novinarstvo s potpisom
Građani Hrvatske pokazali su u nedjelju da više neće biti pokorni podanici, plebs – po domaće PUK: Možemo! i Centar (do jučer anonimusi) već su sad opasni rivali i za HDZ i za SDP. Da ni ne spominjem pravu erupciju nezavisnih kandidata koji su osvojili bezbroj općina (uz Možemo! i Centar).
Baš mi je gušt u izbornoj šutnji molati glas, a ča, ča da ćemo svi stati kuco? Ma ja neću kršiti zakon, guai Dio: niti slovca o kandidatima i njihovim strankama, blebetanju ili izgledima na izborima. Ali zato glasnost na masu decibela o meritumu stvari: Ki smo? Ča smo? Kamo gremo?
Pišem ovo na Praznik rada, PRAZNIK JADA, rekao je jedan radnik dok upravo propada jedna od potonjih hrvatskih tvornica teške industrije – njegov ”Đuro Đaković” iz Slavonskog Broda, nakon ”Uljanika” i ”3. maja” jučer, nakon ”Prvomajske” i ”TPK” i ”Jugoturbine”.
Gledam kartu Europe i opažam kako se sve radosnije guramo tamo gdje nam je mjesto.
Trnjanski fakin, štemer Zoki zaslužuje barem onu popevku ”Dobro nam došel prijatel”, a isto tak i paun Plenki. Pa tak se dela politika, dečki! Vulgarno? Prizemno? Samo tako! Možda se konačno ”opasuljimo” i prestanemo zadivljeno slušati predsjednika i premijera.
Cio mio, se cantava una volta ”od Jadrana do Kitaja slobode nam sunce sja”. Carpinteri e Faraguna, italianissima, tra latro, scriveva ”L’Austria iera un paese ordinato”. Pak je Adenauer denacificira Đermaniju. Inšoma, antinacifašo koalicija je načinila novu državu, Zapadnu ma veri i Istočnu, a di je sada Država? A ma. A bo.
Đole je mlogo voleo Istru, u Puli je carevao, puneći Arenu kao nekad ”Valter brani Sarajevo” i, poslije Valtera i Boška Buhe, belosvetski rockeri i ostali zgubidani.
Nekak se ćutim kak onaj Jimmyjev mali zeko. Svojedobno je Jimmy Stanić peval v Ritz-baru, i u pauzama pripovedal viceve, prafzapraf basne v prozi.
U Trstu je umro Marko Sosič (62), kazalištarac, režiser i upravitelj, pisac od najboljih slovenskih i južnoslavenskih i talijanskih (kao državljanin Italije).
Lucinda Williams iz duše o čovjeku bez duše: YOU ARE A MAN WITHOUT TRUTH / A MAN OF GREED, A MAN OF HATE / A MAN OF ENVY AND DOUBT / YOU’RE A MAN WITHOUT A SOUL…
Čovjek je ustao i uzeo alat u ruke i sam, dok država ”promišlja i domišlja”, spašava gole živote po Petrinji, Glini, Sisku i bezbroju okolnih banijskih sela, gdje su ljudi još za Krajine pjevali, za turskog zemana i KundK, ”dobro mi je boljem se ne nadam, u čem hodam u tome i spavam”.
Kako uopće sažeti osjećaje u godini na izmaku? Vozim Vlaškom, zelenim valom, Zrinjevcem (tek da glumim životnost) – a cjepivo već stiglo! Spasenje!
Kopam po sjećanjima i papirima i kupujem sikter-kafu na automatu kod ”Sinova orla” pa pijem na terasi kafića zatvorenoga, a magla studena prokine mi kosti pa kašljem koronarno ino dihotomično.
”Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?” Branko Miljković upitao se ovo suštinsko, i tako strašno, pitanje, koje se vraća u me gledajući slobodarske demonstrante po europskim gradovima, zabrinut za slobodu, svoju i njihovu, pun straha.
U ove krunske dane kao olinjali stari mačak lunjam gradom tražeći srodnu dušu, mačku, naravno, po mogućnosti mladu.
Na parkingu u Savskoj, nemam pet kuna za automat, a ne znam mobitelom platiti – sapliću se prsti. Četiri čovjeka srednje dobi sjede na klupi, zamolim jednog od njih, ne ide ni njemu, pa mi on plati parking svojim mobaćem.
Humano bratstvo i socijalno prijateljstvo među ljudima, jer svi smo braća: fratelli tutti – braća svi, zvuči kao stih?, prije kao ukaz, nalog, naredba, zapovijed, zar ne? Hm&uf, taj zaigrani Papa.
NOĆAS SE MOJE ČELO ŽARI, NOĆAS SE MOJE VJEĐE POTE… Se potin i fiebra kako da me ćapiva, porka pipa bambinata, ča da me je ćapalo? Me je ćapalo da, ali jad i muka i ljutnja: zar nas zbilja drže za glupu djecu, ovi s IQ i EQ ”sobne temperature” (sada, u nedjelju 27. rujna, […]
Historija, povijest, zapravo se sastoji od marginalnih detalja. Ti detalji su nju, historiju, stvarali. Moja sjećanja na Pazin 1943. višestruka su, makar sam tad imao tek četiri godine!
Igor Mandić svojedobno s naporom, zbog nemara ove iste Hrvatske, postavio je u sjaj reflektora današnje javnosti jednog od najvećih naših ljudi, zacijelo ravnog Krleži (!), Josipa Horvata.