Bog se opet igra sa mnom: licem u lice s beskućnicima

U petak navečer u 20 sati sam se, nakon dugi niz godina, našao licem u lice sa zagrebačkim beskućnicima. Kada sam stigao do spomenika holokaustu, tik do zgrade pošte u Branimirovoj, lijevo od zagrebačkog kolodvora, već je u polumraku stajala u mirnom redu, kolona naših sugrađana koji su, svaki je za sebe svijet i posebna priča, ostali bez kuće ili stana ili su, jer ima i toga, jako ugroženi pa dođu i tamo po pomoć, a ne samo u neku od naših javnih kuhinja od kojih je možda najpoznatija ona koju vode fratri konventualci na Svetom Duhu, gdje se dijeli i do 500 obroka dnevno.

Kako sam se tamo našao? Sasvim slučajno, premda ja ne vjerujem u slučajnosti: slučajnosti su, barem u mom životu, kao i ptice na ramenima svetog Franje Asiškoga – neminovnosti koje ti Bog priređuje ako si otvoren za igre, ako si spreman prepoznati to da se i Bog, najčešće Bog, igra s tobom.

Nekako mi je palo na pamet da za četvrtu mjesečnu tribinu našeg portala ekumena.org iz serije ”Laboratorij za dijalog” odaberem temu ”Karitativna djelatnost u Crkvi” (snimak tribine se nalazi na desnom stupcu ovoga portala pa tako i na portalu Ekumena) i to tako da to bude znak našeg ekumenizma, u Korizmi, koja se poklapa s muslimanskim ramazanskim postom odnosno velikim postom pravoslavaca. Prostrujilo mi je da ako se radi o postu, možda je mudro skrenuti pažnju prijateljima i dobronamjernicima na one koje poste cijele godine, da se figurativno izrazim.

Najprije sam zamolio o. Stanka Pericu da nam bude gost, jer on vodi Isusovačku službu za izbjeglice u JI Europi, pa tako i u Hrvatskoj, zatim sam se obratio sestri Jeleni Lončar, voditeljici Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a ona je odredila da ju na tribini predstavi njen zamjenik i tajnik Caritasa, Zvonko Erceg, pa sam se javio na više adresa i netko mi je kazao: pozovi predstavnika Udruge Savao, oni rade izvanredno dobar posao s beskućnicima. Tako je na tribini kao treći sugovornik nastupio voditelj Udruge, Zvonko Jambrešić.

Nekom drugom prilikom ću kazati nešto više o Zvonku, sada samo to da je bio hrvatski branitelj, dosta dugo, da je teško ranjen, da je oporavak bio bolan i složen proces (morao je nanovo učiti hodati i govoriti, na primjer) da ga je Duh Sveti nadahnuo kada se pitao zašto je baš on tako teško ranjen ipak ostao na životu, da je navratio volontirati kod Misionarke ljubavi (sestre Majke Terezije) u Jukićevoj, gdje je bio, ako nisam loše zapamtio, dvije godine i gdje je osjetio poziv da izađe na ulicu s ruksakom u susret beskućnicima što se dogodilo, prvi puta, 22. 11. 2017. a što se smatra rođendanom Udruge, iako je ona osnovana malo kasnije.

Slušajući Zvonka Jambrešića, dok smo se kratko pripremali za tribinu, a i tijekom iste, osjetio sam kako mi Bog govori preko Zvonka, kako se opet sa mnom poigrava.

Ima Zvonko neke planove koje traže intervenciju zagrebačkog gradonačelnika. Tomislava Tomaševića poznajem i poštujemo se, pa sam rekao Zvonku da ću pokušati posredovati.

Udruga Savao nastoji pomoći ljudima u potrebi i na rubu društva. Karakterizira je rad s beskućnicima na ulici i briga za nekoliko obitelji, a u planu je osnovati kuću za rehabilitaciju beskućnika.

Ali već te srijede 25. veljače nakon tribine u knjižnici Bogdana Ogrizovića u meni je vladala nervoza i ponavljao mi se Zvonkov glas: izlazimo na teren dva puta tjedno, utorkom i petkom, oko 20 sati, na taj punkt kod kolodvora…

Rekao sam supruzi da moram tamo poći, da vidim o čemu je tu riječ. I bio sam, prošli petak.

Zadužili su me da stanem za jednim stolom, u polumraku odnosno u sjedni spomenika žrtvama holokausta u NDH, i polako u ruke beskućnika dadnem po jedan ili dva dezodoransa, muškog ili ženskog, kako li već. Pored mene su bile dvije gospođe koje su, kao i ja, te večeri prvi puta bile na usluzi beskućnicima. Čule su za to preko Facebooka Udruge, jedna je dijelila kolače, druga, kao i ja, dezodoranse. Mislim da sam ih podijelio oko 300.

Pitala me jedna beskućnica koja me je prepoznala: ”Pa vi ste onaj novinar iz Argentine, pa što vi tu radite?!…”, hoću li opet doći? Ako Bog da, rekao sam toj gospođi…

Kao i nakon zagrebačkih potresa, kada smo umalo ostali bez kuće i kada smo dobili, kao svojevrsni beskućnici, utočište u tadašnjem domu Porfirija na Svetom Duhu, pomislio sam: nevjerojatno je to kako se Bog sa mnom poigrava, jer nisam ja napustio franjevce s kojima sam jednom bio spreman dijeliti sve, i u dobru i u zlu, da bih krenuo gomilati materijalna dobara. Ne! Mene je iz samostana potjeralo nešto drugo, što sam donekle spomenuo u ”Argentinskom romanu” premda ta priča čeka svoju posebnu knjigu.

Poanta je u tome što sam sada gurnut da opet budem ”mali brat”, da budem na ulici s beskućnicima, tiho, onako kako traže nepisana pravila volontiranja Udruge Savao… I što sam, ipak i povrh svega, sretan i spokojan.

Barem to ja tako proživljavam, sve nas ovo, i inače ovi grozni ratovi koje upravo svjedočimo, tjera da preispitamo naše životne prioritete, naš dosadašnji život, naše strahove i nemire, našu povezanost na materijalno, našu oholost, našu sebičnost i našu razvikanu humanost.

Premda smo možda različitih nacionalnosti, kultura i vjerskih uvjerenja, ujedinjeni smo zajedničkom ljudskošću i misijom da brinemo za društvo i stvoreno. To služenje je osobito hitno, zato što mnogi pate u sukobima i ratovima, zbog prisilnog selilaštva i izbjeglištva te gospodarskih nesigurnosti, zbog pandemije i zbog potresa. Elem i zbog kojekakvih životnih okolnosti koje te stave na cestu, bez kuće i stana…

Socijalni nauk Crkve (a, kao što znate, za mene postoji samo jedna, Kristova Crkva, a vi je nazovite kako god želite: katolička, pravoslavna, luteranska, baptistička, pentekostna, adventistička…) omogućuje procjenu i suočavanje s velikim pitanjima s kojima se čovječanstvo susreće. Mislim da moramo svi zajedno istaknuti ”imperative” našega vremena: smanjenje razlika u raspodjeli dobara, širenje mogućnosti za odgoj, potporu rastu i održivome razvoju, jačanje sustava javnog zdravstva te zaštitu okoliša.

Kao teolog ističem međusobnu vezu između četiriju temelja socijalnog nauka: između dostojanstva ljudske osobe, općega dobra, potpore i solidarnosti.

Jasno nam je da solidarnost i potpora mogu zajedno djelovati u svrhu razvoja općega dobra, i taj razvoj treba poštovati dostojanstvo osobe koje je urođena vrednota svake osobe stvorene na sliku i priliku Božju, i koju je Krist otkupio (za mene: utjelovljenjem, mukom, smrću na križu i uskrsnućem).

Načela solidarnosti i potpore bez sumnje mogu biti obogaćena našom vjerom, ponajviše u smislu da ta načela imaju snagu kojom muškarce i žene usmjeravaju na put prema otkrivanju njihove konačne i nadnaravne sudbine.

Slijedom toga, odgovornost mene kršćanina u postizanju mira i pravednosti, te moja neopoziva obveza izgradnje općega dobra, neodvojiva je od mojega (a možda i vašega) poslanja u naviještanju dara vječnoga života na koji je Bog pozvao svakoga muškarca i svaku ženu.

Kršćane (a mi smo, kažemo, golema većina u našem društvu) treba ohrabriti kako bi se više zalagali u solidarnosti prema drugim građanima. Važno je djelovati prema načelu potpore i to kroz promicanje obiteljskoga ili zajedničkog života, dragovoljačkih udruga, privatnih pothvata te javnoga reda koji pomaže u pravilnome funkcioniranju temeljnih zajednica društva.

Kada načela solidarnosti i potpore promatramo u svjetlu Evanđelja shvaćamo da obje imaju horizontalnu dimenziju, budući da Isus od nas traži da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Taj je zakon Stvoritelj upisao u narav svakoga čovjeka. Zbog toga se prava solidarnost ostvaruje samo onda kada svoj život stavimo u službu drugih, kakvi god da ti drugi jesu, bez obzira na to imali ili nemali vjeru ili nam bili svjetonazorski bliski ili ne.

Istodobno potpora pokazuje vertikalnu dimenziju upravljenu prema Stvoritelju.

Društvo koje poštuje načelo potpore, oslobađa ljude osjećaja malodušnosti i nepouzdanja, jamčeći im slobodu zajedničkoga zalaganja na području trgovine, politike i kulture.

Kada se odgovorni za opće dobro prilagode želji svojstvenoj ljudskoj naravi za samoupravom utemeljenoj na potpori, ostavljaju prostora za odgovornost i inicijativu pojedinaca, ali ono što je još važnije, ostavljaju prostora za ljubav.

Neću dužiti. Sve ovo mi se mota u glavi od trenutka kada sam čuo glas i priču Zvonka Jambrešića.

Kroz Zvonka progovara Duh Sveti koji kaže: Drago, sve si u tren oka mogao izgubiti, a ja sam te ostavio na životu da ispraviš svoje krive korake, da ideš putem mira i dobra, zapravo da se vratiš u stanje duha kada si na sjevero-zapadu Argentine početkom 1989. obukao franjevački habit i rekao: evo me, Gospodine, sluga tvoj sluša, šalji me gdje god ti kažeš.

Poslan sam u Jugoslaviju, u Socijalističku Republiku Hrvatsku, koja će pokušati (u tome još nije uspjela) postati demokratski i pravno uređena Republika Hrvatska. Nakon mnogih peripetija (nabacanih u ”Argentinskom romanu”) skrasio sam se na Medvedskom Bregu i gordo sam i dugo gledao u tisuće napisanih članaka i u tisuće pročitanih knjiga, dapače: upisao sam i doktorske teološke studije…

Sada sam pred novim izazovom: da šutke, vrlo tiho naime (premda to pravilo već kršim ovom kolumnom) pokušam dokučiti kamo me zapravo Bog sada opet šalje. Jer svega u mom srcu još ima, volio bih da je tako. A ne bih trebao biti osamljen u uvjerenju da smo, zapravo, jako bogati ljudi. To vam kao Latinoamerikanac mogu ustvrditi.

Naime, koliko god da se stanovništvo Hrvatske (i šire oko nas) ne doživljava bogatim, koliko god da smo ugroženi i potreseni, smisao za solidarnost nije ograničena debljinom našega novčanika, nego svjesnošću o pravednosti i brizi, pogledom na druge, zapažanjem potreba oko sebe.

S tim u vezi, poticanje na solidarnost, a mene na to poziva onaj koji se na Golgoti solidarizirao za svima, smatram jasnim doprinosom izgradnje kulture mira u kodu etike brige.

To je, braćo i sestre, dragi prijatelji, naša zadaća.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako to da Hrvati ne osjećaju da vonja po ustaštvu?
    •  Zašto mi nije svejedno kada se pretjeruje sa Stepincem
    •  Za Hrvatsku, recimo, sedam regija
    •  Nije problem Božja, već čovjekova odsutnost!
    •  Holokaust u NDH me čini jako osjetljivim na antisemitizam
    •  Jakobinci tjednika Novosti vode list SNV-a u propast
    •  Nemojte da brinete, sve će da reši arhiepiskop Ivan Penava
    •  Maduro je, vidi se, bio sam na svijetu
    •  Neobičan napad biskupa Šaška na nadbiskupe Kutlešu i Vukšića
    •  Jadna ova naša 2025. godina! Mir, Balkane, dome moj

> Svi tekstovi ovog autora