Obama tada i sada

Sveučilišne i ine međunarodne obveze su me prije tjedan dana opet dovele u SAD. Stigao sam pravovremeno da odslušam najvažniji govor godine: Izvješće i viziju predsjednika SAD-a o stanju nacije. Živo me zanimalo kako će i što će sve manje popularni i trenutno ranjivi Barack Obama, inače poznat po svojoj sjajnoj retorici i optimističnoj viziji budućnosti, sada reći narodu a da se ne ponavlja ispraznim frazama i idealizmom bez utemeljenja.

 

Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja” o tome kako će Obama za tri godine završiti svoj drugi mandat. Mnoga obećanja koja je dao pri prvom izboru, ali i drugom, nisu do sada ispunjena.

 

Podsjetimo se: Obamin izbor za predsjednika najmoćnije zemlje na svijetu i useljenje crnačke obitelji u Bijelu kuću bilo je pravo političko čudo. Amerika je poslije katastrofične osmogodišnje vladavine konzervativnih republikanaca bila otvorena i spremna za najradikalnije promjene. Narodu je bilo dosta gospodarskog nereda, pretjeranih zaduživanja i načina na koji su Bush i njegovi pohlepni neokoni zamalo uništili ekonomiju najbogatije zemlje na svijetu. Pred sam kraj Bushovog drugog mandata doneseni su po kratkom postupku zakoni kojima je konzervativni predsjednik na ”socijalistički” način spašavao američki kapitalizam ogromnim upumpavanjima državnog novca u propadajuće privatne biznise i neodgovorne banke.

Što obećati narodu koji je duboko zabrinut za budućnost iako postoje neki pokazatelji da je zemlja na dobrom putu oporavka i izlaska iz duboke recesije i svestranog očaja koji mu je konzervativni prethodnik George Bush mlađi ostavio u nasljeđe? Najnovija istraživanja javnog mnijenja pokazuju da je svaki treći Amerikanac (33 posto) ”pesimistično zabrinut”, a dodatnih 26 posto ”nesigurno i s puno pitanja”

 

Amerikanci su usred sveopćeg nereda i očaja počeli čeznuti i tragati za barem nekom svijetlom točkom nade i izlaska iz domaće krize i međunarodne izolacije. Ipak, nitko nije očekivao da svijetla točka bude tamnopute kože u zemlji u kojoj je crnački lider za građansku ravnopravnost ne baš tako davno mučki ubijen. Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”

 

Počeli su mu vjerovati ne samo Amerikanci nego je ovaj nadahnuti navjestitelj nade (klasična definicija: vjera okrenuta prema budućnosti!) preko noći postao planetarno popularan i prihvaćen kao prvi globalni predsjednik. Za njega je ”glasovalo” čak 80 posto Nijemaca, da ne govorimo o ostatku svijeta, koji je zbog američke arogancije i nekritične primjene pretjerane vojne sile i tamo gdje nije bilo prijetnji, ali je bilo nafte, počeo mrziti Busha i njegove ključne ministre pa time i čitav SAD.

 

Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga. Umjesto skupih i nepotrebnih ratova najavljivao je mir, umjesto bombardiranja pravih i(li) izmišljenih neprijatelja – pregovore, a na domaćoj fronti zaustavljanje nezaposlenosti i obnovu povjerenja građana u njihov na više mjesta ozbiljno napukli političko-gospodarski sustav.

 

Osim liderskih sposobnosti glasače je impresioniralo Obamino osobno i političko poštenje. Za njim se nisu vukle nikakve afere niti skandali. Ništa skriveno što bi njegovi konzervativni oponenti, rasni neprijatelji i Clintonovi uporni istraživači mogli iskopati i medijski plasirati u žestokoj predizbornoj kampanji najprije unutar demokratske stranke za nominaciju (protiv Hillary Clinton), a zatim i u izravnom nadmetanju protiv vjetnamskog narodnog heroja, republikanskog senatora Johna McCaina.

Na začuđujući način i od ni odkuda odjednom se na javnoj sceni pojavio slabo poznati, tek novopečeni senator iz Chicaga čiji su optimistični govori nade i sposobnost za promjene slušani kao pjesma s refrenom ”We can do it!”

 

Vizionar Obama, nositelj nade za promjene je ipak bio u velikom minusu protiv mnogo starijeg i iskusnijeg McCaina. Objektivni analitičari i ne uvijek dobrohotni kritičari su u medijima neprekidno naglašavali Obamin nedostatak iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike. Obama je i na ta pitanja našao učinkovit odgovor kada je za potpredsjedničkog kandidata izabrao 66-godišnjeg političkog veterana i svestrano iskusnog senatora Josepha Bidena.

 

Osobno sam u trenutku tog imenovanja povjerovao da bi Obama mogao pobijediti jer sam Bidena imao prilike upoznati izbliza kao karakternog čovjeka i ”političkog proroka” koji je mnoge stvari znao unaprijed prepoznati i imenovati pravim imenom. Joe Biden je, recimo, već u travnju 1993. usred Beograda pogledao Miloševiću u oči i rekao mu: ”You are a damned war criminal and you will be judged for it!” Bio sam prisutan i, priznajem skeptičan, kada je Biden 1999. javno izjavio da za godinu dana Milošević više neće vladati Srbijom.

 

Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina. Snažan Bidenov um, oštar jezik, lijepi smiješak i smisao za humor mogli su samo pomoći.

Barack Husein Obama, čovjek izuzetne karizme, natprosječne inteligencije, metodičke strogoće, suverene smirenosti i zdravog samopouzdanja, pojavio se i u američkoj kao i svjetskoj javnosti percipiran kao kombinacija mladog Johna F. Kennedyja i Martina Luthera Kinga

 

I tako je dvojac Obama-Biden dva puta dobio izbore a uz pomoć društvenih mreža i mobilizaciju mladih. Amerika je po prvi puta izabrala crnačkog predsjednika. Usput: nakon Obamina mandata može se lako dogoditi da Amerika po prvi puta izabere ženu za predsjednicu. Hillary Clinton, vrlo inteligentna i sposobna žena, strateški se izuzetno dobro pozicionira, raste joj popularnost, dok republikanci nemaju prepoznatljivog kandidata u stranci koju su dodatno razjedinili reakcionarni i nerealni ultrakonzervativci, tzv. cajankaši iz The Tea Party, koji zemlju žele vratiti unazad umjesto povesti u budućnost.

 

Osobno sam kritizirao prerano dodjeljivanje Nobelove nagrade za mir ovom mladom navjestitelju nove vrste politike. To je bila nagrada više za nadu i nadahnuće nego za realna ostvarenja i očekivane rezultate do kojih nije ni moglo doći preko noći. Koliko je Nobel kasnio najuspješnijem američkom post-presidentu Carteru, toliko je preuranio tek devetomjesečnom predsjedniku Obami. Ratovi se nisu mogli završiti preko noći niti zloglasni Guantanamo zatvoriti, kako je Obama predizborno oduševljeno obećavao svim neprijateljima američkih ratova od kojih je Afganistan ipak bio rat iz nužnosti vlastite sigurnosti, a Irak rat po izboru.

 

Posebno se sjećam Obamina odmjerena inauguracijskog govora u kojem je pokazao da nije demagog niti cinik, nego dostojanstven lider, ozbiljan realist  u procjenama kompleksne stvarnosti koja se ne smije simplificirati kada se jednom preuzme odgovornost za vlast. Istovremeno novi je predsjednik demonstrirao sposobnost da mobilizira narod za društvene i gospodarske promjene bez kojih nema mjesta za nadu i optimizam po kojima je postao prepoznatljiv doma i u svijetu.

 

Tada sam u Bostonu sudjelovao u interdisciplinarnim sveučilišnim konzultacijama na temu ”Što bismo savjetovali novom predsjedniku?” Ne zato što američki predsjednik nema dovoljno savjetnika, već zato što je obveza intelektualaca da javno i kritički promišljaju aktualne realnosti i projiciraju alternativne scenarije budućnosti.

Obama i Biden su bili pobjednički tim, pravi partneri komplementarnog optimuma. Protestant Obama je trebao katolika Bidena, mladi crnac je trebao starijeg bijelca, idealist bez iskustva na područjima ekonomije, nacionalne sigurnosti i međunarodne politike je trebao velemajstora svih tih političkih disciplina

 

Bez razumijevanja korijena i razloga onoga što se danas događa oko nas mi ne možemo zamišljati a nemamo pravo ni priželjkivati bolje sutra. A sadašnjost je toliko bremenita teško rješivim problemima da se može govoriti ne samo o neizvjesnoj nego čak i ozbiljno ugroženoj budućnosti u svijetu (o tome sam nešto ovdje već pisao prije nekoliko tjedana), a isto ili slično vrijedi i za našu situaciju u Hrvatskoj i u njezinu susjedstvu.

 

Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?

 

Upravo u traganju za odgovorima na ta i slična pitanja zanimalo me je što će Obama reći najvišim zakonodavnim tijelima svoje zemlje i milijunima Amerikanaca koji su poput mene tih sat i pol vremena proteklog utorka navečer bili prikovani uz svoje televizore da čuju najvažniji govor godine od predsjednika od kojeg su previše očekivali kada su ga prije šest godina po prvi puta izabrali za čelnika zemlje u krizi, ali i kada su mu prije dvije godine poklonili povjerenje za još jedan četverogodišnji mandat. Prisjetimo se da je raniji demokratski idealist, Jimmy Carter, bio predsjednik samo jedan mandat.

 

U protekloj godini Obama nije dobro prošao sa svojom vizijom i inicijativama. Zakonodavci su odbili njegove nakane da stavi pod kontrolu lako dostupno oružje zbog kojega moderna Amerika sve više postaje zemljom nasilja. Bojkotirali su i od njega predložene promjene Zakona o imigraciji. Desni i bogatiji dio Amerike, naročito u južnim konzervativnijim državama, frustriran je njegovim zdravstvenim reformama te je protiv njih isforsirano više od 40 glasovanja u Predstavničkom domu američkog Kongresa koji kontroliraju republikanci.

Vrijeme je pokazalo da Obama nije Mesija, da nema nadnaravne moći ”izbavitelja”, iako je ispunjavao neke ključne liderske preduvjete da postane ”novi Mojsije” koji je svoj napaćeni i dezorijentiran narod trebao povesti prema ”Obećanoj zemlji”. Da li je i u kojoj je mjeri uspio?

 

Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju.

 

Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima. Usput: iako su nam povijesti radikalno različite u suvremenoj (?) Hrvatskoj i u konzervativnoj Americi ”socijalizam” i ”komunizam” spadaju među najgore političke psovke.

 

Barack Obama je kao vrhunski intelektualac (bio je odličan student prava na Harvardu) skupa s mnogima u sveučilišnim krugovima, u kojima se osobno krećem ovdje u liberalnom Bostonu (sveučilišnom centru svijeta), zabrinut što ”bogatiji postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji.”  Da nije od nas prerano otpisani ali genijalni Karl Marx u nekim analizama kapitalizma ipak bio u pravu?

 

Stoga Obama često naglašava, kao i u spomenutom prošlotjednom govoru naciji, važnost pravednije porezne politike koja će ojačati sve tanju srednju klasu i izvući što veći broj građana iz od neoliberalnog kapitalizma nametnutog im siromaštva.

 

Evo njegove izravne retorike:  ”Nejednakost se povećala. Mobilnost prema gore se zaustavila… prevelik broj Amerikanaca radi više nego ikad da bi jedva preživio, a kamoli napredovao. I preveliki broj Amerikanaca uopće nema posao.” Sličnosti s Hrvatskom i zemljama u okruženju mogu ali ne moraju biti sasvim slučajne.

Meni kao Europljaninu izgledaju neuvjerljivo pa čak i smiješno neki od argumenata kojima se optužuje predsjednika da je njegov Obamacare jedan od glavnih krivaca za lošu gospodarsku situaciju. Odbili su i njegovu ”socijalističku” ideju da se financijski pomogne dugotrajno nezaposlenima

 

U Americi je popularna izreka nastala u jednoj drugoj predizbornoj kampanji – It’s the economy, stupid!  Građane posvuda u svijetu ipak najviše zanima gospodarska situacija, jer o njoj ovisi standard života njihovih obitelji. Tome je Obama i posvetio najveći dio svog govora, najavljujući 2014. kao ”godinu velikih akcija jer se mora ojačati srednja klasa, koja više nije ono što je nekada bila, dok onima na vrhu nikada nije bilo bolje.”

 

Uz nekoliko snažnih apela na jedinstvo nacije kako bi mogli brže napredovati, pohvalio se kako je u vrijeme njegove vladavine otvoreno osam milijuna novih radnih mjesta te kako je nezaposlenost u posljednjih godinu pala za 1,2 posto, iako još uvijek iznosi previsokih 6,7 posto. ”Amerikanci su umorni od svađa i žele mogućnosti za bolji život. Danas 98 posto izvoza čine mala poduzeća i njih treba jačati poreznom politikom i novim zakonima…”  I ove bi se Obamine riječi mogle relevantno uputiti hrvatskim zakonodavcima i narodu.

 

Sada pred (polu)izbore za parlament konzervativne republikance hvata panika jer se gospodarstvo SAD-a ipak postupno i vidljivo oporavlja, što ide u prilog vladajućim demokratima. Treba voditi računa o tome da je Obama upravo ušao u šestu godinu vladanja te da će izbori za novog stanovnika Bijele kuće i najmoćniju osobu na svijetu doći vrlo brzo, a republikanci nemaju pravog kandidata na horizontu, barem ne za sada, koji bi se mogao uspješno suprotstaviti sve popularnijoj gospođi Clinton.

 

U Americi predizborne kampanje počinju rano jer treba skupiti ogromna sredstva da bi se moglo barem donekle uspješno ući u veoma skupu proceduru (O tome vidi moju kritiku ”Demokracija kao dolarokracija” u knjizi Vrijeme i vječnost: etika, politika, religija).

Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama

 

Drugi mandat ima svoje prednosti, jer se predsjednik više ne mora truditi da se dopadne svima u kalkulacijama o tome kako će proći na sljedećim izborima. To dobro zna, a još bolje sluti, i naš Ivo Josipović, a lekciju je preslabo i prekasno počeo učiti njegov bivši beogradski kolega Tadić. Stoga ne čudi što je Obama upozorio podijeljena zakonodavna tijela da će ako ne budu slijedili njegove inicijative za brze promjene u Americi, koristiti gdje god je to moguće svoje izvrsne ovlasti dekretima. Američki predsjednik naime nije samo fikus jer su njegove ovlasti zapravo i premijerske, te o mnogo čemu može odlučivati samostalno.

 

Snažno se dojmio i njegov apel za ravnopravnost spolova, jer žena u SAD-u još uvijek zaradi samo 77 centi po dolaru, koji za isti posao zaradi muškarac. ”To je sramota za Ameriku u 2014. godini, jer žene zaslužuju istu zaradu kao i muškarci… jer ja vjerujem da kada su žene uspješne, Amerika je uspješna.” Bravo, Obama! reci će s milijunima Amerikanki i moje tri sposobne i uspješne kćeri.

 

Najavio je i uskori executive order kojim će dići minimalnu plaću svim državnim uposlenicima za skoro tri dolara po satu (sa 7,25 na 10,10 dolara). Konzervativcima koji bi s Iranom radije ratovali nego pregovarali je vješto zatvorio usta ukazujući na njihova heroja Ronalda Reagana koji je radije pregovarao nego ratovao sa neprijateljski nastrojenim komunističkim Sovjetskim savezom. Američkim je vojnicima (braniteljima) obećao punu podršku, na čemu su mu pljeskali i s lijeve i s desne strane Kongresa. Najavio je da ove godine definitivno zatvara Guantanamo (konačno!) te da će, nakon što je vratio 60 tisuća vojnika iz Afganistana, povući ostatak trupa iz Iraka te time završiti ”najduži rat u povijesti SAD-a.”

 

Apelirajući na jedinstvo podijeljenog Kongresa i brže donošenje zakona bez kojih nema inozemnih ulaganja, novih radnih mjesta i općeg napretka, Obama je snažno poentirao pred milijunskim gledateljstvom: ”Svi mi dugujemo američkom narodu objašnjenje za što smo a ne samo protiv čega smo” te da se moraju prekinuti bitke oko prošlosti, kako bi se cijela zemlja mogla okrenuti prema budućnosti ako želi (opet) biti jači od europske i kineske konkurencije na svjetskom tržištu ideja i kapitala.

 

Slušajući pažljivo Obamu i reakcije na njegov govor naciji i ovaj puta se ne mogu oteti snažnom dojmu kako je povremeno patetičan a istovremeno i na neki način simpatičan suvremeni američki patriotizam ipak mnogo uvjerljiviji i impresivniji od naših balkanskih anakronih nacionalizama.

 

Možda je došlo vrijeme da i mi poslušamo Obamu te se definitivno okrenemo u pravcu budućnosti ”jer drugog puta nema” rekao bi veliki hrvatski teolog dr. fra Tomislav Janko Šagi Bunić u nešto drugačijem ali itekako relevantnom kontekstu.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora