novinarstvo s potpisom
Kao da neumitno počinje, konačna evropeizacija moje zemlje, come non volendo – pero si deve! – uskoro smo A) šengenska straža, antenmurale altroche fio mio, qua non passa piu un passero. Nema vrabac islamski da proleti! Pak zajno za tin iš ga euro, ni već kune, ča je bila hrvacko šuoldo samo 1941.-1945., pak u […]
Oh, kakvi bujni dani su za nama, Ursula nam je došla i rekla Plenkiju: ”dearest Andrej”, evo i vi ćete biti šengenčeki, i eure budete imali.
”Pučina je stoka jedna grdna”, zapisao je nitko drugi nego Petar Petrović Njegoš. Ča bi se reklo po našu: narod je nego grdo blago! Naravno, na to nas nisu upućivali u školama, kad smo čitali Njegoša. Osobno, preferiram njegovu misao ”kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom”.
Rekao mi svojedobno Enzo Bettiza, veliki Splićanin, talijanski novinar svjetskog glasa, u kameru HTV-a, na solidnom mandrilskome hrvatskom, dvije lakonske konstatacije, primjerene trećem mileniju – lokalno i globalno.
Građani Hrvatske pokazali su u nedjelju da više neće biti pokorni podanici, plebs – po domaće PUK: Možemo! i Centar (do jučer anonimusi) već su sad opasni rivali i za HDZ i za SDP. Da ni ne spominjem pravu erupciju nezavisnih kandidata koji su osvojili bezbroj općina (uz Možemo! i Centar).
Baš mi je gušt u izbornoj šutnji molati glas, a ča, ča da ćemo svi stati kuco? Ma ja neću kršiti zakon, guai Dio: niti slovca o kandidatima i njihovim strankama, blebetanju ili izgledima na izborima. Ali zato glasnost na masu decibela o meritumu stvari: Ki smo? Ča smo? Kamo gremo?
Pišem ovo na Praznik rada, PRAZNIK JADA, rekao je jedan radnik dok upravo propada jedna od potonjih hrvatskih tvornica teške industrije – njegov ”Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda, nakon ”Uljanika” i ”3. maja” jučer, nakon ”Prvomajske” i ”TPK” i ”Jugoturbine”.
Gledam kartu Europe i opažam kako se sve radosnije guramo tamo gdje nam je mjesto.
Trnjanski fakin, štemer Zoki zaslužuje barem onu popevku ”Dobro nam došel prijatel”, a isto tak i paun Plenki. Pa tak se dela politika, dečki! Vulgarno? Prizemno? Samo tako! Možda se konačno ”opasuljimo” i prestanemo zadivljeno slušati predsjednika i premijera.
Cio mio, se cantava una volta ”od Jadrana do Kitaja slobode nam sunce sja”. Carpinteri e Faraguna, italianissima, tra latro, scriveva ”L’Austria iera un paese ordinato”. Pak je Adenauer denacificira Đermaniju. Inšoma, antinacifašo koalicija je načinila novu državu, Zapadnu ma veri i Istočnu, a di je sada Država? A ma. A bo.
Đole je mlogo voleo Istru, u Puli je carevao, puneći Arenu kao nekad ”Valter brani Sarajevo” i, poslije Valtera i Boška Buhe, belosvetski rockeri i ostali zgubidani.
Nekak se ćutim kak onaj Jimmyjev mali zeko. Svojedobno je Jimmy Stanić peval v Ritz-baru, i u pauzama pripovedal viceve, prafzapraf basne v prozi.
U Trstu je umro Marko Sosič (62), kazalištarac, režiser i upravitelj, pisac od najboljih slovenskih i južnoslavenskih i talijanskih (kao državljanin Italije).
Lucinda Williams iz duše o čovjeku bez duše: YOU ARE A MAN WITHOUT TRUTH / A MAN OF GREED, A MAN OF HATE / A MAN OF ENVY AND DOUBT / YOU’RE A MAN WITHOUT A SOUL…
Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”.
Kako uopće sažeti osjećaje u godini na izmaku? Vozim Vlaškom, zelenim valom, Zrinjevcem (tek da glumim životnost) – a cjepivo već stiglo! Spasenje!
Kopam po sjećanjima i papirima i kupujem sikter-kafu na automatu kod ”Sinova orla” pa pijem na terasi kafića zatvorenoga, a magla studena prokine mi kosti pa kašljem koronarno ino dihotomično.
”Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?” Branko Miljković upitao se ovo suštinsko, i tako strašno, pitanje, koje se vraća u me gledajući slobodarske demonstrante po europskim gradovima, zabrinut za slobodu, svoju i njihovu, pun straha.
U ove krunske dane kao olinjali stari mačak lunjam gradom tražeći srodnu dušu, mačku, naravno, po mogućnosti mladu.
Na parkingu u Savskoj, nemam pet kuna za automat, a ne znam mobitelom platiti – sapliću se prsti. Četiri čovjeka srednje dobi sjede na klupi, zamolim jednog od njih, ne ide ni njemu, pa mi on plati parking svojim mobaćem.