Blasfemičar od formata

Dragan Markovina, ”Doba kontrarevolucije”, Razlog, Zagreb, 2017. 

Dragan Markovina je

jugokomunističko smeće,
mrzitelj Hrvatske i svega što je hrvatsko,
zloćudna tumorna izraslina na zdravome tkivu hrvatskoga društva,
strani plaćenik i eksponent sila koje ne prestaju raditi o glavi samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi,
jugomason,
fanatik koji slijepo vjeruje u krvavu boljševičku ideologiju,
nitkov koji pljuje po grobovima tisuća onih koji su ginuli za hrvatsku slobodu,
prodana duša,
dijete oficira JNA,
dijete oficirke JNA,
hodajući simbol mračne prošlosti koji se nikada nije pomirio s nestankom neprežaljene Jugoslavije,
negator hrvatskoga nacionalnog identiteta kojemu bi trebalo zabraniti javno djelovanje,
agent Dedinja,
osioni eksponent srbočetničke politike i beogradske intelektualne čaršije,
licemjer koji pod krinkom antifašizma prodaje tvrdokorno komunističko jednoumlje,
neizlječivi titoist,
srpski špijun,
zagađivač hrvatskoga javnog prostora,
promotor bolesne, izvitoperene i perverzne feralovštine,
historičar koji prezire hrvatsku povijest, historičar koji gazi hrvatsku povijest kao da je blato u svinjcu,
zakašnjeli adorant i abolicionist Miloševićeva velikosrpskog projekta,
trovač hrvatske mladeži,
hulja kojoj ni jedna domovinska vrijednost nije sveta,
jalnuški diletant,
slijepi putnik u nezaustavljivome vlaku hrvatskog državotvorstva kojeg bi u punoj brzini trebalo izbaciti kroz prozor kao trulu koru od banane,
pripadnik splitske podružnice urbanih Jugoslavena,
bezumnik koji prljavim prstima kopa po još živim ranama ratom napaćenoga hrvatskog naroda,
dijete iz miješanog braka,
partner u miješanom braku,
klevetnik koji uporno izmišlja ustaštvo u Hrvatskoj ne bi li je ocrnio pred međunarodnim krugovima koji su joj i inače neskloni,
partizansko kopile,
Sorosov plaćenik,
orjunaš,
histerični denuncijant koji ne propušta ni jednu priliku da vlastitoj domovini zabije nož u leđa,
neprijatelj hrvatske države,
potomak poznate udbaške obitelji,
kriptokomunjarska nakaza,
sljedbenik zločinačkoga Titovog režima koji bi, da mu se ukaže prilika, i danas hrvatsku sudbinu rješavao na Bleiburškome polju,
bezbožnik koji u lamentacije o sekularnom društvu uvija iskonsku mržnju prema Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj,
vlasnik galvaniziranog jugo-mozga,
ljevičarski terorist,
stalni član komiteta crvenih brigada,
korifej pokreta koji nas, pod plaštom takozvanih nevladinih organizacija i tobožnjeg zalaganja za ljudska prava, želi uvesti u nove jugo-integracije,
oznaško-piciginaško đubre,
komesar tajnog društva koje slavi kult petokrake,
bezdomnik koji se prodaje za Judine škude,
revizionist posvećen sistematičnoj kriminalizaciji i dezavuiranju Domovinskog rata,
propali profesor koji uporno izjednačava hrvatske branitelje s ustašama,
profesor propali koji uporno izjednačava hrvatske ustaše s braniteljima,
kroatofobični nasilnik,
srbofil s kojim se mogu usporediti jedino nakladnici koji objavljuju njegove knjige,
izdajnik hrvatskoga naroda kojeg treba vratiti tamo odakle je došao

Kada nacionalizam postane način života i kada je društvo ustrojeno na matrici kolektivnog vjerništva, svaka iole ozbiljnija kritička riječ stječe aromu nepodnošljive blasfemije

i zbog toga ga iznimno cijenim.

Kada nacionalizam postane način života i kada je društvo ustrojeno na matrici kolektivnog vjerništva, svaka iole ozbiljnija kritička riječ stječe aromu nepodnošljive blasfemije.

Slobodniji duhovi, neskloni mentalnoj disciplini, brzo uviđaju da čak i lakonski isporučene kritike političke, društvene ili kulturne zbilje u recepciji gube racionalnu osnovu i poprimaju dimenziju svetogrđa, a takozvani javni prostor ukazuje se kao opasan teritorij, kao mitsko polje gdje se zbog pogrešnoga koraka lako gubi glava. Stani na tabu i više te ne bu!

Onaj tko se usprkos rizicima upušta u takvu avanturu, može unaprijed računati s tim da će svjetina modificirati njegove izvorne motive, a možda će ih – ako je susretljivo zloban – i sam približiti prijekim kriterijima većine: njegova je ambicija pokvariti opći religiozni ugođaj u kojemu se konzumira nacionalna stvarnost, uključujući i onu verziju historije koja je toj stvarnosti prilagođena.

Postaje nekom vrstom bogohulnika u hramu: misa traje, zvona zvone, tamjan nadražuje nosnice, a kritički raspoloženi intelektualac podriguje, tiho ili glasno prdi, zaziva Nečastivoga, pljucka po svetim slikama, govori istinu ili poduzima kakve druge sablažnjive radnje.

Uspije li živ izaći iz hrama, ono što slijedi je čista rutina, svakodnevno ukazanje čuda – nebo se otvara, crni oblaci kuljaju, munje sijevaju i, kao izljev pravde s Najvišega sudišta, po njemu pljušti kiša anatema, kletvi i etiketa, posve sličnih onima što su gore pobrojane.

Nije dakle riječ tek o fizionomiji nevjerništva, o autorskoj konstituciji neposlušnoga intelektualnog subjekta, nego prije svega o konstituciji društva u kojem on živi.

Dragan Markovina, neposlušni intelektualni subjekt, izabire jedini častan izlaz za pripadnike marginalne skupine onih što su odlučili kritički djelovati na način da misle svojim glavama, te nastupa kao blasfemičar od formata

Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati.

Tabui niču na sve strane, građanstvo ih, premećući krunice po rukama, zaobilazi hodajući na prstima, najčešće u pratnji ovlaštenih vodiča, a oko najsvetijih narativa nema i ne može biti rasprave.

Tu je kult hrvatske nacije, tamo je kult hrvatske države, ondje je kult Domovinskog rata, u ponudi imamo i kult hrvatskih kultova…

Već sam pogled na to obilje ledi krv u žilama i podsjeća skrušeno građanstvo da je mudrije transponirati anksioznost u oduševljenje i prepustiti se radosnom pripitomljavanju.

Hrvatska država, primjerice, od svoga postanka nema prostim činjenicama i zdravorazumskim argumentima utvrdivi kredibilitet, ona nema geopolitičku, administrativnu, servisnu ili kakvu drugu opipljivu važnost, već iznad svega spiritualnu vrijednost, pa stoga i kriteriji što će biti upotrijebljeni u razmatranju njezina značaja i uspješnosti imaju biti spiritualnog, a ne racionalnog porijekla.

Jer hrvatska država je, prema oficijelnoj legendi, ”sanjana od stoljeća sedmog” i nema naročitog smisla radi aktualne realnosti, pogotovo ako je ova zagađena surim činjenicama, tu tisućljetnu ružičastu fikciju usnule nacije pretvarati u neizdrživu noćnu moru.

Još veću duhovnu skrupuloznost iziskuje narativ o tzv. Domovinskom ratu, koji podnosi isključivo jedinstven pogled, bez nijansiranja i skretanja pažnje na detalje koji bi doveli u pitanje njegovu univerzalnu čistoću.

Markovina je povjesničar koji, uz pomoć arhivske, ruši spomeničku građu. Ili iz nešto šire perspektive: Markovina je jedan od rijetkih glasova neukroćene svjetovnosti u hrvatskoj parareligijskoj prčvarnici

Tu i dalje vrijedi pravilo što ga je prije skoro dva desetljeća – ponukan očajem, a ne analitičkim pretenzijama – izložio jedan bezbožnički gad: ”Jedina potpuna istina o Domovinskom ratu je da se o njemu ne smije istinito govoriti.”

U takvom ambijentu Dragan Markovina, neposlušni intelektualni subjekt, izabire jedini častan izlaz za pripadnike marginalne skupine onih što su odlučili kritički djelovati na način da misle svojim glavama, te nastupa kao blasfemičar od formata.

I to čini prilično efektno, ako je suditi po intenzitetu psovki i javnih proklinjanja kojima je bez prestanka izložen, sasvim zasluženo, uostalom, jer takav ishod prizivaju njegovi pisani radovi, gdje je količina skrckanih mitova po stranici teksta uistinu šampionska.

Dok čita njegove knjige – uključujući ovu koju držite u rukama – čovjek neopterećen okolnom grajom može steći utisak da autor s ovećim čekićem u rukama ulazi u nacionalni spomen-park i pravilno odmjerenom silinom udara po statuama važećih svetinja, birajući one koje su iznutra pouzdano šuplje, dakle sve do jedne.

Dođe tako do kraja parka, osvrne se da vidi ima li preživjelih, pa se vrati da dovrši posao…

Čitatelj neopterećen okolnom grajom, zvonjavom zvona, dreždanjem himne i hajkom molitvene zajednice, bez sumnje će osjetiti užitak, ne samo u kvaliteti i sadržaju štiva, nego i u piščevim skaredničkim porivima, dobro će mu naime doći topla porcija libertinskoga ohrabrenja – jer onaj park ostaje uzorno razvaljen, potrebna je velika vještina za izgradnju takvog krša – a moguće je da će mu, kao što je sa mnom slučaj, tokom čitanja padati na pamet razne priručne definicije samog autora.

Na primjer ona uskostručna: Markovina je povjesničar koji, uz pomoć arhivske, ruši spomeničku građu. Ili iz nešto šire perspektive: Markovina je jedan od rijetkih glasova neukroćene svjetovnosti u hrvatskoj parareligijskoj prčvarnici.

Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati

Odatle je on, razumije se,

jugokomunističko smeće,

odnosno

neprijatelj hrvatske države,

odnosno

izdajnik hrvatskoga naroda kojeg treba vratiti tamo odakle je došao,

i zbog toga ga iznimno poštujem.

(Prenosimo s portala Lupiga).

    •  Rent-a-Franjo
    •  Proljev oko curenja
    •  Mlazni progon
    •  Zbogom EU!
    •  Kritika čistog zuluma
    •  Tirada bogalja
    •  Šaka puna jaja
    •  PEN & drek
    •  Veličina maloumlja
    •  Glup kao moć

> Svi tekstovi ovog autora