autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Cijepim se, dakle postojim?

AUTOR: Nela Vlašić / 13.04.2021.

AUTOGRAF Nela VlašićS cjepivom je kod nas kao i sa svim drugim zdravstvenim uslugama. Oni neskloni vezama i poznanstvima poštuju proceduru.

Drugi se nekim prijateljskim i rodbinskim mirakulima uvijek nađu na pravom mjestu, u pravo vrijeme baš kad su preostale doza, dvije za njih, suprugu ili, pak, sina kojemu je pitanje života i smrti posjet djevojci na studiju u inozemstvu.

”Srećkovići” tog tipa lako si umire savjest razglabanjem o tome kako je raspored cijepljenja u Hrvatskoj i tako na potpuno krivim nogama. Po njihovom mišljenju, treba prvo cijepiti radno aktivne ljude, punoljetne srednjoškolce i studentariju, jer se oni najviše kreću, međusobno kontaktiraju i ako su s blagim simptomima ili asimptomatski šire ovog zbilja opakoga, dvostruko virulentnijeg ”britanca” posvuda – svima.

Nije da im je teorija bez logike. Mene iritira tek to što za njom uglavnom posežu nakon što su se ”slučajno” zatekli u blizini ambulanti i dvorana u kojima nekako uvijek i kad je odziv na cijepljenje upravo fascinantan, kao nedavno u Rijeci, kad se 99 posto prijavljenih Riječana i vakciniralo AstraZenecom, baš u subotu, pred dvoranom kad se cijepi skupim Pfizerom.

Ja se evo oporavljam upravo od AZ cjepiva dobivenog sredinom prošloga tjedna, nakon što sam se još pred tri i pol mjeseca, u prosincu prošle godine, kao netko tko je zakoračio u treću dob prijavila u ambulanti obiteljskoga liječnika, a onda ”za svaki slučaj” i na platformu ”cijepi se”.

Oni neskloni vezama i poznanstvima poštuju proceduru. Drugi se nekim prijateljskim i rodbinskim mirakulima uvijek nađu na pravom mjestu, u pravo vrijeme baš kad su preostale doza, dvije za njih, suprugu ili, pak, sina kojemu je pitanje života i smrti posjet djevojci na studiju u inozemstvu

Zvala bih ja i besplatni telefon da mi se nakon duga tri i pol mjeseca, kao što se to događa nekim mojim prijateljima i rodbini, nije javila medicinska sestra i dala termin za srijedu. Imam gadan pušački bronhitis, nešto alergija, oscilatorni tlak pa me maske i cjevčice s kisikom – o respiratorima neću ni govoriti – ozbiljno plaše kao mogućnost.

I tako je mene ipak pozvalo bez da ja žicam prijatelje, poznanike, svoju i tuđu rodbinu i sad se oporavljam. Danas mi je onaj, po riječima nekih, prvi ozbiljno ”krizni” dan.

Dva sam dana imala treskavicu i temperaturu. Penjala se do 38,2, što je za mene kojoj u ove dane masovnih mjerenja himalajska visina, jer se obično na očigled zapanjenih mjerača ”hladim” na 35,7 ili 35,9 stupnjeva. Malo su me boljele kosti, pogotovo ona nedavno slomljena i još uvijek natečena noga i sve sam te nuspojave, k’o odgovorna, savjesna i oko cijepljenja osviještena građanka, prijavila svom liječniku. Plus puknutu kapilaru u oku i to na taj opasni, peti dan!

On me utješio da je sve to normalno. Traje, kaže, maksimalno dva-tri dana i prođe k’o rukom odneseno.

I sve bi bilo O.K. da slušam samo svog doktora, ali što ću kad mi vrag ne da mira. Neurotično iščitavam i sve one horror postove o osipima, kratkom dahu, boli u prsima i trbuhu, točkastim krvarenjima, krvarenju koje ne prestaje, modricama, rijetkim embolijama pluća i moždanim udarima izazvanim sinusno venskim trombozama…

Uf, da se slediš nad rijetkim, ali ipak nuspojavama zbog kojih je u nekim zemljama Europske unije ograničeno ili čak potpuno ukinuto cijepljenje ovim cjepivom.

Stručnjaci jesu decidirani kako su puno veće šanse da trombozu dobijete na dužem letu zrakoplovom ili od hormonske terapije, nego iz bočice sa simpatičnom ljubičastom prugicom na frontalnom dijelu.

Ja sam se ipak tu srijedu, a i danas dok ovo pišem s krvavim okom, osjećala k’o Sava Kovačević osobno (spadam u generaciju za koju je komandant Sava nedvojben heroj, pa kome krivo kome pravo), dok sam napuštala dvoranu s flasterom na lijevoj nadlaktici.

Nekako sam bila ponosna na sebe što sam nakon tri i pol mjeseca strpljivog čekanja poziva ili maila, doznavanja informacija tko se sve i kako cijepio preko reda u Rijeci, Dubrovniku, Osijeku i Zagrebu, nagrađena kao što je to novinarka Ines Sabalić duhovito napisala: ”Cjepivom za široke narodne mase, za one koji ne mogu birati. Proleterskim, daj što daš cjepivom”. Nemam ništa protiv. Paše mi uz vrijednosni sustav i pogled na svijet.

Takvima su me uostalom cijepili čitav život. U našoj kući se znalo, cijepiti se mora. Cjepiva su korisna. Spašavaju djeci širom svijeta živote, štede ih od patnji. Nije kao danas bilo suvišnih pitanja i propitivanja.

Nekako sam bila ponosna na sebe što sam nakon tri i pol mjeseca strpljivog čekanja poziva ili maila, doznavanja informacija tko se sve i kako cijepio preko reda u Rijeci, Dubrovniku, Osijeku i Zagrebu, nagrađena kao što je to Ines Sabalić duhovito napisala: ”Cjepivom za široke narodne mase, za one koji ne mogu birati. Proleterskim, daj što daš cjepivom”. Nemam ništa protiv. Paše mi uz vrijednosni sustav i pogled na svijet

Cijepilo se masovno u školi, bolnici, ambulanti…

A ako je bilo individualno, mama bi te odvela u prvu slastičarnicu, sve su sa stolovima i stolicama od svijetloplavog ultrapasa nalikovale jedna drugoj, jer si bila dobra, hrabra – stisnula zubiće i žmirila. Dobila bi kolač i limunadu i doma. Ako je samo nakratko pobjegla s posla i nije bilo vremena, kupila bi ti u Krašu rum pločice i bombone s rižom prije no što te ukrca na autobus, do tete Rože.

Dan za cijepljenje time je završavao. Nitko u kući to više nije spominjao, niti o tome raspredao. Takvo ponašanje očekivalo se od svih koji nisu toliko ”primitivni” i ”zaostali” da djecu izlažu pogibelji zaraznih bolesti.

Na cijepljenja su nas podsjećali samo kartončići s datumima. Kartončić u koji mi je nešto većoj lupljen pečat i datum za velike boginje ranih sedamdesetih, pa onda i za koleru koja se u Italiji pojavila nešto kasnije. Bez njega se nije moglo ni u mjesečni šoping u obližnji Trst.

Možda je zato nama iz generacije u kojoj su heroji bili Sava Kovačević, Che Guevara ili Jan Palah potpuno normalno strpljivo čekati na ”daj što daš” cjepivo, na proletersku vakcinu – ne guramo se i ne urgiramo za skupe i elitne Pfizera i Modernu. Primili bismo mi i kubansku Soberanu da se pojavi u Europi.

Nama cjepivo nije statusni simbol. Vakciniramo se da se ne razbolimo, da ne umremo i sasvim nam je svejedno košta li doza 15 ili 1,5 dolar. Štoviše, meni su draža jeftinija, proleterska jer će ga sebi moći priuštiti i svjetska sirotinja, bez čijeg procjepljivanja nema kraja pandemiji.

Danas valja, po tko zna koji put, parafrazirati Renea Descartesa i reći: “Cijepim se, dakle postojim!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Mozgovi okovani žilet žicom
     Dobrodošlica ispisana kundakom
     Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
     ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
     A Boro a Day Keeps Illness Away
     Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
     Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
     Hrvatska iz nehata na pravoj strani
     HRT politički plijen ili javni servis?
     Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1