Dvostruke konotacije, jedna te ista sramota

Postoji jedna prilično neobična hrvatska disciplina u kojoj smo, čini se, postigli zavidnu europsku, ako ne i svjetsku razinu. Riječ je o sposobnosti da se povijesni fašizam, ovisno o potrebi, proglasi ili neprihvatljivim zlom ili pomalo nezgodnim dijelom nacionalne tradicije. Nešto poput lošeg rođaka kojeg se ne želi pozvati na svadbu, ali mu se ipak ostavi mjesto za stolom, da se ne naljuti.

Proteklih dana ta je naša posebnost ponovno došla do veličanstvenog izražaja. U Splitu su se ulicama prolomile pjesme i povici iz grla Torcide kojima se veličaju Hitler i Auschwitz, a Židove pretvara u metu navijačke mržnje.

Nekoliko dana poslije, u Rijeci, na otkrivanju Armadina murala na Vežici, puštala se pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara”, koja slavi ustaški režim i njegove zločine.

Ako je netko dosad još i želio vjerovati da je riječ o izoliranim incidentima nekolicine neodgojenih navijača, sada bi već morao shvatiti da je problem bitno širi.

Jer kada se u nekoliko dana, u dva velika hrvatska grada, veličaju koncentracijski logori i zločinački režimi, onda više ne govorimo samo o navijačkoj nekulturi. Govorimo o društvenoj klimi u kojoj je takvo ponašanje postalo zamislivo, izvedivo i, što je možda najopasnije, unaprijed opravdano.

A onda imamo u Rijeci i priču s ustaškim pozdravom na muralu/grafitu koja se razvija gotovo kao televizijska serija kojoj scenarist nikako da smisli završetak.

Sve je počelo zahtjevom građanske inicijative da se ukloni grb HOS-a s pozdravom “Za dom spremni” sa zida na Škurinjama, u blizini Osnovne škole Ivana Zajca. Grad je najprije najavio uklanjanje, a zatim je sporni dio tog murala doista uklonjen. Čovjek bi pomislio da je stvar riješena, da će se primijeniti gradski propisi i da će se javni prostor urediti u skladu s njima.

Ali ne. Uslijedila je obnova murala, u organizaciji Armade i braniteljskih udruga, pri čemu je vraćen i sporni grb. Na snimkama s okupljanja dio prisutnih uzvikivao je “Za dom spremni” i dizao desnice u zrak.

Potom je gradonačelnica Iva Rinčić primila predstavnike Armade i braniteljskih udruga na razgovor. Dogovoreno je da će se popisati postojeći murali i u suradnji Grada i Armade odrediti primjerene lokacije za buduće murale, a od nadležnih državnih tijela zatražiti dodatna tumačenja o isticanju obilježja ratnih postrojbi.

Naizgled lijep duh zajedništva, ali gorkog okusa – jer u najmanju ruku je čudno pozvati na sluzbeni sastanak one koji ponosno bez imalo srama uzdignute ruke viču “Za dom spremni”.

Dakle, Grad je najprije uklonio sporni simbol, a nakon njegova vraćanja pristao je na razgovor čiji je rezultat sustavnije uređivanje pitanja murala. Pritom je ostalo otvoreno upravo ono pitanje zbog kojega je cijela priča počela: treba li se u javnom prostoru uz školu nalaziti simbol s ustaškim pozdravom? Za to pitanje traži se tumačenje s “više” instance.

A onda je, u noći s 22. na 23. listopada, taj simbol preliven crvenom bojom. Odgovornost za akciju preuzela je građanska inicijativa “Ulice bez mržnje”, obrazlažući je protivljenjem normalizaciji fašističkih simbola. Gradonačelnica je osudila samovoljno interveniranje u javni prostor. I istina, javni prostor ne može biti prostor u kojem svatko po vlastitoj procjeni prebojava ono što mu smeta.

No tu dolazimo do neugodnog pitanja: što se događa kada institucije same ne uspiju uvjerljivo provesti vlastite odluke? Kada Grad ukloni sporni dio murala, a on se ubrzo vrati? Kada se nakon toga pregovara o daljnjim koracima, a problem ostaje na istom mjestu?

Nije teško predvidjeti da će netko prije ili kasnije odlučiti kako više ne želi čekati. Tako se dobiva beskonačna igra uklanjanja, vraćanja i prebojavanja, u kojoj zid postaje važniji od pravila, a svaka nova intervencija proizvodi novu rundu političkih optužbi.

Mural je nakon crvene boje ponovno obnovljen. I tako smo se vratili na početak, samo s nešto više boje, još nekoliko priopćenja i još manje povjerenja da institucije znaju što rade.

Naravno, uvijek se pronađe objašnjenje. To su navijači. To je provokacija. To je mladenački bunt. To je ljubav prema klubu. To je simbol koji, navodno, ima dvostruke konotacije.

Tako je, eto, jedan pozdrav istodobno i povijesno opterećen i navodno lišen povijesnog značenja. Ustaški je, ali nije baš uvijek ustaški. Neprihvatljiv je, ali ovisi o okolnostima. Osuđujemo ga, ali nećemo baš svaki put reći da ga osuđujemo.

A kada se pojavi na stadionu, zidu ili javnom okupljanju, svi se odjednom pretvaramo u lingviste koji proučavaju višeznačnost hrvatskog jezika ili heraldiste koji proučavaju umjetnicko oblikovanje grbova.

Problem je, međutim, u tome što povijest nije lingvistička ni heraldička zagonetka.

Pozdrav “Za dom spremni” bio je službeni pozdrav ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, režima odgovornog za masovne zločine i sustavni progon Srba, Židova, Roma i političkih protivnika. To je povijesna činjenica. Može se raspravljati o različitim razdobljima, okolnostima i interpretacijama povijesti, ali se ne može ozbiljno tvrditi da taj pozdrav nema svoje jasno povijesno ishodište.

I tu dolazimo do odgovornosti politike.

Premijer Andrej Plenković već godinama pokušava održavati ravnotežu između formalnog uvazavanja antifašističkih vrijednosti i političkog izbjegavanja nedvosmislenog određenja prema njihovim suprotnostima.

Takva politika je kratkoročno korisna za održavanje desnih koalicija i izbjegavanje sukoba s dijelom krajnje desnog biračkog tijela. No njezina je dugoročna cijena vrlo visoka: stvara se dojam da postoje situacije u kojima je veličanje ustaštva nešto što se može tolerirati, prešutjeti ili prepustiti nekoj budućoj komisiji.

Ne mora premijer osobno pjevati ustaške pjesme da bi snosio političku odgovornost za atmosferu u kojoj one postaju prihvatljivije. Dovoljno je da se godinama održava nejasna granica između povijesne osude ustaštva i političke tolerancije prema njegovim simbolima.

Kada politički vrh ostavlja prostor za različita tumačenja, taj prostor neće ostati prazan. Ispunit će ga oni koji žele dokazati da je ustaški pozdrav prihvatljiv dio nacionalnog identiteta.

A što se tiče Rijeke, ovdje bi stvar morala biti još jednostavnija. Grad koji je iskusio fašističko nasilje, talijanski iredentizam i okupaciju, grad čija je povijest obilježena otporom fašizmu, ne bi smio imati nikakvu potrebu dokazivati da mu je ustaška ikonografija strana. Ne zato što su Riječani po nekoj urođenoj osobini bolji od drugih, nego zato što povijesno iskustvo obvezuje.

Rijeka nije antifašistička zato što je to zgodna politička etiketa, nego zato što je njezina prošlost nerazumljiva bez otpora fašizmu.

To, naravno, ne znači da treba izjednačavati sve navijače s onima koji uzvikuju ustaške parole. Većina ljudi koja odlazi na utakmice želi navijati, veseliti se i pripadati zajednici. Ljubav prema Hajduku ili Rijeci ne podrazumijeva mržnju prema Židovima ili Srbima, kao što ni hrvatsko domoljublje ne podrazumijeva divljenje Paveliću.

Upravo zato ekstremizam treba jasno izdvojiti i osuditi. Ako je jedini način na koji netko može dokazati svoju ljubav prema Hrvatskoj taj da veliča režim koji je počinio masovne zločine, onda bi se morao zapitati što točno voli. Državu i njezine građane ili vlastitu fantaziju o prošlosti u kojoj su neki ljudi imali pravo odlučivati tko smije živjeti, a tko ne.A gradonačelnica Rijeke? Ona je osudila pjesmu o ustaškim logorima na Vežici i poručila da zločinački logori smrti ne mogu biti rekvizit navijačke kulture. To je dobro i potrebno.

Ali politička odgovornost ne završava na priopćenju. Jednako je važno da gradska vlast jasno pokaže kako se zakoni i pravila provode, a ne samo da se o njima razgovara. Dijalog je koristan kada vodi rješenju. Kada postane zamjena za odluku, pretvara se u pristojan način odgađanja problema.Na kraju, možda je najvažnije pitanje zašto se sve to ponavlja. Ne zato što nemamo zakone, povijesne činjenice ili institucije. Nego zato što politička vlast prečesto šalje poruku da je odlučno suprotstavljanje ekstremizmu stvar političke procjene, a ne elementarne demokratske odgovornosti.

A kad vlast počne vagati koliko joj se isplati osuditi fašizam, netko drugi počne vagati koliko ga se isplati veličati.I zato Split i Rijeka nisu dvije odvojene priče. To su dva upozorenja iz istog društva. Jedno je stiglo uz povike kojima se veličaju Hitler i Auschwitz, drugo uz pjesmu koja slavi ustaške zločine.

U Rijeci se, povrh toga, mjesecima vodi spor oko spomenutog simbola koji se uklanja pa vraća, oko kojega se pregovara, a koji se na kraju ponovno pojavljuje na istom zidu. U međuvremenu Gradsko vijeće Grada Rijeke je na prijedlog gradonačelnice u Odluku o korištenju javnih površina i nekretnina u vlasništvu grada uvrstilo članak kojim se izričito zabranjuje korištenje simbola, obilježja, slogana i poruka kojima se veliča, potiče ili odobrava fašizam, nacizam, ustštvo, uključujući i već toliko puta spominjani ustaški pozdrav, kao i svaki oblik nacionalne, rasne ili vjerske mržnje ili nesnošljivosti.

Odlično i za pohvalu ali ostaje da vidimo kako će se to primjenjivati i kakve će biti sankcije za počinitelje, npr. one s kojima se gradonačelnica sastaje.

Naravno desnica ne miruje pa iako su glasali za somenutu Odluku već su predložili Deklaraciju, iako je taj naziv malo previše za dokument koji donosi Gradsko vjeće, o osudi svih totalitarnih režima. Naravno u kontekstu osedu komunističkog režima našao se i antifašizam. Suludo ali to je realnost u kojoj živimo.

Možda bi bilo vrijeme da prestanemo tražiti dvostruke konotacije ondje gdje su stvari povijesno i moralno jasne.

Fašizam nije pitanje navijačke pripadnosti, političke trgovine ili osobnog ukusa. Nije ni obiteljska uspomena koju svatko smije tumačiti kako želi. To je ideologija koja je ljude dijelila na one koji zaslužuju živjeti i one koje treba ukloniti.

A demokratska država koja ne može jasno reći da takvoj ideologiji nema mjesta u njezinu javnom prostoru ima problem mnogo ozbiljniji od nekoliko povika, pjesama i grafita.Ima problem s vlastitim vrijednostima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Politički slalom preko antifašističkih vrijednosti
    •  Plenković, Anušić i Božinović daju legitimitet fašizmu
    •  Bijela lica plave krvi pod crnim kapuljačama
    •  Opasnost od normalizacije mržnje
    •  Fašizam nije za naš dom
    •  Orao i muha
    •  Spustila se gusta magla iznad Imotskog
    •  Gore ne može? Uvijek može
    •  Gromoglasna tišina
    •  Ne ulazi mi u javni prijevoz!

> Svi tekstovi ovog autora