Vedrana Rudan – žena koja je govorila istinu

Vedrana Rudan (Opatija, 24. 9. 1949. – Rijeka, 18. 8. 2026.) bila je naša sugrađanka. Jedna od najpoznatijih i najvoljenijih radijskih novinarki osamdesetih godina, kad je njena Primorska poneštrica bila ogledalo pulsa grada… Provokativna je bila tada kao i do kraja svog života. Ali oštar jezik i čvrst stav – koštali su je zaposlenja na Radio Rijeci. Bila je prva novinarka u našoj demokraciji koja je dobila otkaz zbog izrečenih kritika upućenih Franji Tuđmanu…

Nije lako bilo devedesetih biti Vedrana Rudan!

Ali ona je bila od one rijetke vrste ljudi koji niti mijenjaju strane niti klonu duhom.

Našla je načina kako opstati, a ne biti ovisna o vlasti koja drži medije.

Početkom ovog milenija krenule su izlaziti njene knjige – ukupno njih 17, kojima je ostavila neizbrisiv trag.

Najprije “Uho, grlo, nož”, koja je do danas kultna knjiga – vapaj pedesetogodišnje Riječanke, nesretno udane Tonke, koja otvoreno progovara o lošem braku, politici, ratu, poraću i društvenom licemjerju. Knjiga je odmah postala hit u Hrvatskoj, uskoro i treća najprodavanija knjiga na Sajmu knjiga u Beogradu, prevedena je na više stranih jezika i po njoj su rađene kazališne predstave.

Godinu dana nakon prve knjige uslijedila je “Ljubav na posljednji pogled“ – roman o zlostavljanju u braku, kojim je još više proširila krug čitatelj(ic)a. Jer ovo je tek tabu-tema na Balkanu!

Još dvije njene knjige zauzet će i zadržati kultno mjesto u književnosti našeg vremena: “Dabogda te majka rodila” i “Ples oko sunca”. U prvoj obara kult majke iznoseći obiteljsku situaciju u kojoj svi trpe zlostavljanje koje na kraju svakoga pojedinačno košta života…

“Ples oko sunca” meni je najdraža njena knjiga. Bez zadrške, ona govori o tegobama odrastanja u siromaštvu u Mošćeničkoj Dragi, o mladosti, željama, braku, djeci, odgoju, starenju, neuspjehu i uspjehu… Njene su rečenice oštre, ali i duhovite. Ne treba ih uzimati doslovno, već prepoznati ono na što ukazuju. A to je uvijek poruka podrške ženama…

Vedrana je, jer od knjiga se na Balkanu ne može živjeti, pisala kolumne u tjednicima. Nikad to nije trajalo dugo, ali bilo je dovoljno za status HZSU-a. Kad su joj u šezdesetoj godini rekli da mora otići u mirovinu, doživjela je to kao još jedan udarac. Ali ubrzo je shvatila da za te dvije tisuće kuna mirovine – ne mora ništa raditi, da one stižu svakoga mjeseca i da ih je Ona već zaradila!

To joj je dalo polet i slobodu za daljnji rad. Popularnost knjiga donijela joj je nove čitatelje kolumni, a britak jezik – pozive za televizijske nastupe.

Radila je i performanse, uvijek prigodom predstavljanja svojih knjiga, koja su bila posjećena gdje god su se održavala. Ti su performansi bili na granici mogućeg – nikad publika nije do kraja bila sigurna je li ono što gleda stvarnost ili igra!

Takva je bila i njena književnost.

Ali i moć uvjeravanja svoje sljedbe u svakojake dogodovštine smišljene u cilju promocije situacija koje opisuje u svojim knjigama.

Društvene mreže, ma koliko opake bile, Vedrani Rudan donijele su golemu čitanost. Bila je ne samo hit književnica – mogla je birati izdavača u Hrvatskoj i Srbiji – već je postala i hit blogerica koju su pratile na tisuće čitatelja. I uzvraćali joj podrškom, obožavanjem, ali i otrovnim, prostačkim i mrzilačkim komentarima.

Ali Vedrana Rudan nije bila na društvenim mrežama, ostajući tako zaštićena od lijepih i ružnih sadržaja. Uživala je u brojkama svojih čitatelja, a te su brojke stalno rasle. Kao i broj reizdanja njenih knjiga.

Sjećam se razgovora koji je u kultnom riječkom antikvarijatu Ex libris s Vedranom Rudan vodio Aleksandar Stanković. Ne sjećam se koja je knjiga bila povod, ali znam da je došlo toliko ljudi da nisu mogli stati u prostor antikvarijata. Takve su navale rezervirane obično za gostujuće autore, rijetko za riječke. Ali Vedrana Rudan i tu je bila izuzetak.

Kao grom iz vedra neba stigla je vijest da je neizlječivo bolesna. Smjelo ju je objavila u svom blogu, koji je nastavila pisati. Tematika su uvijek bile aktualnosti društveno-političkog života, ali sve češće prožete tegobama bolesti.

Narednih smo mjeseci svjedočili njenoj borbi s liječenjem na koje su je – kao svakog bolesnika u sustavu HZZO-a – tjerali zdravstveni protokoli.

Dok je bila zdrava, tekstovi njena bloga bili su redoviti i duži, a nakon operacije i izvjesnog kraja – sve kraći. Ali uvijek jednako oštri.

Divila se požrtvovnosti medicinskog osoblja riječke onkologije, isticala kako te mlade medicinske sestre i braća nemaju privatnog života jer su stalno u bolnici, a za takvu su odanost jako bijedno plaćeni. Organizirala je donacije onkološkom odjelu kojima će se omogućiti veća udobnost bolesnicima na terapiji, sukobljavala se – dok je mogla – sa sustavom i čelnicima sustava, uvijek ističući kako kotačići u svakom sustavu nose najveći teret, a bolesnicima su upravo oni najbliži…

Vedrana Rudan bila je hrabra žena, nezaustavljiva autorica, a to je – svako toliko – platila nekom zaprekom na svom putu. Prvi put pišući na mobitelu svoj blog iz bolničkog kreveta, nije rekla sve što je htjela, ne bojeći se za sebe, već ne želeći nauditi zdravstvenim djelatnicima. Jer sad nije bila sama pred sustavom, iza i uz nju stajali su liječnici, medicinsko osoblje, ali i bolesnici s kojima se družila na kemoterapiji.

U tim bolešću ograničenim mikrosvjetovima razvija se neka tajna solidarnost, neko prepoznavanje po mukama i odanost, zaštitnički odnos… Takav je razvila i Vedrana, ne bježeći od odlazaka u bolnicu i na terapije… Ali uvijek imajući na umu da je kraj tu. Iza ugla…

Vedranu Rudan upoznala sam kao novinarka, razgovarajući s njom u više navrata za velike intervjue u Novom listu. Uvijek smo bile i ostale na Vi, ali smo bile bliske po stavovima i načinu razmišljanja.

Našle bismo se kod nje doma, na Trsatu. Ako je bilo toplije vrijeme, sjedile smo u krovom natkrivenom vanjskom boravku, a zimi unutra uz pucketanje vatre u peći.

Razgovarale bismo nadugo i naširoko, nikad nisam snimala, već sam zapisivala natuknice iz kojih bih složila razgovor i poslala joj na autorizaciju.

Autorizacija je stepenica u novinarstvu koje sam se držala od prvog intervjua koji sam napravila i preporučila bih je svakom mladom novinaru. Ne zato što ne zna napisati intervju. Već stoga što sugovornici često kažu nešto što bi kasnije rekli drugačije ili ne bi rekli uopće. Pa tako dobiju priliku da se izjasne do kraja.

Razgovori s Vedranom Rudan nakon autorizacije uvijek su bili britkiji, duhovitiji, žešći i za čitatelje zanimljiviji. Ona je, naprosto, bila pisac!

I ja sam bila ponosna što je to baš tako.

Naši su razgovori često doticali vrlo osobne teme i zgode, nije sve bilo za novine, kao što nije sve ni za knjige. Ali jedno je neupitno: Vedrana Rudan voljela je svoju obitelj, s posebnom odanošću i ljubavlju prema suprugu. U jednom od razgovora prije bolesti rekla mi je da se nada kako će umrijeti prije njega, jer da svoj život bez njega ne može ni zamisliti…

Znala sam da govori istinu.

(Prenosimo s riječkog portala Artkvart).

https://artkvart.hr/in-memoriam-vedrana-rudan-zena-koja-je-govorila-istinu/

*****

Knjige Vedrane Rudan

Vedrana Rudan objavila je sedamnaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i tri knjige. Kazališne predstave prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljica TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.

Umrijeti bez stresa (2024)

U svojoj najnovijoj knjizi Umrijeti bez stresa Vedrana Rudan nas britkim humorom i beskompromisnom iskrenošću vodi kroz političke, društvene i svakodnevne apsurde, otkrivajući istine koje nas često ostavljaju bez reči, ali i s osmehom na licu.

Doživotna robija (2022)

Nakon smrti muža, koga je beskrajno voljela, Loli ponestaje volje. U životu je jedino drži nada da će na licu svoje prekrasne kćeri Tine konačno ugledati iskreni osmjeh. Zbog tog osmjeha spremna je na sve.

Puding od vanilije (2021)

Šta je to demokratski fašizam, zašto Marija nije abortirala, kako ubijati starce bez hiljadu zašto i kako je biti Evropljanka u Beogradu, samo su neka od pitanja koja postavlja Vedrana Rudan u svojoj novoj knjizi.

Ples oko Sunca (2019)

U autobiografiji Ples oko Sunca, iskreno i bez ulepšavanja, Vedrana Rudan piše: o svom nimalo bezbrižnom detinjstvu, o deci i unucima, o putu koji je prešla od prodavačice sladoleda na rivi do najčitanije spisateljice u regionu.

Kad je žena kurva / kad je muškarac peder (2007)

Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi – sve su to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti, života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih ljudskih odnosa.

Život bez krpelja (2018)

Rudan: “U jednom trenutku, dobro, ne baš u samo jednom, svoju sam djecu doživjela kao krpelje koji će mi piti krv dok budem živa. Očajna, napisala sam priču misleći da je to samo moja priča. Kad tamo… Krpelji svuda oko nas.”

Muškarac u grlu (2016)

Ispod pojavnog, vanjskog sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu ostvarujemo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima.

Zašto psujem (2015)

Vedrana Rudan psuje zato što time upućuje posebnu poruku svijetu koji šalje u kurac. Zato što tako odbija pasivno sjediti, čuvati unučiće, smiješiti se urbi et orbi i “čekati smrt da joj se najzad klinci u pedesetoj usele u gajbu”. Zato što je “ljudsko biće koje… smije pisati što mu padne na pamet” ma šta drugi o njoj mislili.

U zemlji krvi i idiota (2013)

Vedrana Rudan se usuđuje reći ono što se drugi ne usude. O Hrvatima i Srbima, o Americi, Izraelu i Palestincima, o Katoličkoj crkvi, o ženama i muškarcima, o sebi i svom mužu… Provjerite i vi zašto su ovi tekstovi Vedrane Rudan, koji su objavljivani u Nacionalu i na njenom blogu, dosad pročitani više od dva milijuna puta.

Amaruši (2013)

Amaruši je još jedan od autoričinih romana u kojoj se junakinje bore za život na život i smrt. Junakinje? Nema junaka? Ili ipak ima jedan? Brak, preljub, odlazak, povratak, djeca, nezaposlenost, Afganistan… pa čak i ljubav, a sve to kroz oči djevojčice Amaruši. Čitajte!

Kosturi okruga Madison (2012)

Seks kao muka, seks kao težak fizički rad, seks kao psihoterapija, seks kao sredstvo da bi se žena oslobodila seksa na bar mjesec dana i seks kao užitak.

Dabogda te majka rodila (2010)

Protagonistica knjige žena je koja živi u sretnom braku, vodi uspješan posao, ima kćer koju voli i koja tu njezinu ljubav iskreno uzvraća. Ipak, i u šezdesetoj godini, nije u stanju razriješiti osnovnu dilemu i pitanje koje je prati tijekom cijelog njezinog odrastanja i života. Miris oca-silovatelja dobro joj je poznat – on zaudara na češnjak i bijelo vino – ali koji je to, dovraga, miris majke?

Strah od pletenja (2009)

Vedrana Rudan: “Ovo su teme kojima sam se bavila pišući za “Feral” i “Nacional”. “Ferala” više nema. Vlasnik “Nacionala” Ivo Pukanić je ubijen. Hvala Predragu Luciću koji mi je knjizi poklonio naslov. Hvala Ivi Pukaniću, jedinom uredniku koji me nikad nije cenzurirao.”

Crnci u Firenci (2006)

Portretirajući riječku obitelj koja se teško nosi sa stvarnošću, i ne opraštajući nijednom njezinu članu mane i slabosti, Vedrana Rudan ispričala je priču koja duboko uznemiruje, bez obzira na to što je često praćena smijehom. Otac je izašao iz rata s dijagnozom PTSP-a; majka radi kao kućna pomoćnica u Italiji i ljubuje sa svojim gazdom da bi sinu mogla platiti školovanje u SAD-u; kćerka je trudna i razmišlja o abortusu; sin se vratio iz SAD-a, gdje je ostavio ženu i dijete jer ne može bez hrvatskog zalaska sunca; nona je ogorčena jer je uvjerena da bi svi najradije da je nema…

Ja nevjernica (2005)

Poučna knjiga u kojoj se govori o Hrvatskoj, medijima, Srbima, Amerikancima, ženama, religiji, konzumerizmu, tranziciji, seksu, braku, djeci, obitelji, tijelu, starosti, smrti i, naravno, mačku Petru Krešimiru.

Ljubav na posljednji pogled (2003)

I drugi roman Vedrane Rudan ima univerzalnu temu, život zlostavljane žene – djevojke, supruge, majke, ljubavnice – prikazan s takvom žestinom i uvjerljivošću da mu je teško naći premca u svjetskim razmjerima. “Globalni monolog” Vedrane Rudan napisan je kao govor kojim se žena, optužena za ubojstvo muža, brani pred sucima, iznoseći pri tom kratku povijest vlastitih nedaća i preplićući je sa središnjom pričom iz lova koja, nažalost, nije i “lovačka priča” nego krvava kulminacija bračne drame.

Uho, grlo, nož (2002)

Tonka Babić, vrsta autoričinog alter-ega, bez ikakve pauze i bez dlake na jeziku govori, brblja, trača, vrišti, prijeti, upozorava, svjedoči, pripovijeda o svemu što se tiče nje, njezinog života i čitavog svijeta. Nitko nije uspio u glave čitatelja uliti toliku količinu vitriola, sirove energije i urnebesnog humora.

(Preneseno s portala Vedrane Rudan).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Podrška antimilitarizmu i prizivu savjesti
    •  Tuga za vječnim Šjor Nikom
    •  Emerik Blum je vjerovao u ljude i moć znanja
    •  Sloboda koja ne isključuje pripadanje
    •  Bojkot trgovačkih lanaca ili štednja
    •  Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost
    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede

> Svi tekstovi ovog autora