O pravu i miru – Osvrt na encikliku ”Magnifica humanitas”

”Mir sa svima vama”, ”težimo miru bez oružja, miru koji razoružava”. Ovo je geslo papa Lav XIV. objavio 1. siječnja 2026. godine za ovogodišnji Svjetski dan mira. Zabrinutost za mir i mirovni apeli prožimaju i njegovu encikliku ”Magnifica humanitas” (potpisana 15. svibnja 2026.).

Tema o miru nalazi se u poglavlju 192, pod naslovom ”Prevladavanje nauka o pravednome ratu”. Ovo je i središnja teza, jer sadrži u sebi svijest za vječno ljudsko kolebanje između vizije društva po mjeri čovjeka, društva koje prihvaća čovjeka veličanstvenog, ali i ograničenog i ranjivog.

Za taj antagonizam, ovaj antropološki lom što ga je izazvala umjetna inteligencija (poglavlje 98) enciklika koristi jaku biblijsku sliku suprotnosti između Babilona, grada ljudske oholosti i samoprecjenjivanja, nasuprot Jeruzalemu, gradu utemeljenom na poniznoj ljudskosti.

Pred ovom pozadinom Papa pristupa čudesima umjetne inteligencije (UI) s poštovanjem i iskrenim oduševljenjem, ali i s upozorenjem da u euforiji ne valja zanemarivati ugroze i napasti UI.

U kontekstu izlaganja o blagodatima umjetne inteligencije za ljudski život, a Papa upozorava da UI mora služiti čovjeka a ne zarobljavati ga, Papa se posvetio i temi mira. Mir je nezaobilazan preduvjet za dostojanstven ljudski život, no u realnome životu caruje kultura moći, (ne)kultura ignoriranja pravila za beskonfliktni suživot, logika prijatelj-neprijatelj.

Posljedice toga su stvoreno ozračje straha, potreba da se preduhitri i nadmaši najbližeg, odnosno neprijatelja, a osigura sebi nadmoć nad drugima uglavnom slabijima. Na takvim mentalitetima uspijevaju sukobi i ratovi.

Dijagnoza aktualnog stanja našega svijeta u skladu je takvim s iskustvima, no prvo čitanje ovoga teksta ostavlja nelagodu zato što je previše izopćen jer se stvarno stanje razlikuje od kontinenta do kontinenta i između zemalja. Realne geopolitičke situacije zaslužile bi podrobnije raščlanjivanje uzroka njihovih kriza i razmišljanja o političkim mjerama za njihovo rješavanje.

Što se tekst više čita, to se čitatelj bolnije spotiče o takve praznine. S jedne strane Papa opisuje problematične posljedice razvitka UI, a s druge strane formulira visoke socijalno etičke ideale poput solidarnosti i socijalne pravednosti. Ove dvije razine toliko su udaljene jedna od druge da bi bilo nužno podrobnije ulaziti u problematiku kako ih približiti.

U europskoj politici postoje već inicijative za to, poput dokumenata o umjetnoj inteligenciji (poglavlje 194) s prijedlozima za konkretne političke regulacije. To su prvi koraci. Hoće li se Sveta Stolica uključiti u takve inicijative, za sada nije poznato, a hoće li stručnjacima pomoći ova enciklika, teško je zamislivo, zbog isuviše izopćenosti.

Samo jedan primjer. Umjetna inteligencija primjenjivana u ratu snižava moralni prag za primjenu nasilja. Stoga je nužno regulirati uporabu nasilja, što znači da je nužno integrirati etiku u odgoj svih koji odlučuju o primjeni metoda nasilja. Papa brani ”civilizaciju ljubavi i pravednog mira” te zahtijeva, kao preduvjet za njih ”razoružavanje naših misli i našeg jezika”, dakle ne odricanja od tehnike, nego od uvjerenja da tehnička nadmoć opravdava nadmoć.

”Razoružavati” Papi znači propitkivati i oduzeti tehniku monopolima i usmjeriti UI na humani suživot. To je uvjerljivo na razini teoretskih razmišljanja, no kako to postići u praksi?!

Enciklika ipak ulazi u aktualne geopolitičke krize, a da ih izrekom ne spominje. Nema detaljnije analize specifičnih pretpovijesti, uzroka i pokušaja njihova rješavanja. Papi se u vezi s njima nameće stara teološka dilema ”pravednog rata”. Kada i pod kojim uvjetima je rat pravedan, ako on to uopće jest? U vezi s teorijom ”pravednog rata” Papa se očituje rezervirano, iako daje naslutiti da je načelno uvjeren u pravednost nekih ratova. No dođe li do rata iz opravdanih razloga, valja se držati pravila sadržanih u međunarodnim konvencijama.

Četiri Ženevske konvencije o ratu potpisane 12. kolovoza 1949. godine: 1. konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu; 2. za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru; 3. o postupanju s ratnim zarobljenicima – to su propisi vezani uz smještaj, rad, prehranu i pravo na kontakt izvan logora, te naposljetku 4. o zaštiti civilnih osoba u ratnim uvjetima kao i na okupiranim teritorijima, što znači zabranu mučenja, uzimanja talaca, kolektivno kažnjavanje i zarobljavanje.

Tri dodatna protokola nadopunjuju konvencije, i to 1977. godine o zaštiti žrtava oružanih sukoba i o zaštiti žrtava građanskih ratova, a 2005. godine o uvođenju trećeg, vjerski neutralnog zaštitnog amblema pored Crvenog križa i Crvenog polumjeseca: v. Bundeszentrale fuer politische Bildung, pristupljeno 4. 11. 2026.).

U vezi s ”pravednim ratom” (poglavlje 192) i s međunarodnim naporima za njihovo smirivanje, Papa je naglasio značenje multilateralnog dijaloga. U sadašnjim uvjetima to znači da valja ponovno ojačati autoritet institucija, što im ga je određena politika potkopavala. Ignoriranje pravila i postupaka vodi do totalitarizma, do ignoriranja dobrobiti pojedinca i cijele socijalne zajednice, upozorava Papa i zahtijeva povrat vrijednostima što ga je njegov prethodnik, papa Pavao VI. osmislio kao putokaz za međunarodnu politiku u hladnome ratu – izgradnja ”civilizacije ljubavi”.

Papa Pavao VI. je pod tim pojmom podrazumijevao ”zahtjevni utopijski” pokušaj ostvarivanja ljubavi prema bližnjemu i pretočiti ga u strukture pravednosti, bratstva i sestrinstva. Citirajući papu Ivana XXIII., Lav XIV. podsjeća da je mir više od odsutnosti rata – što je i načelo suvremenih mirovnih istraživanja.

Negativna definicija mira, odnosno odsutnost rata nije dostatna, upozorava enciklika. Pozitivan pojam je rezultat pravednosti i ljubavi prema bližnjemu, napominje enciklika. To znači potpuno uvažavanje ljudskih prava kao zajednički temelj međunarodnog poretka i stvaranje instituta za zaštitu ljudskih prava u međunarodnim odnosima.

Papa Lav XIV. ustanovio je da je rat u suvremenoj kulturi, ”kulturi moći”, skoro pa normaliziran instrument nacionalne politike. To je povezano uz ruski napad na Ukrajinu, ali i Trumpovu administraciju od 2025. godine, otkad se ignoriraju ili delegitimiraju načela međunarodnog prava, no nažalost nema otvorenih kritičnih riječi.

Oslabili su temelji Ujedinjenih naroda i razlog osnivanja te svjetske organizacije čiji je cilj očuvati čovječanstvo od pošasti rata. Papa se u izrečenoj svojoj dijagnozi oslanja na studije vodećih mirovnih instituta i istraživanja u Njemačkoj, koje se slažu u ocjeni da vlade postupaju poput ”državnih gospodara rata (warlords), koji ignoriraju međunarodna pravila i primjenjuju nasilje za ostvarivanje svojih političkih, ekonomskih i teritorijalnih interesa”.

Papa smatra ”lažnim realizmom” politiku snage koja je argumentirana time da je rat dio ljudske naravi. Papa ne dijeli uvjerenje da se države moraju pripremati na rat, jer to na taj način drugi i drugačiji smatraju ugrozom po vlastiti komfor i vlastiti imetak, pa nastaju pohlepa za moći i vladavinom nad drugima, pa i zloporaba moći. Opasnosti i ugroze ne nastaju ni iz čega, nego se mogu i konstruirati.

Zbog ovih napasti papa Lav XIV. je krajnje nepovjerljiv prema argumentu da i mirotvorci trebaju biti pripremljeni, dakle naoružani, jer miroljubivost i mirotvorstvo ne štite od oružanih napada ratobornih moćnika. Trenutačna društvena klima pogoduje militantnosti i fobiji od ugroženosti.

No bez obzira na to, Papa upozorava da moćnici pokušavaju sadašnje naoružavanje i rasprostranjenu klima straha učiniti moralno opravdanim, ne ublažavajući neljudskost svakog oružanog sukoba ni empatiju za žrtve.

Lav XIV. podsjeća da postoje druge metode rješavanja sukoba od primjene nasilja. To su dijalog, diplomacija te, naposljetku, praštanje. Bez sumnje, a zbog ”normalizacije” rata one su čak nužne. Opravdano je i podsjećati na strašne posljedice rata. No Papa je svojom tezom o ”prevladavanju pravednog rata i pravednog mira” upao u proturječje.

Papa, naime, inzistira na pravu na samoobranu. Brani, dakle, tezu o pravednom ratu, kao što to radi i katekizam Katoličke Crkve, s time da moraju postojati strogi kriteriji za legitimnost vojne obrane. U praksi pak kriteriji ultima ratio velikodušno se proširuju čak i na preventivne napade ili ratna djelovanja koja su štetnija od zla koje ”preventivni rat” (tobože) suzbija.

Međutim, ”preventivno nasilničko djelovanje” predstavlja pogrešno shvaćanje teorije o ”pravednome ratu”. S time se slaže i Papa, premda ne s teorijom o pravednome ratu.

Suvremeni ratovi su većinom nasilnički napadi, koji se ne mogu smatrati pravednim ratovima. Zaključak: sve dok ima ratova, trebaju postojati jasni etički kriteriji za ocjenu o njihovoj pravednosti ili nepravednosti. Dakle, ipak uvjetni ”DA” pravednome ratu.

Papa u svojim temeljnim dvojbama o tome, postoji li ili ne postoji ”pravedni rat”, ima na umu potrebu razvijati kulturu mira, mirovnu kulturu te pravednost kao nezaobilazni preduvjet za mir. U takvoj kulturi se njeguju ljudska prava i poštuju institucije.

Kritičari papine mirovne etike zamjeraju mu nedorečenosti vezane uz ”pravedni rat”. Je li etički dopušteno braniti se oružjem ili Papa načelno isključuje svaku primjenu oružja?

Pojam ”pravedni rat” je Papi sumnjiv, zbog zloporabe legitimne obrane. On, doduše, priznaje pravo pod vrlo strogim kriterijima, što je zapravo jednako izuzimanju obrane. Njegove dileme proizlaze iz činjenice da se i u obrani mogu prekoračiti granice dopuštenosti, i prekoračile su se.

Uz to, Papa nije dosljedno promišljao posljedice napada po nenaoružane civile, kad im osporava pravo na obranu i vojnim sredstvima. U papinim tezama nedostaju i razmišljanja o tome kako postupati u slučaju nedjelotvornosti mirovnih akcija, nenasilna dijaloga i diplomacije.

”Magnifica humanitas” dotiče se mnogih tema povezanih s problemom rata i mira, ali i nekih koje nemaju veze s tim, primjerice, o financijama i kriptovaluti, poglavlje 159 i 160; o razvitku umjetne inteligencije, poglavlje 164; o ropstvu, poglavlje 174 i 176. Kad crkveni dokumenti progovore o svemu i svačemu, riskiraju da s mnogo riječi malo kažu. Razvodnjuju svoje teze i ovu opasnost ne može izbjeći ni ova enciklika.

Skoro svako poglavlje zaslužuje posebnu encikliku. No pozitivno je što se Papa očito ne boji izraziti svoje dvojbe i strahovanja – dvojbe i strahovanja dubokoumna mislioca. Osobe previše sigurne u sebe i svoju nepogrešivost možda više zastrašuju od onih poniznih i promišljenih.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dijalog s mladima umjesto policijskih intervencija
    •  Papine snažne poruke za novi uzlet ujedinjene Europe
    •  ''Free Palestine'' i što stoji iza tog slogana
    •  Pobjeda desničarskih radikala u Njemačkoj
    •  Bleiburško prokletstvo
    •  Višestruko ubojstvo u Svetom Križu kod Začretja
    •  Vrijedi li još uvijek Si vis pacem, para bellum?
    •  Homilija ostaje zabranjena laicima obaju spolova
    •  Papa na ''pristaništu sramote'' – Remigracija, da ili ne
    •  Papina opomena aktualnim neprijateljima mira

> Svi tekstovi ovog autora