Šnajderov paradoks

Premda je evidentno bio spisateljski vunderkind još u počelu svoje dramatičarske karijere, čiji su rani radovi već bili osvajali respektabilne nagrade i izazivali panegirične recenzije na ovim našim prostorima, Šnajder u vremenima svoje pune stvaralačke zrelosti dugo nije mogao dospjeti do kazališne pozornice i na njoj biti igran

(Prenosimo osvrt našega suradnika/kolumniste Siniše Vukovića o pokojnom književniku i dramatičaru Slobodanu Šnajderu, objavljen 21. rujna na portalu Novosti. Tekst u izvornoj objavi možete pronaći OVDJE).

Kad bih jednom riječju imao opisati ili predstaviti Slobodana Šnajdera, ta bi riječ bila – paradoks. Lako je tu cijelu stvar, mimo uvodne tobože ambiciozne konstatacije stiještene u naoko oholoj lapidarnosti, elegantno i obrazložiti. Već se na primjeru Miroslava Krleže vidjelo kako sâm pisac možda može biti i veći od cijele književnosti kojoj generično pripada.

Možda? Svjesno zloupotrebljavam riječ “možda” znajući koliko je široko njezino ne samo semantičko polje, već i prostor što u se usiše, mimo lingvističkog, još i fenomenološki i antropološki i čitav niz nenavedenih grozdova zapitanosti, nad kojima bi se u slučaju književnog univerzuma Slobodana Šnajdera mogao zamisliti bilo namjernik bilo slučajni prolaznik.

Jerbo, premda je evidentno bio spisateljski vunderkind još u počelu svoje dramatične dramatičarske karijere, čiji su rani radovi već bili osvajali respektabilne nagrade i izazivali panegirične recenzije u tada dinamički vrlo živim medijskim javljanjima na ovim našim prostorima, Šnajder u vremenima svoje pune stvaralačke zrelosti dugo nije mogao dospjeti do kazališne pozornice i na njoj biti igran.

U ta doba umjetno potpomognute prešućenosti i istiskivanja njegovih kazališnih komada na margine društvene percepcije (kao uz nekakvu nadu da je i književnost, poput Zemlje, možda ravna ploča – opet ono “možda”! – te da će mu se drame strovaliti u bezdan nepostojanja i zaborava), Šnajderovi moćni tekstovi igrali su po Europi, nalazeći neku vrstu i institucionalnog i duhovnog utočišta baš u kultnome bečkom Burgtheateru.

U ovdašnjem našem društvu koje planetu što je nastanjuje ne zna mjeriti kvadraturom kugle, Slobodan Šnajder – onako slobodan i onoliko šnajder – nije mogao očekivati kako će njegovi literarni krojevi i šavovi naići na razumijevanje, a nekmoli na divljenje. Svjetonazor zakrpe ne razabire razliku između svile i veluda, skaja i kože!

I kad je pokretao časopise i edicije unutar nakladničkih kuća, uza sva bezvremenska izdanja i utjecaje što su ih te publikacije izazivale (a sjetimo se samo časopisa Prolog ili biblioteke CeKaDe), ni to mu nije bilo dovoljno da bi isplivao na površinu u uvali Mediterana gdje je na vlasti režim mediokritetokracije.

Godinama je bio kolumnist Novog lista, gdje je u žanru eruditske žurnalistike – žonglirajući u izmjeničnim također eruditskim eskapadama u svakom drugom nedjeljnom broju s ravnopravnim inteligentom Zdravkom Zimom – dvaput mjesečno secirao i filtrirao neku od pojava ili tema što su u datom datumu imali biti iznijeti do u prisoj kolektivne pomnje.

Izbori iz tih štiva završili su ukoričeni u stivi knjige, ali ni oni – usprkos moći pameti! – nisu se dobacili dalje od ruku čitateljskih odabranika s urođenom težnjom naprama i znatiželji i znanju općenito. Plebs je, makar i nehotice, ostao nepoškropljen dragocjenom manom s nebesa…

Pa isto, kolikogod je umjetnički put Slobodana Šnajdera nekim čudnim spletom zloduhovnih okolnosti ostao u osoju suvremene apercepcije – s iznimkom neobično dobro primljenih romana “Doba mjedi” i “Anđeo nestajanja”, što je, pak, materijal za zaseban ogled – ne može se reći da su njegove dvije drame izvedene prije gotovo pola vijeka ostale u gluhom uhu bez odjeka u sjećanju.

HNK Split ima u svojim ljetopisima izuzetno puno doista preuspješnih dramskih predstava (održavanim i u sezonama i tijekom festivala Splitsko ljeto), ali dvije Šnajderove drame dlijetom će se uklesati u trajno zapamćenje podmarjanskog Teatra.

Reknem li da je prva od njih bila “Kamov, smrtopis” (1981.), a da je druga već godinu poslije inscenirana te da ima ime “Hrvatski Faust” (1982.), i publici i teatrolozima obje će zasvijetlit u memoriji kao signum temporis svekolikog štokavskoga glumišta.

To je bila istinska teatarska revolucija na tadašnjoj široj jugoslavenskoj sceni, sinkrono njegovana u Splitu skupa sa subverzivnim inovacijama kazališnog izazivača Ljubiše Ristića (neka bude izdvojena samo njegova po nekima blasfemična i protestantska vizija Shakespeareovoga “Hamleta” s Radom Šerbedžijom u naslovnoj roli), čije su režije podjednako uspješno rušile rampe i kanona i predrasuda.

Šnajderov “Kamov, smrtopis” zauzeo je važnu poziciju u analima dramskih propitkivanja rastezljivosti kazališne tolerancije, što je redatelj Želimir Mesarić vješto iskoristio, imajući na raspolaganju rastalentirane umjetnike u naponu snage: Božidara Alića, Zdravku Krstulović i Josipa Gendu.

S druge strane, Šnajderov “Hrvatski Faust” u pismohrani nacionalnog nam kazalištoslovlja gori nešto intenzivnijim ognjem. Ovaj put redatelj je bio Dino Radojević, koji je također na dispoziciji zatekao impresivnu ružu solista u kojoj su alternacije bili jedni drugima Boris Buzančić i Josip Genda (Faust), Vanja Drach i Božidar Alić (Mefisto), te Zoja Odak i Neva Bulić (Margareta), ne računajući još uz to i plejadu inih tada u Splitu vrlo afirmiranih domaćih glumaca, kao i juvenilnih pretendenata spremnih da ih danas-sutra supstituiraju. Pa su ih i sutra i preksutra, u ovom krasnom interregnumu, i korisno nadogradili i uspješno zamijenili.

Ispaljivanje u srce društva tih postmodernih Šnajderovih komada nije se baš slučajno dogodilo u Splitu, u gradu nepouzdanom po svemu, šašavom po koječemu, ali i neočekivanom metropolom kad u (sad već) srce klajnbirgerštine ima se zariti glogov kolac…

Takvim nekakvim čudnovatim milenijskim mirakulom dogodilo se da, po obnovi i otvaranju u požaru stradale zgrade HNK-a Split, izgorenog na petak 13. 1970. godine, za kormilo teatarskoga broda dođe pravnik i kulturnjak Ivica Restović, koji je za glavne suradnike iz Zagreba doveo dva Dalmatinca, redatelja Marina Carića i Vjerana Zuppu, dok je glazbeni sektor povjerio maestrima Vjekoslavu Šuteju i Lorisu Voltoliniju.

Nova uprava na samom je početku svoje službe 1980. godine odmah krenula s novitetima na svim razinama, među kojim su se našla i ova dva vibrantna komada Slobodana Šnajdera označivši i osvjetlavši time, ponovimo, svekoliko štokavsko glumište.

Kasnije nije bilo veće kazališne sreće s ovim Šnajderovim dramama: što zbog njegovog nepodilaženja vladajućima, što zaradi nepripadanja jalovim koterijama i njihovim kla(u)novima. Bio je prevelika gromada talenta i moći rečenice, pa su pod njegovom težinom pucale egoistične kičme domaće nam balkanske krčme u miteleuropskoj provinciji.

I evo, u godini kad se navršava historijski zaokružena 50. obljetnica izlaska iz tiska knjige “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danila Kiša, nad Šnajderovim odrom može se možda izgovoriti kako je ljevičarska, prosvijećena i napredna Rijeka – u kojoj je objavljivao spomenute lucidne i zapaljive kolumne u dnevnoj tiskovini utemeljenoj od Frane Supila i gdje je zamalo postao intendantom nacionalnoga kazališta – bila na neki način, tmastom naoblakom prekrivena nekovrsna: grobnica za Slobodana Šnajdera?!

Nije mu bilo suđeno dovinuti se do časti i pijedestala intendanture kazališta u gradu koji je vazda disao punim plućima, razbijao opne malograđanštine i širio horizonte ostavljajući prostranim prostore slobode: radije je pristao ugušiti se u ponosu, negoli procvjetati u nacionalističkom poltronstvu.

I kako dijabolične napasti nikad ne nasrću iznebuha i ne obznanjuju se same, to se nepisano pravilo obistinilo i tetovažom na dramatičarevoj koži: zadnji đavao u lijes teatarskog Šnajdera bio je zatučen onim epohalnim nesporazumom s Oliverom Frljićem, baš u Rijeci, na duhovnom pepelištu Janka Polića Kamova koji, samo da je mogao, svakako bi bio pokušao unijeti konsonantne akorde obilato kontaminirane disonancama na relaciji dvaju po svemu nadnaravnih kreativaca i, što još i više markira poraz tog nesporazuma, dvojice lavova koji oru brazde na istoj estetskoj i, ako hoćete, ideološkoj njivi.

Po tim parcelama izvedbenih kazališnih progresija na ovdašnjim koordinatama i apscisama oduvijek su se događali spektakularni artizanski ostvaraji i može se s puno ponosa nonpitijski konstatirati kako ni u Splitu ni općenito na hrvatskim “daskama koje život znače” nikad nije nedostajalo odista kvalitetnih naslova što bi se bez srama vazda mogli izvoditi igdje u svijetu.

Slobodan Šnajder autor je koji je odavno već nadrastao ustajalu našu neisušenu kaljužu i, barem sad kad je velikan preminuo, valjda se najzad može začeti trenutak za operaciju nacionalističke artističke mrene, pa vratiti u život makar neke njegove dramske tekstove što su sada i ovdje jednako živi onako kako su živi bili i u momentu kad ih je nalivperom bio močio na papir.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vedrana Rudan – licemjerometar hrvatskog nacikatolibanstva
    •  Dvorac Kerestinec i vojvoda Dražen Keleminec u njemu
    •  Za koju državu ostavljaju srce na terenu naši Vatreni?
    •  Zdravo fra Mario, milosti budi pun, Gospodin s tobom!
    •  Preambulanta Ustava: kanonizacija terorizma
    •  Dolazak Hrvata in statu quo ante, Ante Pavelić
    •  Donaldov ''trumpulin'' za hrvatske desničarske skočimiševe
    •  Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka
    •  Thompsonova potvrda teze o Hrvatskoj kao ''slučajnoj državi''
    •  Igor Mandić i – Crkva

> Svi tekstovi ovog autora