Građanska neposlušnost

Zaposjesti tvornicu da bi se, o trošku poslodavca koji mijenja poslovanje, spriječilo odnošenje strojeva; čupati genetski modificirane biljke da bi se zaštitilo zdravlje sviju; sjediti na nekom skupu i ne progovoriti ni riječi ili miroljubivo zauzeti pločnik – neki su od političkih čina koje se često smatra “građanskom neposlušnošću”. Stav koji i nije tako nov.

 

Jednoga srpanjskog dana (23. ili 24.) 1846. u Concordu (Massachusetts, SAD) – u kojem je 1817. rođen, Henry David Thoreau susreće Samuela Staplesa, gradskoga policajca koji mu prigovara zbog neplaćanja poreza i nudi mu čak posudbu novca kako bi to sredio.

 

David Thoreau, koji već oko dvije godine stanuje u kolibi usred waldenske šume i koji je svratio u grad da kod obućara preuzme svoje popravljene čizme i da malo s njim popriča, prvo je bio zatečen. Potom je odgovorio da iz načelnih razloga odbija dati novac državi, to više što se ne slaže s njezinom politikom i što nipošto ne želi pridonijeti financiranju rata protiv Meksika. Policajac ga je uhitio, a Thoreau je morao provesti noć u zatvoru.

U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”

 

Popularan u malom mjestu koje se priklonilo novotarskim idejama Ralpha Emersona (1803-1882) i intelektualaca oko revije The Dial, David Thoreau se osjeća obaveznim da detaljno i precizno zabilježi svoje iskustvo i argumentira čin. Piše tekst “Odnos pojedinca i države” što ga je pročitao za vrijeme jednoga skupa u Concordu u siječnju 1848. Potom je objavljen u časopisu Aesthetic Paper u svibnju 1849. pod naslovom “Otpor građanskoj vlasti”. Ipak, taj polemički tekst, zapravo, brzo je pao u zaborav.

 

U čemu se, sastoji ideja građanske neposlušnosti? U prvim recima svojega pamfleta Thoreau naznačuje do koje mjere trećorazredna vlada uzrokuje pomanjkanje svijesti u građana. “Jedina obaveza koja mi, zapravo, pripada – tvrdi on – jest u svakom trenutku djelovati u skladu s idejom koju imam o dobru”. Kasnije to moralno načelo čini poznatim objašnjavajući kako jedan tzv. “slobodan” narod ne može imati šestinu stanovništva podvrgnutu ropstvu, nego, štoviše, da je uvelike već “vrijeme da se pošteni ljudi pobune i pripreme revoluciju”.

 

Budući da postoje nepravedni zakoni, pravedan čovjek nalazi svoje pravo mjesto u zatvoru, zajedno sa žrtvama nepravedne vlade. Što se tiče ljudi na položaju koji žele služiti dobru, oni moraju dati ostavku. Thoreau pristaje dragovoljno platiti porez za održavanje cesta ili za škole, ali ne prihvaća financirati rat koji, zapravo, pridonosi učvršćivanju robovlasničke vlasti Juga. Njegova želja za mirom udružena je s njegovim abolicijskim uvjerenjem.

 

Država kojoj bi bilo stalo do pravde prema svima i do poštivanja svakoga, najavljuje, po njemu, svoje vlastito dokinuće. Tragati za zakonom kojemu bi se moralo pokoravati uvijek je, po njemu, znak servilnosti protivne afirmaciji jedinstvenosti svakoga bića.

Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti

 

Burna vremena kršenja ljudskih prava i izostajanje zadovoljenja ljudskih potreba su, sad je posve očito, i pred nama. Pitanje koje bi trebalo da si postavi svaki građanin, pa onda i kršćanin jest: kako reagirati? Dođe li do pobune, na koji način valja u njoj sudjelovati?

 

Kada je riječi o ljudskim pravima, najčešće se rasprave vode oko odnosa dužnosti i prava kao da su oni u proporcionalnom odnosu. Dužnost je, kako je pisala, Simone Weil, jedna jedina i tiče se osobe: ljudskoj osobi kao takvoj dugujemo poštovanje. Prava se tiču skupina i zajednica koje vrše tu temeljnu dužnost i mogu se razlikovati od skupine do skupine. Dužnost i prava međusobno se ne uvjetuju: dužnost je bezuvjetna, a prava se definiraju s obzirom na ljudske potrebe, odnosno na njima se temelje. Međutim, ljudske potrebe rijetko su predmet promišljanja u političkoj filozofiji, a još manje sastavni dio razumijevanja općega dobra.

 

Ako je red splet društvenih odnosa tkanih tako da nitko nije prisiljen kršiti jedne obaveze kako bi ispunio druge, tkanje puca kada ljudi na vlasti ne poštuju svoje obaveze, a obični građani više ne mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. Tada se red izgrađen na nepravednim odnosima mora srušiti.

 

Međutim, pasivni i kukavice kakvi često jesmo, reagiramo tek kad i nama voda dođe do grla. A dokle god nam nitko bitno ne uskraćuje naše potrebe i ne ugrožava naša prava, zaboravljamo svoju dužnost i tuđe nesreće kao da nas se ne tiču.

Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe

 

Ipak, nema čovjeka, ma kako tvrda srca bio, koji ne suosjeća s nesrećama koje mu se prikazuju na filmu ili u kazalištu. Ili čak na televizijskim vijestima. On se unosi u lica nesretnika a da se od njega ništa ne traži ni ne očekuje te se ničega ne mora bojati. Svojoj sućuti pušta slobodan tijek budući da zna da to nije stvarnost. No, kada bi to bila stvarnost, kada bi nesretni ljudi živi stajali pred njim, iznenadili bismo se koliko bi bio kadar biti bešćutan. Mnogi kršćani koji su tijekom stoljeća plakali nad Kristovim raspećem, bili bi bešćutni da su ga uživo vidjeli na križu.

 

Suosjećanje s drugim trebalo bi da bude pokretač društvenog angažmana, ono je mjesto interakcije vjere i djelovanja, djelovanja kakvo proizlazi iz živog osjećaja jedinstva s cijelim čovječanstvom. Budući da tvorimo jedno tijelo, bol ma kojega od njegovih udova i nas bi trebala boljeti. Ishodišna pretpostavka svake u ljudskim potrebama ukorijenjene duhovnosti jest kultura suosjećanja, odnosno kultura života kadra prihvatiti smrt vlastitoga ega eda bi život nadišao sam sebe.

 

Pravo na građansku neposlušnost državi i vlastima kad prisiljavaju na ma koji oblik ropstva, za osobe obdarene savješću naprosto je dužnost!

 

Građanska neposlušnost može biti u pravom trenutku moćno sredstvo. A katkada je odnos snaga takav da je jedino ona i moguća. Danski kralj Christian to je dobro shvatio te je, na zahtjev nacista da Židovi u vrijeme okupacije njegove zemlje moraju na svoju odjeću staviti žutu zvijezdu, žutu zvijezdu i sam prikačio na svoj ogrtač. Njegov su primjer slijedili mnogi Danci.

 

Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć. Tek kada smo kadri odreći se te moći, možemo djelovati nenasilno.

Tražiti pravedne odnose u ovom svijetu moguće je, dakle, tek vršimo li temeljnu dužnost i usklađujemo prava s ljudskim potrebama. A da bi pravedni odnosi mogli biti uspostavljeni, želja za njima treba operirati u području nadnaravnoga: valja nam biti svjesni da bismo mi kojima se čini zlo lako mogli biti isti oni koji bismo ga i sami počinili kad bismo imali moć

 

No, djelovati po svojoj savjesti i nije tako lako kad se digne dim nereda. Kada stihija zastre pogled, progovaraju novi oportunisti i manipulatori te novi izazivači provociraju stari sukob nacionalnoga i građanskoga. Tada nije lako razabrati budući mogući red.

 

Preostaje: smjelo se angažirati za ono što nam se u danom trenutku pokaže istinitim te preuzeti rizik. A u svemu tome valja razlikovati istinsku od lažne pravednosti: lažna se u uspostavljanju mira služi nasiljem te zagovara pravo da se na zlo odgovori zlom. Ponajveća ljudska potreba, potreba inteligencije, potreba je za istinom, shvaćenom ponajprije kao nesrazmjer između riječi i djela te sredstva i cilja. Istinska pravednost ne razlikuje sredstvo i cilj jer: samo pravedna sredstva mogu opravdati cilj kao pravedan.

 

Analizirajući Thoreauov emblematski tekst u svjetlu američkoga Pokreta za građanska prava, Hannah Arendt je tumačila kako on ne naznačuje ono što bi trebalo učiniti da se isprave nepravde, nego kako ih izbjeći. Slažući se s Montesquieuom, ona je vjerovala u “duh zakona” koji se mijenja iz jedne u drugu zemlju te smatra da je građanska neposlušnost tipično vezana uz stvaranje Unije. U njoj nalazi ideal “pristajanja” i njegovu posljedicu, “pravo na neslaganje” kao temelj “umijeća udruživanja u zajednicu”, svojstvenu slobodnim ljudima.

 

Pitajući se o eventualnom izvozu tih praksi u druge političko-pravne sustave kojima dominira “tiranija većine”, Arendt je smatrala da nju prati osporavanje juridičke, birokratske i ciničke mašinerije. Alarmantnih situacija kad se obustavlja funkcioniranje javnih ustanova – sve je više u svijetu, i u takvim situacijama valja vidjeti znak neslaganja koje će zahvaćati sve više skupina i naroda te prijeći u otpor. Budimo pripravni.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora