novinarstvo s potpisom
Iako san zadnji koji bi branija Crkvu ipak se na ovon mistu ka nevjernik moran ispovidit. Ti božji hram i ja smo odavno u svađi iako je sve lipo počelo. Kad san ka dite dolazija kod svojih baba Roze i Kate u Klis one su me bez pitat odma upisale u Crkvu. Doduše nisan ima […]
Kako su vrimena kliringa, teške domaće industrije i brodova, koji su kao čuda svjetske brodogradnje silazili s naših navoza, nepovratno otišla u ropotarnicu povijesti onda se moramo okreniti novoj industriji. Industriji zabave. Druge solucije nema i da je mikroskopom tražiš.
Iako san vrlo davno bija u sedmon razredu ipak se i danas sićan našega Cota. Zva se Željko, a kako je ima jednu nogu kraću onda smo ga zvali Coto. To je i nama i njemu bilo normalno. Još normalnije je bilo da se nikome ne javi ako bi ga zazva Željko.
– Mogu li ja muškarčinu svog života nešta pitat. – Kako si krenila sve mi se čini da san već najeba. – Ma nisi, ne boj se. – O svom ti poslu. Iskustvo mi govori obratno.
– A di si ti krenija tako sređen? – Iden udrit kartelu. – Koju kartelu? Jesi li ti normalan?! – Normalan, da ne mogu bit normalniji.