Zafranovićev film: odgovor Thompsonu koji ne zna što je bilo

U veličanstvenom duhu dnovinarstva, etiketiranja kako su sami kanili difamirati pravedno i objektivno novinarstvo lišeno vješto zakamufliranih laži i bezočnih manipulacija, domaći nam desničarski pseudožurnalisti, nadrinovinari i ina mentalna žgadija s opskurnih portalčića, endehazijskih tjednikčića i nacifašističkih televizijica, udarili su drvljem i kamenjem po najnovijem filmu Lordana Zafranovića ”Zlatni rez 42 – Djeca Kozare”, a da film ni čuli ni vidjeli nisu, niti mogu pravo znati o čemu se u tom novom radu proslavljenoga redatelja ustvari i radi.

Pogledali su trubaduri i krilnici s ovovjekih jasenovačkih vidikovaca ni tri minute dugi službeni trajler filma i, štono riječ – uhvatili Boga za bradu! To je taj točan kvocijent (ne)inteligencije radikalnih redikula s graničnog meridijana naše ekstremne desnice, što otkriva mozak muzgavca koji sat vremena filma po minuti objavljenog foršpana šublerski točno detektira i nepogrešivo obznanjuje kao konačni sud.

Ali, ovako stoje stvari. Moja oholost jedina je od hrvatskih medijskih djelatnika u cijelosti vidjela rečeni Zafranovićev film, i o tome dosad pisala u mjeri koja je dopuštala neiskakanje iz diskrecijske povlastice prije javne projekcije.

Prvo sam bio stekao sasvim jasan dojam o tom djelu zimus u Zafranovićem domu u Beogradu, kad sam u privatnim okolnostima uz autora odgledao više od polovice scena taman montiranog filma, a onda sve zabetonirao i ovog proljeća kad sam među 150-ak uzvanika nazočio i ”kontrolnoj projekciji” u kinu Roda Cineplex na beogradskom Banovom brdu u društvu s Dušanom Kovačevićem, Slobodanom Šijanom, Ljubišom Ristićem, Paolom Magellijem i nizom glumaca koji su sudjelovali u konkretnom projektu.

Kasnije smo, nekolicina odabranika, razglabali o svemu viđenom na večeri u jednom finom restoranu na Terazijama. Svi odreda slažu se u jednom: posrijedi je remekdjelo filmske umjetnosti. U kojem, kao jedina među manama, ostaje eventualna duljina samog filma.

Po sudu desničarskih umnika koji su se ovih dana naslijepo raspizdili po platformama u eteru s kanalizacijskim obilježjima, tumačeći dotični Zafranovićev film kao epopeju velikosrpstva i apologiju srbočetništva, ispada kako je najveći problem što je film financiran i produciran u Srbiji. Pa i roman ”Kiklop” Ranka Marinkovića prvotno je bio objavljen u Beogradu, a ne u Zagrebu ili igdje u Hrvatskoj. I dobio je slavnu NIN-ovu nagradu, baš kao i ”Mirisi, zlato i tamjan” Slobodana Novaka, ”Zastave” Miroslava Krleže, ”Neisplakani” Mirka Božića ili ”Vir” Jure Franičevića Pločara u starije doba, te ”Večernji akt” Pavla Pavličića i ”Forsiranje romana reke” Dubravke Uglešić u vremenu bližem nama. I Mirko Kovač je bio laureatom te najprestižnije književne nagrade u bivšoj državi za ”Vrata od utrobe”, po kojem je romanu upravo Lordan Zafranović snimio kultni film ”Večernja zvona”…

Nego, bit će, ipak, da je u svakom besjeđenju o artizmu najvažnija estetika filma, o kojoj udarna desničarska pera neće ispisati ni slovo, a ne tko je dao novac za nj. Uostalom, najpogubnije za našu kulturu, i povijest, jest i ostat će činjenica da sami nismo producirali i financirali film ”Zlatni rez 42 – Djeca Kozare”, te da, mi Hrvati, nemamo ni hrabrosti ni poniznosti vlastito krvavo smeće iz povijesti sami pomesti pred vlastitim vratima. A neumorno, s visoka, pozivamo sve druge da to učine.

Istodobno, puna su nam usta nekakvog suočavanja s prošlošću i poravnavanja računa s ovdašnjim ”istočnim grijesima”, samo što bismo mi to, očito, činili i provodili selektivno, kadšto i uz bezbožne simonije.

Film na kojem se radi gotovo 40 godina, za koji je scenarij napisao dokazani meštar Arsen Diklić četveroručno s redateljem, mogao je nastati u hrvatskoj koprodukciji, na suradničkoj kupoli od HAVC-a do HRT-a, pa se ne bi spominjali ni Aleksandar Vučić ni Milorad Dodik… Film je nuđen HAVC-u i Vladi RH, ali je bio odbijen na jednoj i drugoj adresi, u više navrata. I onda je iza filma stala producentska kuća Željka Joksimovića. Tako je krenulo…

Već iz toga se dadne lako zaključiti kako nama u Republici Hrvatskoj nisu problem ni Vučić ni Dodik, ama ni Porfirije: nama su problem naši autohtoni i endemični domaći izdajnici posijani još za nevremena NDH.

Ne škode Republici Hrvatskoj paceri i propagandisti iz srpskih tabloida i novinica bez puno veze s novinarstvom, već nama ude saboteri i destruktivni diverzanti karcinomski infiltrirani među nama.

Doklegod ”na pravdi Boga”, kad je već to moguće evidentnim i eklatantnim kršenjem Ustava RH, izlaženje u Republici Hrvatskoj takvih potpaljivača požara međunacionalne himbe i potvore poput otvoreno proustaškog Hrvatskog tjednika ili neskriveno filoustaške emisijice Velimira Bujanca – koji, gle vraga, svoja maligna medijska huškanja odašilju baš iz krasne naše krvlju poštrapane antifašističke Dalmacije! – dotle nam nema prijetnje ni od kakvih Vučića i Dodika i Porfirija i inih likova iz takozvanog ”beogradskog pašaluka”. Hrvatima prijete samo i isključivo gnojni i francavi Hrvati.

Nadalje, veliki je krimen Lordana Zafranovića i njegovo rezolutno odbijanje svakog oblika licitiranja s (mogućim) brojem žrtava u logoru Jasenovac, na čemu je u svojim filmovima inzistirao svjestan datosti kako je upitnost znanstvene odgovorljivosti svedena na minimum, ili ispod njega, već i zbog same spoznaje kako se u startu ima otpuhati ikoji relevantno dokažljivi fakt, budući da sve žrtve ustaškog masakra nisu zakopavane isključivo po terenima onkraj lokalitetâ gdje su i likvidirane.

Jasno, svu onu množinu zaklanih i zatučenih uznika – i djece i žena i muškaraca, kao i svekolike starčadi obaju spolova – nije moguće iskopati ni u kakvim ”prekopavanjima Jasenovca”, čijom idejom verbalno vitlaju u medijskom prostoru procesije desničarskih samozvanih žrtvoslova i inih nacionalističkih spodoba što relativizaciju počinjenih zločinstava vežu veličinom uzla vlastite intelektualne nadmorske visine prispodobive ispodprosječnom kepecu ili ikakvom inom homunkulusu…

Kako ćeš, brate, iskopati tamo neke nove leševe iz jasenovačke ledine prekrivene pastoralnim ugođajem reljefa po kojem mladu travu živo zelene boje pase i brsti, istodobno, stoka i krupnoga i sitnog zuba, ako svi znamo kako su tisuće naduvenih leševa kamom, maljem ili srbosjekom umorenih ljudi plutali Savom, i, procesom neminovne raspadljivosti, potonuli na podanak riječnoga korita gdje su ih izgrizale ribe i razgrađivali još manji organizmi ne bi li se, najposlije, i same kosti rastočile dolje u glibu toga istog riječnoga korita?

I još, svi oni koji se – nakon svih relevantnih znanstvenih raščlambi i elaboriranih historioloških dokaza – opredjeljuju za šutnju oko Jasenovca, eo ipso su suučesnici u zločinima koji su se tamo dogodili! Pa bila to i Katolička Crkva koja o tome besramno stoji kuco i muči, bila to Srpska Pravoslavna Crkva koja, najčešće, bez imalo stida govori o tome s pretjerivanjem; pa bili to i političari koji na tom mjestu natopljenom krvlju žele omastiti brk rejtinga vlastite stranke, bilo da su to pojedinci, povjesničari i nadripovjesničari koji, svatko prema svojoj vrsti, namjerno iskrivljuje podatke i činjenice koje su u nekim slučajevima dokumentirani ne samo papirom, već i filmskom vrpcom…

A kad se već toliko, svi mi odovuda i odonuda, hvastamo enormnim zasadama živućega i njegovanoga kršćanstva, valjda je i osvanulo jutro, ili se spustila nada nama večer, gdje se najzad mora čuti reći kako je dospio krajnji čas u kojem imamo dokazati – mimo preveć riječi i ”blebetanja ustima” – u kolikoj smo mjeri istinski i iskreni nasljedovatelji Isukrsta…

Također, naučili smo i na to smo se navikli, Zafranovićevi filmovi ujedno su i ogledalo u kojem se, nerijetko, zrcali licemjerje prljave higijene ovdašnjega kršćanstva gdje je, opet svatko prema svojoj vrsti, podjednako udaljen od Isukrsta, pa se svi oni s licemjerjem i farizejšćinom u svojoj gnjiloj vjerničkoj poniznosti umah prepadnu spodobe koju sami ugledaju u zrcalu kao nakazni odraz vlastite face… Uostalom, što može biti strašnije u jednom filmu od stvarnosti koja se u njemu realistički reflektira?

Na već spomenutim notornim medijskim platformama u nas i na društvenim mrežama, desničarske hulje povele su neviđenu hajku na hrvatske glumce koji su sudjelovali u snimanju najnovijega Zafranovićevog filma. Zaziva se njihov progon iz matičnih kazališnih kuća u kojima rade, te gotovo uskratu daljnjeg rada u Hrvatskoj.

Ma zamislite, molim vas!

Odvjetnik, recimo, može u stvarnosti pred tribunalom braniti i najokrutnijeg ubojicu, čedomorku ili silovatelja, jer on time, kao školovani profesionalac, radi svoj posao; ali, po sudu desničarskih idiota, glumac ne može biti profesionalac koji u fikciji, na filmu, igra tog ubojicu, čedomorku ili silovatelja…

Da bi stvar bila još gora, u Zafranovićevom ”Zlatnom rezu 42 – Djeca Kozare” igraju istinski hrvatski branitelji i dragovoljci: Leon Lučev i Milivoj Beader… Ako su oni u Domovinskom ratu bili spremni izgubiti glavu, kako to da su onda pristali igrati u ”antihrvatskom” filmu i ”velikosrpskoj propagandi”, riskirajući izgubiti svoj zasluženo stečeni ugled? To se ne pitaju žurnalistički šmiranti iz endehazijskog tjednika i nadrinovinari s društvenih mreža s lijepim slijepim pogledom, koji se očito ne mogu pomiriti s činjenicom da je nakon Domovinskog rata nastala samostalna i suverena Republika Hrvatska, a ne oživljena im ”liepa njihova” Nezavisna Država Hrvatska.

Pritom, nemojmo ni to zaboraviti, ovaj film ”nastaje” već punih 40 godina, puna tri ljeta ima da je završeno snimanje, i već je mjesecima unaprijed bilo dogovoreno da on otvara ovogodišnji beogradski FEST, pa kako je onda moguće nasjesti na podvalu da je ”Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” namjerno tempiran tri tjedna prije, ni to nemojmo smaknuti s uma – izvanrednih izbora u Republici Srbiji. Pa da tako puše u jedra novoj izbornoj pobjedi Aleksandra Vučića.

A ta koincidencija, vidjeli smo iz svega, naudila je ponajprije redatelju Zafranoviću i, dakako, samome filmu, koji je neporecivo estetsko remekdjelo.

Jesu li se, uslijed svih ovih okolnosti, i Zafranović i njegov film regrutirali među žrtve političkog žrvnja? Jesu li i glumci koji su odustali doći na premijeru, poglavito oni s hrvatske strane, također žrtve manipulacije i agitpropovskih senzacija koje su nastale zbog simboličnosti trenutka? Svakome je jasno, naime, kako ni izbliza ovakve halabuke ne bi bilo da je film javno prezentiran prije pola godine, ili prije samo tri mjeseca…

A kad spominjem glumce, naročito hrvatske glumce u ovom velebnom projektu, valja odmah reći kako su oni odigrali svoje partije fenomenalno. Rene Bitorajac kao Maks Luburić uspio je prikazati sav onaj dijabolični karakter masovnog ubojice koji se krije iza uredno izbrijanog lica s osmijehom. Milivoj Beader snimio je možda i ulogu života, također ustaškog mazohista, koji je vrsnim svojim glumačkim umijećem i kazališnim iskustvom sve odlike karakterizacije lika vjerno predočio i pred kamerom. Leon Lučev odigrao je lik ”pozitivnog” ustaše, prvog takvog lika u povijesti i filmografije i teatrologije; lik ustaše kojega mori savjest, koji pokušava s moralne strane preispitati sve ono što vidi unutar ideologije ustaškog pokreta i ekranizacije svega toga na što nailazi uživo u logoru. On čak usvaja i jedno dijete koje je rođeno u logoru, i to u trenutku kad ustaše vješaju njegovu majku koja je, uz još nekolicinu nesretnica, pokušala pobjeći iz tog jasenovačkog pakla.

Mimo Mikija Manojlovića i Katarine Radivojević, unutar castinga su izvrsni Milan Marić i Aleksej Bjelogrlić, također dvojica različitih krvoloka s velikim U na čelu: Marić igra smirenoga kicoša i ”livreisanog” gizdavca koji u bijelim rukavicama djevojčici lomi vrat, dok je Bjelogrlić strastveni koljač specijaliziran za klanja srbosjekom.

Srbosjek i jest središnji motiv filma: na njemu počiva naslovna sintagma – zlatni rez… To je ujedno i jedna od najupečatljivijih scena među 14 priča u filmu, imenom ”Lančara”, gdje je scenografski izuzetno uspjelo dočarana zanatska manufaktura, odnosno kovačka radionica u kojoj se izrađuju lanci, alati i oruđe, te hladno oružje.

U kovačiji je zaposlen i jedan zagrebački Židov, zlatar kojemu je, naravno, oteta obiteljska radnja. Prilazi mu ustaški nadzornik (A. Bjelogrlić) i daje metalnu kutiju iz koje zveckaju – iščupani zlatni zubi. On pruža zlataru i svoj ruzinavi srbosjek, te traži od njega da mu po njemu odlije – zlatni srbosjek. Film u dokumentarnom motu prikazuje uzimanje otiska, taljenje metala i nalijevanje u kalup buduće sječivo od zlata…

Po završetku posla, ustaški krvnik sa zadovoljnim osmijehom čestita Židovu na obavljenom poslu, uz đavolsku žal garniranu klaunskim osmijehom kako više neće biti u prilici ponoviti tako dobro djelo. Zlatar Židov, dakako, prva je žrtva – zlatnog reza. Pa zatim zaklan, kao i mnogi, završava izgoren u kovačkoj peći… Tako da revizionisti i falsifikatori povijesti desetljećima kasnije budu mogli tražiti leševe žrtava, kako ono, aha – prekapanjem Jasenovca!

Zlatni srbosjek, u veličanstvenom finalu filma, služi autoru i kao metafora zla, zla koje nikada ne nestaje i koje, kad se misli da je ono nestalo ili pobijeđeno, uvijek može naći kakvu klicu iz koje će se roditi neko novo ili još gore zlo. U fantastičnom prizoru taj srbosjek leti u nebo, ali se u njemu ne zadržava, već pada na zemlju, simbolizirajući tu nevidljivu i tinjajuću klicu koja samo čeka kapljicu vode da iz nje nanovo bukne zlo.

Ovakve artističke finese, univerzalne poruke humanosti i nepristajanja na okajavanje grijeha otaca, zlonamjerni manipulatori i lažovi sa zagorenog podanka hrvatskog medijskog pota (po čemu se naši domaći nimalo ne razlikuju od nacionalističkog fanga i mulja što postoji u srpskim tjednikčićima i novinicama), niti primjećuju niti će ih ikada priznati. Ne uklapa se u njihovu huškačku uređivačku politiku i rasadništvo himbe i podjela u društvu i među narodima.

Desničarsko novinarstvo ili, skraćeno, dnovinarstvo, temelji se na dvostrukoj penetraciji nazovi incestuoznog novinarstva: s jedne strane u tu istomišljeničku koteriju nadrižurnalista ugurali su se isključivo ona piskarala koja o dotičnoj temi misle uvlas isto, zaslijepljeno ideologijom i bez sagledavanja šire slike s kritičkim pogledom, dok s druge rečeno stado skribenata u toj poganoj djelatnosti isključuje opciju sučeljavanja i institucije drugog mišljenja, što su temeljni aksiomi i postulati na kojima počiva istinsko i pravo novinarstvo, različito od propagande, dakle dnovinarstva.

Zato će se među tim ”palim anđelima” struke i agitpropovskim perjanicama dvostruke penetracije nazovi incestuoznog novinarstva vazda naći takvi šarlatani koji će povijest tumačiti bez da su pročitali ikoju relevantnu knjigu, o jeziku će razglabati per longum et latum s nacionalističke promatračnice, a ne s lingvističke, te će piskarati kritizerske pamflete o knjigama koje nisu pročitali i ocjenjivati filmove koje nisu gledali.

Tako će se i film ”Zlatni rez 42 – Djeca Kozare” iskoristiti za politička i ideološka prepucavanja umjesto da se govori o umjetnosti i da se, barem s hrvatske strane, skine krvava luđačka košulja nasljeđa NDH. Jedino dobro u tom gnoju jest dokaz kako su i hrvatske i srpske nacionalističke hulje, zapravo, dva ćorava oka u istoj glavi s vakuumom među ušima.

Finalmente, domaći desničarski izrodi skapavaju od neke dijabolične đeložije prema Lordanu Zafranoviću; jerbo, on je snimio umjetnički film o onome što bi oni htjeli sprovesti u stvarnosti u nekom novom Jasenovcu. I, Zafranović je rastrgao san neumrloj ustaškoj guji i velikohrvatskoj pretenziji na tuđe teritorije unutar Pavelićeve endehaške granične žice.

Veliki je grijeh Republike Hrvatske što unutar svojih institucija nije snimila ovaj film, kad joj je već bio ponuđen. Ovako, nacionalistička žgadija s one strane Dunava manipulirat će njime upregnuvši ga u svoja kola vukući za sobom – već se sada vidi nakon premijerne projekcije – i dio inače pametnih hrvatskih komentatora s ljevice, koji pišu tekstove nad kojima likuju likovi s polja desničarskog dnovinarstva. I dat će time dodatni vjetar u krmu hrvatskim radikalnim redikulima, umjesto da se na vrijeme poentiralo i kazalo kako je ovim filmom Lordan Zafranović umjetnički bistro i historiografski čisto skarednoj epidemiji thompsonovskog crnokošuljaštva u nas odgovorio na pitanje ”Ako ne znaš šta je bilo?”, nedvosmislenom porukom: ”Nek’ ti kaže – crno!”

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Iz Radine bilježnice
    •  Šnajderov paradoks
    •  Vedrana Rudan – licemjerometar hrvatskog nacikatolibanstva
    •  Dvorac Kerestinec i vojvoda Dražen Keleminec u njemu
    •  Za koju državu ostavljaju srce na terenu naši Vatreni?
    •  Zdravo fra Mario, milosti budi pun, Gospodin s tobom!
    •  Preambulanta Ustava: kanonizacija terorizma
    •  Dolazak Hrvata in statu quo ante, Ante Pavelić
    •  Donaldov ''trumpulin'' za hrvatske desničarske skočimiševe
    •  Zdravka Krstulović veća je i od Torcide i ovakvoga Hajduka

> Svi tekstovi ovog autora