novinarstvo s potpisom
”U julu 1995. godine, u okviru organizovanog i planiranog napada Vojske Republike Srpske, pod vojnom komandom ratnog zločinca Ratka Mladića, političkom direktivom ratnog zločinca Radovana Karadžića, uz logističku i vojno-policijsku podršku režima u Beogradu, enklava Srebrenica pada u ruke VRS.”
U pitanju je citat sa stranica Memorijalnog centra Srebrenica koji se bavi sećanjem na žrtve presuđenog genocida u Srebrenici, ali i očuvanjem istine i istraživanja zločina genocida. Navode i da u svom radu sarađuju sa različitim umetnicima, te su tako i otvoreni prema zajednici, i na različite načine koriste umetnost u adresiranju poruka i informacija.
Koliko je ovo naše balkansko bure baruta zapaljivo, njegova eksplozija svima bi nam došla glave, govori i vest o smrti čoveka za kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) presudio da je ratni zločinac i da je svojim vojnim delovanjem izvršio genocid u Bosni i Hercegovini. Nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, služio je doživotnu kaznu zatvora jer je osuđen za genocid, zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.
Da i dalje živimo ukopani na granicama u mentalnim rovovima, čuvenom limesu između Istoka i Zapada koji preseca reka Drina, vidimo i po reakcijama građana koji se smrti osuđenog čoveka raduju i nad time likuju, i onih koji se tome suprotstavljaju te ga veličaju kao kakvog mučenika ili modernog sveca sa kineskog TikToka.
Za one koji (ne) žele da znaju više Konvencija Ujedinjenih nacija o genocidu (1948.) definiše genocid kao bilo koji od pet ”akata počinjenih sa namerom da se uništi, u potpunosti ili delomično, nacionalna, etnička, rasna ili verska grupa”. To podrazumeva: ubijanje članova grupe, nanošenje teških telesnih ili duševnih povreda, nametanje životnih uslova sa ciljem uništenja grupe, sprečavanje rađanja i prisilno premeštanje dece iz grupe.
Nažalost i više od 30 godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini Srebrenica je simbol sumanutosti i nečovečnosti. Iako je grad bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija, ipak su ga snage bosanskih Srba napale te su u nekoliko dana leta 1995. godine proterale žene i decu i poubijale više od 8.300 nenaoružanih, pretežno muslimanskih, dečaka i muškaraca.
Ovaj događaj, koji je osakatio zajedničku istoriju, ali i naneo celoživotne rane onima koji su ostali da žive nakon naknadno presuđenog genocida, upisao je Srebrenicu u kolektivni toponim kao najveći masakr u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Pored Srebrenice MKSJ generalu bosanskih Srba presudio je u vezi višegodišnje opsade Sarajeva, granatiranje i snajperske odstrele, pri čemu je poginulo oko 11.000 ljudi, a među njima oko 1.600 dece.
Kako bismo ispali korektni, uz nužno umanjivanje tenzija i nuđenje alternative u obliku relaksacije međunacionalnih odnosa, Ženevska konvencija (Četvrta Ženevska konvencija iz 1949. godine) jasno zabranjuje kolektivno kažnjavanje i kolektivnu krivicu. Zabranjuje kažnjavanje, odmazdu i represalije uz individualnu odgovornost koja kaže da niko ne može da odgovara za zločine koje je počinio drugi pripadnik njegove nacije, vojske ili etničke grupe.
Ovo nažalost iznova zaboravljaju i sa namerom ne pominju naši neodgovorni političari i posebno u ovakvim neuralgičnim situacijama, kakva je smrt osuđenog ratnog zločinca, a za druge nacionalnog heroja, potenciraju nekakvu lažnu nacionalnu krivicu čime izazivaju teskobu, strah, ali i agresiju koju treba iskaliti prema onima koji svojataju (ne)svesno kolektivno.
Posebno zabrinjava to da mladi ljudi, to su svi oni adolescenti o kojima niko kao da ne mari, nemaju nikakve valjane informacije šta se dešavalo tokom raspada nekadašnje zajedničke države o kojoj čuju isključivo unisone narative koji ne dozvoljavaju mesta za tuđa iskustva i patnju.
Takvo nešto, detekcija opasnosti od recidivnog ponašanja, još uvek nije alarm za naše dugogodišnje političke elite koje ne nude rešenje i dugotrajni mir već neprestane sukobe i veštačke podele između naroda identične ili iste kulture, istorije i jezika, ali i jednako tako neizvesne budućnosti.
U Srebrenici, kao i na čitavoj teritoriji bivše zemlje, desili su se strašni ratni zločini. Od presuđenog genocida do zločina protiv čovečnosti. Oni koji su to činili imaju ime i prezime, a ne kolektivno i kukavičko skrivanje iza čitave nacije. Ni jedna nacija nije i ne može biti kriva za presuđeni genocid i time ne sme da joj se nakalemi stigma tuđeg nečovečnog zločin(c)a koji je za to osuđen i koji je imenovan i kao ”balkanski krvnik”.
No ako se osvrnemo na konkretne događaje jasno vidimo kako je trenutno srpsko rukovodstvo u Beogradu iskoristilo tuđu smrt kao jedinstveni uvod u sledeće parlamentarne izbore koje će, barem po javnom mnjenju, iznova zgrabiti.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
















































