Banalni totalitarizam na HTV-u

Moja dva twita na dan finalne utakmice svjetskog vaterpolskog prvenstva između Srbije i Hrvatske izazvali su veliku pozornost javnosti, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Da podsjetim, reagirao sam na odluku HRT-a da ne emitira prijenos dodjele medalja, te sam tu odluku nazvao sramotnom. ”Spremni su da ponize hrvatsku reprezentaciju, koja je osvojila srebro, samo da ne bismo gledali Srbe pobjednike”, napisao sam u prvom od ta dva twita. U drugom sam pojasnio: ”HRT, naravno, pretpostavlja da nitko od njegovih pretplatnika ne navija za Srbiju. A još manje da ima takvih kojima su draga oba tima”.

Pišući te twitove, htio sam upozoriti na odluku koja je – po mom iskrenom uvjerenju – bila vrlo neprofesionalna, ali – mislim – i društveno-politički motivirana.

Naime, postavlja se pitanje: što bi bilo da je rezultat bio drukčiji – da je Hrvatska pobijedila u finalnoj utakmici? Bismo li i tada propustili dodjelu medalja? Naravno da ne bismo.

HRT je svojim postupkom pokazao da nema razumijevanja za takve ”finese”. On ne vidi da u Hrvatskoj postoje takvi ljudi, takvi navijači. Ne osjeća da je moguće – iako nije lako – željeti uspjeh i Srbiji i Hrvatskoj istodobno. Da je moguće biti istodobno i Srbin i Hrvat ako to osoba želi ili jednostavno tako osjeća . I to ne napola Srbin i napola Hrvat, nego ”cijeli” Srbin i ”cijeli” Hrvat. I biti duboko zainteresiran za prosperitet obiju država i obiju nacija, te pridonositi njihovu progresu. Veseliti se njihovu finalu i prijateljskim odnosima između igrača i trenera

Također, postavlja se i pitanje – bi li se HRT isključio i u slučaju da je Hrvatska osvojila srebro u finalu s nekim drugim, a ne sa Srbijom? Možda bi, možda ne bi – to ostavljamo spekulacijama.

Ne treba zaboraviti ni kontekst u kojem se dogodio taj ”prekid”. Na toj istoj televiziji – iako, naravno, ne samo na toj nego i na mnogim drugima – dva se dana prije same utakmice neprekidno govorilo o ”hrvatskoj pobjedi” i to upravo nad Srbima. Kako sad prihvatiti ”poraz” (makar i samo u jednoj utakmici, u finalnoj) od Srba? Ideja poraza je uvijek teško spojiva s idejom pobjede – a u tim danima pregrijanih riječi (i to s obje strane granice) naročito.

Svi znamo, uostalom, da su sport i politika – pa čak i sport i ratovanje – povezani bez obzira na to koliko se trudili da ih razdvojimo. Naše utakmice već su dugo – rekao bih od kraja 1980-ih i još iz 1990. – zapravo mjesta na kojima se, kad god se može, ”ratuje drugim sredstvima”. Ne toliko zbog samih igrača i trenera (u ovom vaterpolskom slučaju uopće ne zbog njih), koliko zbog navijača i medija koji na obje strane granice ”jedva čekaju”.

Ovaj događaj, međutim, otvara niz drugih pitanja, važnijih od same utakmice i prijenosa. Dva su naročito važna: pitanje odnosa Hrvatske radiotelevizije prema cjelini hrvatsko-srpskih odnosa i pitanje njena odnosa prema vlastitim pretplatnicima.

U situaciji u kojoj se već nekoliko tjedana vodi ”verbalni rat” izjavama i emisijama s obje strane granice, utakmica dviju uzornih i vrlo uspješnih reprezentacija, hrvatske i srpske, i to reprezentacija koje su se ponašale u svemu – pa i u međusobnim odnosima – izvanredno sportski, mogla je biti prilika da se smire strasti. To je mogla biti prilika da se pokaže da su Srbi i Hrvati, kad se okrenu fair playu i kad svoju energiju usmjere u rad i razvijanje talenta – nezaustavljivo uspješni.

Uostalom, kao što pokazuje ovaj slučaj – ponekad im se dogodi da u onome što rade nema boljih od njih.

Vidjeti srpsku i hrvatsku zastavu na vrhu i odlične međusobne odnose igrača i trenera ta dva tima moglo je imati samo pozitivan učinak na međusobne odnose dviju država i naroda. Igrači i treneri su, bilo je primjetno, jedni o drugima govorili kao sportaši: s uvažavanjem, punim poštovanjem i osjećajem za drugoga.

Ovaj je događaj, dakle, mogao biti povod za smirivanje negativnih strasti, ako ne već i za preusmjeravanje ratne i poslijeratne retorike prema mirovnoj, civilnoj i civiliziranoj. I to upravo u trenutku kad smo bolno osjetili da bi nam takvo preusmjeravanje iznimno koristilo.

Mogao je, ali nije.

Svi znamo, uostalom, da su sport i politika – pa čak i sport i ratovanje – povezani bez obzira na to koliko se trudili da ih razdvojimo. Naše utakmice već su dugo – rekao bih od kraja 1980-ih i još iz 1990. – zapravo mjesta na kojima se, kad god se može, ”ratuje drugim sredstvima”. Ne toliko zbog samih igrača i trenera (u ovom vaterpolskom slučaju uopće ne zbog njih), koliko zbog navijača i medija koji na obje strane granice ”jedva čekaju”

Nije zato što je umjesto usmjerenosti na takve poruke netko anoniman na HTV-u odlučio krenuti u drugom smjeru, sasvim suprotnom – smjeru koji naglašava nove negativne emocije i ne pridonosi dobrim odnosima i miru između Hrvata i Srba. Već danima, mjesecima i godinama naš medijski prostor – u kojem HRT i dalje ima centralno mjesto – više je okrenut prema ratu i ratovanju, nego prema slavljenju mira i poticanju normalnosti. Šansa da se učini drugačije od toga propuštena je i ovog puta. Zato sam reagirao.

Naročito sam u svom drugom twitu naglasio da je HRT i ovog puta zanemario da jedan broj njegovih pretplatnika, kao i jedan broj poreznih obveznika u Hrvatskoj, možda navija za druge reprezentacije, u ovom slučaju Srbiju. To je njihovo pravo, kolikogod političari govorili da će hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj biti dobri tek onda kad svi u Hrvatskoj počnu navijati za Hrvatsku. Takvih smo izjava čuli mnogo.

Međutim, u slobodnom je svijetu navijanje za reprezentaciju – kao i za klubove – slobodno i mora ostati slobodno. Zašto bismo, primjerice, od Hrvata u Bosni i Hercegovini ili Srbiji očekivali da navijaju za reprezentacije BiH i Srbije ili samo za njih?

Često se događa da Hrvati iz dijaspore navijaju za Hrvatsku ili – ako Hrvatska igra protiv njihove domovine državljanstva – imaju podijeljenu lojalnost, pa su im draga oba tima. U tim slučajevima, naročito ako ta dva tima igraju u finalu, imaju najčešće osjećaj izrazitog ponosa što su upravo njihove dvije domovine tako uspješne. Dvostruko se ponose! I objema žele uspjeh.

Takav je slučaj s mnogim Srbima u Hrvatskoj – kao i, pretpostavljam, s pripadnicima drugih manjinskih zajednica: Talijanima, Česima, Slovacima, Slovencima i drugima. U ovom slučaju mnogi su Srbi bili iznimno ponosni što su njihove dvije reprezentacije – hrvatska i srpska – u finalu. I zbog tog su ponosa bili dvostruko razočarani kad im je uskraćena mogućnost da obje ”svoje” reprezentacije vide na vrhu svijeta.

Ali, HRT je svojim postupkom pokazao da nema razumijevanja za takve ”finese”. On ne vidi da u Hrvatskoj postoje takvi ljudi, takvi navijači. Ne osjeća da je moguće – iako nije lako – željeti uspjeh i Srbiji i Hrvatskoj istodobno. Da je moguće biti istodobno i Srbin i Hrvat ako to osoba želi ili jednostavno tako osjeća. I to ne napola Srbin i napola Hrvat, nego ”cijeli” Srbin i ”cijeli” Hrvat. I biti duboko zainteresiran za prosperitet obiju država i obiju nacija, te pridonositi njihovu progresu. Veseliti se njihovu finalu i prijateljskim odnosima između igrača i trenera.

Naravno, takva je pozicija značajno otežana onim što se događa u našem javnom, medijskom i političkom prostoru. U tom prostoru se ne prihvaća mogućnost dualizma, dvojnosti – naročito ne između Srba i Hrvata. I danas, 20 godina nakon kraja rata, za mnoge u Hrvatskoj nacionalni identitet gradi se na opreci prema Srbima. Tko nije ”antiSrbin”, kao da nije dobar Hrvat.

Nažalost, slične trendove vidimo i na drugoj strani, gdje se animozitet prema Hrvatima ne smanjuje, nego se čak i povećava. I s jedne i s druge strane kao da se pojavljuje teza da ”i-i” nije moguće, nego mora biti ”ili – ili”. Kamo to vodi?

Vidjeti srpsku i hrvatsku zastavu na vrhu i odlične međusobne odnose igrača i trenera ta dva tima – moglo je imati samo pozitivnog učinka na međusobne odnose dviju država i naroda. Igrači i treneri su, bilo je primjetno, jedni o drugima govorili kao sportaši: s uvažavanjem, punim poštovanjem i osjećajem za drugoga

U tom kontekstu prekid prijenosa dodjele medalja simbolizira ne samo propuštanje prilike da se sportski događaj iskoristi kako bi se smirile negativne strasti nego je pokazao i da HRT ne razumije da ima obaveze prema svim, a ne samo nekim svojim pretplatnicima.

Kad prenosi sportska događanja, BBC iznimno pazi da ne upotrijebi pojmove kao što su ”naši”, a naročito da pretjerano ne navija ni za jednu stranu, makar i ”našu”. O tome sam uostalom pisao i u svojem članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji u lipnju 2002. godine (dakle, prije 13 godina) pod naslovom: ”Profit pa pro patria”. One koji misle da sam se dramatično promijenio iz nekog razloga u posljednje vrijeme (npr. mladog kolegu Vanju Deželića iz ”Večernjeg lista“) upućujem na sljedeći dio tog mog članka:

”Nepodobnost patriotizma u javnoj sferi najbolje se vidi na primjeru prijenosa nogometnih utakmica na britanskim televizijskim stanicama. Novinari nikad ne koriste riječi “mi” ili “naši” za englesku reprezentaciju. Kaže se (gotovo bez izuzetka) da “Engleska ide dalje!”, a ne da “mi idemo dalje”! BBC, javna televizijska kuća, mora voditi računa da se financira i iz novca onih (recimo, Škota) kojima engleska reprezentacija nije “naša” nego “njihova”. Ali, čak i kad se radi o britanskim reprezentacijama (primjerice, na Olimpijskim igrama), pojam “naši” se izbjegava.

U Britaniji ima ljudi iz svih zemalja svijeta, pa bi se nekoga moglo povrijediti (a možda mu/joj nanijeti i “duševnu bol”, da se poslužimo hrvatskom pravnom terminologijom) takvom nepažnjom. Ta suzdržanost i neeuforičnost nije izraz neke navodne britanske ‘hladnoće’ (koja postoji samo u stereotipima, ne u stvarnosti), nego učtivosti, političke korektnosti i pobjede profesionalizma nad patriotizmom.

Kao polustranac u Britaniji, naravno, pozdravljam tu politiku: znam koliko bi me iritiralo da je televizija koju plaćam svojim novcem o Timu Henmanu prošle godine (kad je u polufinalu Wimbledona igrao s Goranom Ivaniševićem) govorila kao o “našem” ili da je bezobzirno navijala za njega tijekom ili poslije meča. Patriotizam je privatna stvar televizijskog komentatora, navijača i gledatelja; u javnom bi životu više dijelio nego spajao ljude.”

Uostalom, nije li nas g. Žarko Susić, koji je i meni i nekim od danas uglednih sportskih novinara upravo s HTV-a bio nastavnik novinarstva u srednjoj školi, stalno podsjećao da novinar nije i ne smije biti navijač. To jednostavno nije njegov (ili njezin) posao. Kao što mu nije posao ni da utjeruje domoljublje, ni da politizira.

Jedan od razloga zbog kojih novinar ne smije biti istodobno i navijač je i taj što svi njegovi slušatelji, čitatelji ili gledatelji imaju pravo na jednako poštovanje. I pravo na slobodu da sami navijaju za koga žele. Navijanjem za jednu stranu novinar i medij zapravo pokazuju da ne poštuju sve svoje klijente (odnosno pretplatnike) jednako.

Postoji li, dakle, na javnoj televiziji svijest o tome? Dopušta li se mogućnost da ima pretplatnika koji su navijali za Srbiju, kao da ima i onih koji su bili ”neutralni” jer su im obje ekipe jednako drage? Ili se smatra da takvih pretplatnika nema? Ili da ih možda ima, ali da oni ne zaslužuju da ih se uopće uzme u obzir?

Jedan od razloga zbog kojih novinar ne smije biti istodobno i navijač je i taj što svi njegovi slušatelji, čitatelji ili gledatelji imaju pravo na jednako poštovanje. I pravo na slobodu da sami navijaju za koga žele. Navijanjem za jednu stranu novinar ili medij zapravo pokazuju da ne poštuju sve svoje klijente (odnosno pretplatnike) jednako. Postoji li, dakle, na javnoj televiziji svijest o tome? Dopušta li se mogućnost da ima pretplatnika koji su navijali za Srbiju, kao da ima i onih koji su bili ”neutralni” jer su im obje ekipe jednako drage? Ili se smatra da takvih pretplatnika nema? Ili da ih možda ima, ali da oni ne zaslužuju da ih se uopće uzme u obzir?

To je pitanje daleko šire i ozbiljnije od sporta: to je pitanje odnosa javne televizije prema manjinama, u ovom slučaju srpskoj, ali – kad, primjerice, hrvatska reprezentacija igra s Italijom, onda prema talijanskoj, a kad igra protiv Mađara – onda prema mađarskoj, itd.

Zar pretplatnik koji u utakmici Hrvatske i Italije navija za Italiju ne zaslužuje isti tretman kao i onaj koji navija za Hrvatsku? Zar zaslužuje isključivanje, ignoriranje ili čak i izravno navijanje protiv njegova tima – i to s javne televizije, koju plaća svojim novcem?

U literaturi o nacionalizmu postoji pojam – smislio ga je odličan autor Michael Billig – ”banalni nacionalizam”. To je nacionalizam svakodnevnice, onaj koji je toliko duboko ušao ”pod kožu” da ga više i ne primjećujemo. Primjerice, kad osoba smatra da naši postupci, naši simboli, naši praznici, naši običaji – koji imaju izvorište u našem etničkom identitetu – moraju biti tretirani kao ”opći”, tj. da nema ”nikoga” u društvu kome možda to nisu simboli, ni praznici, ni običaji. Kad uopće ne primjećujemo da uz nas ima i drugih – koji možda nešto drukčije gledaju na naše simbole, jer nisu i njihovi ili im barem nisu jedini.

To se ”poopćavanje” događa često u vezi s praznicima koji imaju izvorište u religiji – npr. s Božićem. Mi i ne primjećujemo da Božić ima možda neko drukčije značenje za one koji nisu kršćani, npr. za muslimane. Smatramo da je to zajednički, opći, univerzalni praznik.

Ali, to je moguće samo ako prethodno isključimo ili u potpunosti ignoriramo druge, one koji nisu kao mi, nego su po identitetu drukčiji od nas. Kao da ih nema. Štoviše, čudimo se kad netko smatra da se radi o prazniku, simbolu, običaju koji nije njegov ili njen, nego naš. Smatramo da on nije dovoljno društven – a ponekad – da nije domoljub.

Kako može biti ikoga kome Božić nije praznik? Kako može biti ikoga tko bi želio živjeti u nekom drugom tipu političkog uređenja, a ne u zapadnoj demokraciji? Kako može biti ikoga tko ne želi u EU? I napokon – kako može biti ikoga tko ne navija za Hrvatsku?

Ali, tu se radi o zapravo totalitarnoj poziciji. O poziciji, dakle, koja ne dopušta da postoji itko tko ima neku drukčiju poziciju, neki drugi identitet. Zato će totalitaristi, sve dok postoji itko – jedan jedini – koji je drukčiji, upozoravati na tog jedinog ili na tu manjinu kao na prijetnju. I to, najčešće, sigurnosnu. Sekuritizirat će manjine. To znači: tretirat će ih kao opasnost, kao neprijatelje, kao sigurnosnu prijetnju.

Totalitarna pozicija nije mirna sve dok u potpunosti – a to znači ”100 posto” (parola koja se nije slučajno pojavila upravo u tom obliku) – ne budemo ”zajedno”, tj. ”ujedinjeni”. Govorit će o ”zajedništvu” ili ”jedinstvu”, ali – to će jedinstvo isključivati manjine. Bit će protivnici slobode i pluralizma, autonomije i prava svakog pojedinca da bude ono što jest i što želi ostati. Oni na državu gledaju kao na dom (još jedna riječ tipična za taj kontekst), a dom nad kojim nemamo vlasništvo 1/1 ne možemo smatrati svojim. Čak i goste ne želimo, a kamoli neke ”sustanare” koji će imati, recimo, 9 posto vlasništva (koliko je sada pripadnika manjina u Hrvatskoj). Ne 9 posto, nego i 9 ljudi je problem.

U ovom konkretnom slučaju možda je pregrubo reći da je totalitarna logika bila u pozadini razloga za neprenošenje dodjele medalja. Vjerojatno nitko nije razmišljao o političkim i društvenim posljedicama. Ali smisao banalnog nacionalizma – a potencijalno i drugih ”banalnih” ideologija (o čemu je odlično pisala legendarna Hannah Arendt) i jest u tome da se ne razmišlja – naročito ne o drugima, o potencijalno oštećenima – nego da se jednostavno djeluje bez razmišljanja.

U ovom konkretnom slučaju možda je pregrubo reći da je totalitarna logika bila u pozadini razloga za neprenošenje dodjele medalja. Vjerojatno nitko nije razmišljao o političkim i društvenim posljedicama. Ali smisao banalnog nacionalizma – a potencijalno i drugih ”banalnih” ideologija (o čemu je odlično pisala legendarna Hannah Arendt) i jest u tome da se ne razmišlja – naročito ne o drugima, o potencijalno oštećenima – nego da se jednostavno djeluje bez razmišljanja. U tome i jest opasnost i zlo banalnosti: u tome što čak i onaj tko nikad nije razmišljao ni o čemu svejedno ”zna” kako postupiti

U tome i jest opasnost i zlo banalnosti: u tome što čak i onaj tko nikad nije razmišljao ni o čemu svejedno ”zna” kako postupiti.

Logika neprimjećivanja i neosjetljivosti prema drugima, prema pojedincima i manjinama koji žele sačuvati svoj identitet, pritom poštujući naš – u pozadini je ovog isključivanja, bili toga sami akteri djela svjesni ili ne. Tu su, što je još gore, povrijeđeni i većinski i manjinski identiteti, jer ni navijači Hrvatske ni navijači Srbije nisu mogli pogledati svoje momke na pobjedničkom postolju.

Budući da je pobijedila Srbija, želja navijača Srbije, pretplatnika Hrvatske radiotelevizije, nije poštovana i u tom smislu se radi o nejednakom tretmanu, odnosno o – diskriminaciji manjina.

Da je Hrvatska pobijedila, to se ne bi dogodilo. Ovako je želja većine (da gleda hrvatske vaterpoliste na podiju) postala kolateralna žrtva politike neosjetljivosti i inata. Radi se, dakle, o nejednakosti koju, kao ni u mnogim drugim slučajevima, u Hrvatskoj jednostavno ne primjećujemo. I kojoj se, kad se na nju upozori, jednostavno čudimo: kako je uopće moguće da se postavlja takvo pitanje.

O nejednakosti koja – kao uostalom i u mnogim drugim slučajevima – šteti svima: i većini i manjini. A to znači: šteti cijeloj Hrvatskoj.

    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
    •  I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

> Svi tekstovi ovog autora