Pobjeda desničarskih radikala u Njemačkoj

Ovogodišnji Salcburški festival pozvao je glazbenicu, flautisticu i članicu pokreta za građanska prava Bjelorusa Mariju Kalesnikavu, počasnu profesoricu salcburškog ”Mozarteuma” da održi pozdravni govor. Njezina se biografija čita kao roman. Godine 2020., poslije predsjedničkih izbora, kad je s mirovnim pokretom za Bjeloruse ustanovila krivotvorenje rezultata, diktator Aleksandar Lukašenko naredio je da napusti zemlju.

Kalesnikava se usprotivila skočivši iz vozila na granici s Ukrajinom. Vratila se u Bjelorusiju gdje je bila osuđena na jedanaest godina kaznenog logora. U to vrijeme teško se razboljela. Nakon pet godina i četiri mjeseca boravka u logoru oslobođena je, zajedno s više od stotinu disidenata, i protjerana iz svoje domovine (zahvaljujući intervenciji američke administracije predsjednika Joea Bidena i uzvratnoj usluzi u korist Bjelorusa).

Maria Kalesnikava od tada vodi borbu protiv diktature u svojoj domovini, zajedno s drugim bjeloruskim disidentkinjama i disidentima.

Uzvanicima na otvorenju Salzburškog festivala opisivala je svoja iskustva – iskustva građanke u jednoj od europskih zemalja, u kojoj caruje bezakonje. Bespravlje stanuje vrlo blizu granicama sa slobodnim dijelom Europe. Naglašavala je svoju odlučnost neumorno izvještavajući o situaciji u svojoj domovini, usprkos pritisaka na nju i u inozemstvu. ”Najveća mi je pobjeda što nisam dopustila da mi se u dušu uvuče mržnja. Ostala sam čovjekom, usprkos svemu”, poručila je svojim slušateljima.

Nije polučila uspjeh kojem se nadala – iznuditi promjenu vlasti. No nije se prepustila nemoći, nego je skupila snagu da se ne definira žrtvom. Citirala je drugi ohrabrujući glas – glas članova obitelji koji su u atentatu na stadionu Bataclan u Parizu 13. studenoga 2015. godine prkosili atentatorima Vous n’aurez pas ma haine! – Od mene nećete doživjeti mržnju!

Golem neuspjeh doživjeli su njemački građani – istočnonjemački, ali i oni u Zapadnoj Njemačkoj, zato što su se usrdno trudili zaustaviti uspon Alternative za Njemačku (Alternative fuer Deutschland, AfD), stranku koju je Služba za zaštitu ustavnosti proglasila ”stvarno ekstremističkom desnicom”.

Brojne građanske inicijative nastojale su prosvjećivati slabo informirane i indiferentno bahate sugrađane – a sav taj trud nije zaustavio te ”slijepce” koji su se dali namamiti obećanjima i polemikama protiv određenih skupina ”nepodobnih”: protiv migranata, queer-osoba, stranaca itd.

Istočni Nijemci, stariji građani i građanke, koji su se morali još sjećati diktature Njemačke Demokratske Republike, ovisili su o govoru funkcionera koji su im obećavali povećanje mirovina, na teret – jasno – migranata, pljeskali bi na najavu da će ”sav taj ološ” protjerati – Remigration!

Sva nastojanja prosvjećivati o populističkim, nerealnim najavama ne samo da nisu ništa pomogla, nego, naprotiv, djelovala su poput umjetnog gnojiva. Alternativa je prva i jedina njemačka stranka koja je postigla apsolutno najveći broj glasova u povijest izbora Savezne Republike Njemačke.

Kako je to moguće, zapitali su se zapanjeno gubitničke stranačke vođe nakon tog gromoglasnog poraza. Da je većina alternativaca samo relativna, slaba je utjeha onima koji su dobili upola, čak tri puta manje glasova. Druge stranke argumentirale su racionalno, apelirale na zdrav razum, pazile na uljudan stil i uvjerljivu argumentaciju, dok su pobjednici bez srama i bez imalo takta ”ciljali na trbuhe”, ”a mozak i trbuh ne idu zajedno”, konstatirao je i magdeburški biskup Gerhard Feige.

Poučak poznat iz iskustva s mnogo glasanja, potvrdio se i ovaj put. Puk, narod, ”niži sloj” bira stranke i političare koji manipuliraju trbusima, potrebama čistog samoodržavanja i ne samo što se ne obaziru na ljudskost, oni se rugaju vrijednostima altruizma, kulturnog međuljudskog suživota i zajedništva.

I kad su obje kršćanske crkve Alternativu (AfD) nazivale ”nekršćanskom”, sama Alternativa je skupila toliko samosvijesti da se ona sama mogla prkosno proglasiti ”najkršćanskijom strankom”.

Iako nisam Njemica, ipak ovaj ishod stranačkog nadmetanja u Njemačkoj nije me ostavio ravnodušnom. Naime, za koji mjesec glasat će i Austrijanci za novi parlamentarni sastav – i njemački alternativci imaju suparnika, partnera, brata po uvjerenju u Austriji. S njime se fantastično slažu i vrlo skladno surađuju.

”(Re)migracija”, ”ekološka osviještenost”, ”zajednička odgovornost za zdrav okoliš”, ”klimatska kriza”, ”obrazovanje”, ”međunarodna solidarna pomoć” – ove su teme aktualne u Njemačkoj kao i u Austriji, i uostalom i po cijeloj Europi. I u Austriji jedna, ne baš zanemarivo malena stranka špekulira na primitivne porive samoodržavanja, pa nastoji dokazati da je to apsolutni primat politike. I ona se ravna prema trbuhu, pa mozak bi morao vrlo oštro i odlučno istupati.

Nemoćno gledam, bojim se i moram shvatiti da politika nije svjesna svoje odgovornosti, nego se vježba populizmom i oponaša loše uzore, nastoje biti još ekstremniji od njihovih drugova u Njemačkoj.

Draga gospođo Kalesnikava! Slušatelji su vam pljeskali na vaš primjer hrabrosti i odlučnosti, premda niste ništa preokrenuli. I vaš supatnik, Aleksej Navaljni svoje je zalaganje za slobodu i demokraciju u Rusiji platio životom. ”Najbolji put za izabrati sposobne i poštene vođe, pošteni su i slobodni izbori. Za to je potreban korektan pravosudni sustav, nekorumpirana uprava, sloboda mišljenja bez cenzure. Budućnost je u ovim vrijednostima”, bio je uvjeren i Navaljni iako ga je stvarnost gorko demantirala.

Ne znamo, koliko još ima političkih zatvorenika u Bjelorusiji, u Rusiji, u Turskoj, no jedno je sigurno – treba se pridržavati tog uvjerenja, bez obzira na sudbine Alekseja Navaljnog i Marije Kalesnikave. Nisu bili uspješni – mjeri li se uspjeh sustavnim promjenama ili izbornim rezultatima. Uspjeh je za Mariju Kalesnikavu, kao i za Navaljnog, njihova odlučnost preuzeti odgovornost i djelovati i kad se sve čini uzaludnim.

Ako nas nečemu podučava primjer disidenata u diktaturi, onda je to da državne strukture mogu biti ovakve ili onakve, a nada je civilno društvo. Njegove su inicijative ograničene na manje okvire, ali zato mogu biti okretnije, pa i efikasnije.

Moramo drugačije definirati uspjeh. Angažman, a ne rezultat trebaju biti cilj i svrha – angažiramo li se za osvješćivanje i suzbijanje neinformiranosti i dezinformacije, trudimo li se u javnim diskusijama probuditi svijest tromim sugrađanima. Jadikovke i raspoloženje kao da je smak svijeta – ni u kom slučaju. Krenuti, uzimati stvari u ruke, tražiti partnere s idejama. Tko se sjeća izreke Martina Luthera: ”Da znam da je sutra smak svijeta, svejedno bih danas posadio drvce”.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bleiburško prokletstvo
    •  Višestruko ubojstvo u Svetom Križu kod Začretja
    •  Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?
    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira
    •  40. godišnjica Černobila. Svijet čeka na poruku Lava XIV.
    •  Godina pontifikata pape Leona XIV. – Lav zna pokazati zube
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje – nasljeđe za budućnost
    •  Otpor redovnica crkvenim vlastima iz drugog kuta gledanja

> Svi tekstovi ovog autora