da u formaciji ništa od njihove osobne jedinstvenosti ne smije biti odbačeno. Pozvao ih je da upoznaju vlastito srce kako bi postali autentični i kako se ne bi morali ”skrivati iza maski”. Bogoslovije je nazvao mjestima vježbanja takve unutarnje izgradnje. Formacija koja proizvodi masku poslušnosti, umjesto cjelovite i slobodne osobe, promašila je, dakle, i vlastiti crkveni cilj.

Emocionalno nezreo sustav svako neslaganje doživljava kao pobunu. Kritiku tumači kao neposluh, pitanje kao napad, a samostalnost kao prijetnju.

Takav sustav proizvodi i poglavare kojima suradnici nisu potrebni kao slobodne osobe, nego kao potvrda vlastite moći. Biskup onda više nije prvi među suradnicima, pastir, otac i brat, nego se ponaša kao vlasnik tuđih života. Premješta, nagrađuje, uskraćuje i izolira.

O svećeniku se odlučuje bez svećenika. Njegova egzistencija, služba i ugled mogu ovisiti o raspoloženju jednoga čovjeka i kruga njegovih najbližih suradnika. Takva se vlast lako počinje hraniti onime što bi morala liječiti: ovisnošću, strahom i šutnjom.

Biskup nije vlasnik svećenika

Drugi vatikanski sabor govori sasvim drukčije. Prema dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, svećenici trebaju biskupa poštovati kao oca, ali biskup njih treba smatrati svojim suradnicima, sinovima i prijateljima, ”kao što Krist svoje učenike više ne naziva slugama, nego prijateljima” (LG 28). To nije pobožna dekoracija hijerarhijskog sustava, nego teološko određenje odnosa.

Biskupova vlast nije vlasnička. On ne raspolaže svećenikom kao predmetom niti mu smije oduzeti ljudsko i svećeničko dostojanstvo. To potvrđuje i Zakonik kanonskoga prava. Kanon 384 nalaže dijecezanskom biskupu da se s posebnom brigom posvećuje prezbiterima, da ih sasluša kao pomoćnike i savjetnike, štiti njihova prava te se brine za njihovo dostojno uzdržavanje i socijalnu skrb. Dakle, kanonsko pravo ne kaže samo da je svećenik dužan poštovati biskupa. Ono izričito obvezuje biskupa da sluša svećenike i štiti njihova prava.

Papa Lav XIV. novim je biskupima 11. rujna 2025. rekao: ”Biskup je sluga; biskup je pozvan služiti vjeri naroda.” Naglasio je da biskupska služba zahtijeva unutarnju slobodu, siromaštvo duha i spremnost na služenje te podsjetio na Isusove riječi da onaj koji želi biti prvi mora biti sluga svima.

Biskup koji od svoje službe stvara sustav osobne vlasti nije samo psihološki nezreo poglavar. On teološki izobličuje službu koja mu je povjerena. Hijerarhija dakle nije teološko opravdanje za samovolju. Autoritet u Crkvi postoji radi izgradnje zajednice, a ne radi lomljenja ljudi.

Poslušnost nije predaja savjesti

Svjedočanstva svećenika iznesena Telegramu pokazuju što se događa kada se poslušnost prestane shvaćati kao odgovorno traženje dobra Crkve, a počne upotrebljavati kao sredstvo discipliniranja.

Čovjeka se može pokušati kazniti ne zato što je učinio zlo, nego zato što nije pristao šutjeti o zlu. Svećenička poslušnost nije feudalna prisega biskupu niti ugovor kojim čovjek svoju savjest predaje drugom čovjeku.

Kanon 273 obvezuje klerike na poštovanje i poslušnost papi i vlastitom ordinariju. Međutim, taj se kanon ne može čitati odvojeno od ostalih odredaba istoga Zakonika.

Kanon 212 §3 priznaje vjernicima, a svećenici nisu prestali biti vjernici, pravo, a ponekad i dužnost, da u skladu sa svojim znanjem, stručnošću i položajem crkvenim pastirima iznesu mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve te da ga, poštujući vjeru, moral, dostojanstvo osoba i opće dobro, priopće i drugim vjernicima.

Kanon 220 štiti dobar glas i privatnost osobe, a kanon 221 pravo vjernika da svoja prava zakonito zahtijevaju i brane pred nadležnim crkvenim sudom.

Poslušnost, dakle, u kanonskom pravu nije pravna praznina u kojoj nadređeni može činiti što želi. Još manje znači moralnu sljepoću.

Svećenik nije obećao da će laž nazivati istinom, nepravdu razboritošću, samovolju autoritetom, a zataškavanje brigom za Crkvu. Kršćanska poslušnost uvijek je najprije poslušnost Bogu. Kada je jeruzalemski Sinedrij, najviše židovsko vjersko i sudsko tijelo, apostolima zabranio naviještati Isusa i njegovo uskrsnuće, ”Petar i apostoli su im odvratili: ‘Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!”’ (Dj 5,29).

Ova rečenica nije poziv na samovolju niti opravdanje neposluha. Ona je granica svakog ljudskog autoriteta. Autoritet prestaje moralno obvezivati kada zahtijeva sudjelovanje u zlu, prikrivanje zla ili odricanje od odgovornosti savjesti.

Nijedan biskupski dekret, premještaj ili prijetnja ne mogu čovjeka osloboditi odgovornosti vlastite savjesti, osobito kada su ugroženi djeca, žrtve nasilja i oni koji se sami ne mogu zaštititi.

Strah objašnjava, ali ne opravdava sve

Možemo donekle razumjeti svećenike koji se boje i u strahu su. Sustav doista može učiniti da čovjeka jedna izgovorena rečenica vrlo skupo košta. Mehanizmi obrane često su slabi kada se moć odluči obračunati s pojedincem. Zato ne treba olako osuđivati ljude koji su godinama učeni da bi protivljenje mogli platiti vlastitom egzistencijom. Ali razumjeti strah ne znači proglasiti šutnju nevinom.

Svećenik koji zna za zlostavljanje ili zlo, korupciju… i šuti nije više samo žrtva sustava. Njegova šutnja omogućuje sustavu da nastavi djelovati, a počinitelju da pronađe novu žrtvu.

Onaj koji šuti pred ponižavanjem kolege možda čuva vlastitu župu, ali sudjeluje u njegovoj izolaciji i progonu. Onaj koji zna za korupciju, plagiranje, financijske nepravilnosti ili zloupotrebu položaja, a ništa ne kaže, možda spašava svoju karijeru, ali gubi vlastitu vjerodostojnost.

Psihologija moralnog distanciranja pokazuje kako ljudi s vremenom ublažavaju vlastitu odgovornost. Šutnju nazivaju razboritošću, odanost instituciji pretpostavljaju pravednosti, odgovornost prebacuju na poglavare, a posljedice umanjuju tvrdnjom da ”nije na njima da se miješaju”.

Kada odgovornost pripada svima, svaki pojedinac lako zaključi da ne pripada posebno njemu. Tako se zlo normalizira bez izričite odluke da se zlo podrži. Dovoljno je da svatko učini malo manje nego što mu savjest nalaže.

Svećenici ne mogu desetljećima propovijedati mučeništvo prvih kršćana, a sami se bojati premještaja i biskupova dekreta. Ne mogu vjernike pozivati da javno brane kršćanske vrijednosti, a privatno šutjeti pred nepravdom u vlastitoj kući. Ne mogu od roditelja tražiti da im povjere svoju djecu, a zatim vlastitu sigurnost staviti ispred njihove zaštite.

Crkvu nije ranila istina, nego zatvorena vrata

Branitelji šutnje obično tvrde da se tako čuva jedinstvo Crkve i izbjegava sablazan. Iskustvo posljednjih desetljeća pokazuje baš suprotno. Crkvu nisu najviše ranili oni koji su progovorili, nego oni koji su znali i šutjeli.

Sablazan nisu proizveli novinari, žrtve ni ”neposlušni” svećenici. Proizveli su je počinitelji i oni koji su ih štitili.

Papa Lav XIV. rekao je 8. siječnja 2026. pred kardinalima da je seksualno zlostavljanje i dalje ”stvarna rana” u životu Crkve: ”Ne možemo zatvoriti oči ni srca.”

Dodao je da je bol žrtava često postajala još većom zato što nisu bile prihvaćene ni saslušane. Prenio je i riječi jedne žrtve kojoj je najteže bilo to što je nijedan biskup nije želio saslušati. Papa zaključuje da sablazan u Crkvi često nastaje onda kada se pred žrtvama zatvore vrata.

To je možda najtočniji opis crkvene šutnje: zatvorena vrata pred ranjenim čovjekom kako se ne bi uznemirilo ustanovu. Istina ne razara Crkvu. Razara samo privid iza kojega se skrivalo zlo.

Crkva neće postati vjerodostojnija bude li proizvodila još poslušnijih i uplašenijih svećenika. Potrebni su joj emocionalno odrasli ljudi: ljudi koji imaju samopoštovanje, mogu podnijeti neslaganje, ne ovise potpuno o biskupovoj naklonosti i znaju da se zajedništvo ne gradi prešućivanjem istine.

Potrebni su joj i emocionalno zreli biskupi koji svećenike neće tretirati kao vlasništvo, potrošnu radnu snagu ili nižu crkvenu klasu. Biskupi koji se neće bojati slobodnih suradnika i koji poslušnost neće mjeriti količinom šutnje.

Jer Isus nije birao nijeme službenike sustava. Birao je učenike koji su griješili, pitali, protivili se, padali i ponovno ustajali. Nije ih nazivao slugama, nego prijateljima.

Zato treba prestati govoriti o ”kulturi šutnje”. Šutnja pred zlom nije kultura. Nije poniznost. Nije jedinstvo. Nije ni poslušnost. To je strah koji je sustav pretvorio u vrlinu. A kada zbog toga stradaju nevini, onda je to izdaja čovjeka, svećeništva i Evanđelja.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zlostavljanje se prijavljuje, korupcija se proziva – a biskupi šute
    •  Odgovornost za seksualno zlostavljanje u Crkvi
    •  Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?
    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira

> Svi tekstovi ovog autora