Čovjek koji je pao na Mars

U osvit suvremenog blockbustera, tamo negdje potkraj sedamdesetih, postojala je upadljiva opreka između individualističkog, suštinski filozofskog pristupa žanru znanstvene fantastike kakav su utjelovljivali 2001.: Odiseja u svemiru Stanleyja Kubricka ili Čovjek koji je pao na Zemlju Nicolasa Roega, te populističkog, temeljno pripovjednog pristupa mladoturaka poput Georgea Lucasa u Ratovima zvijezda i Stevena Spielberga u Bliskim susretima treće vrste.

Filmofili u potrazi za autorom koji će premostiti te dvije paradigme nakratko su se zadržali na Johnu Carpenteru, šarmirani njegovom niskobudžetnom Tamnom zvijezdom. Ali tek će prerada Tamne zvijezde na scenu iznijeti redateljsku ličnost oko koje će stvoriti dugoročan konsenzus.

Alien (odlično preimenovan u Osmog putnika) odlikovao se spregom izrečenog i neizrečenog zbog kakve filmovi uđu u podsvijest i u njoj se ugnijezde. Još je više to bio slučaj s Blade Runnerom (grozno preimenovanim u Istrebljivača), filmom čija se manjkava detektivska priča do te mjere zatomila pod raskošnom vizualizacijom i otvorenim egzistencijalizmom da ga je revija Sight & Sound, nekad ključni svjetski arbitar filmofilskog ukusa, proglasila najboljim djelom osamdesetih, kao prvi znanstvenofantastični naslov kojem je pripala ta počast.

Ridley Scott, redatelj tih dvaju filmova, u nekoliko se kratkih godina prometnuo iz iskusnog tvorca reklama u ključno ime filmske znanstvene fantastike. A onda, tajac: niz više ili manje uspješnih filmova ovog ili onog žanra, ali od SF-a ni traga ni glasa – puna tri desetljeća. Rođen 1937., Scott će napuniti tričetvrt stoljeća prije nego što se vrati žanru koji ga je proslavio.

Rezultat, Prometej iz 2012., bio je koliko žrtva golemih očekivanja kao Scottov povratak u svijet Aliena, toliko i nedorečen film u svim onim pogledima u kojima Alien i Blade Runner to nisu bili. Dodatno opterećen tezičnim posezanjem prema krajnjim pitanjima, Prometej je naškodio ugledu svojeg potpisnika. Ovisno o umješnosti scenarista, šteta se još može otkloniti u nastavku filma, planiranom za 2017. godinu. Scott će tada biti osamdesetogodišnjak, ali njegova je režija sad poletnija i dinamičnija no ikad – sudeći prema njegovom najnovijem, ukupno četvrtom SF filmu.

Marsovac nije nimalo sličan ni Alienu ni Blade Runneru, dok s Prometejem dijeli, možda, tek natruhe dizajna. U svemu ostalom, to je jedan od najsuvislijih i najcjelovitijih filmova koje je Scott ikada potpisao, sasvim neovisno o žanru. Rezolutno pripovjedan i siguran u svoju priču, Marsovac se gleda nadušak. Svaki korak radnje logično teče iz prethodnih, svaka etapa pripovijedanja diže gledateljsku uživljenost na novu razinu, a likovi, bili u središtu pažnje ili na marginama podrške, ostaju usječeni u pamćenje. Uza sve to duhovitiji od većine Scottova opusa, Marsovac će vjerojatno ostati upamćen kao jedan od vrhunaca njegove plodne karijere.

Još dvojica suautora za ovoliki su uspjeh odgovorni barem u jednakoj mjeri kao i Scott. Prvi je Andy Weir, autor originalnog proznog predloška koji je razglašenost stekao u internetskom samizdatu prije nego što se vinuo na vrhove lista nakladničkih bestselera. Weirova ideja jedna je od onih koje u retrospekciji djeluju samorazumljivo: što bi bilo kad bismo na povratku iz jedne od prvih ljudskih misija na Mars ondje ostavili astronauta?

Radilo bi se, u najmanju ruku, o izazovu preživljavanja za red veličine većem od onoga pred kojim stoje zemaljski brodolomci, klasično utjelovljeni u Robinsonu Crusoeu. Mars je posve drugi svijet: ništa na njemu ne podržava ljudski život. Zemaljska kugla, odakle pomoć jedino može stići, udaljena je više stotina tisuća kilometara (ne vjerujte marketinškim ciframa, taj se iznos iz dana u dan orbitalno mijenja). Preduvjet ikakvih izgleda za opstanak je primjenjena znanost – znate već, ono čega u znanstvenofantastičnim filmovima uglavnom manjka.

A Weirov napušteni astronaut, naslovni prvi Marsovac Mark Watney, ne samo da kao školovani botaničar (zapravo egzobotaničar, ali film ne komplicira nigdje, pa ni tu) ima izvrsnih izgleda da smisli način na koji će se snaći za hranu i vodu u izvanzemaljskom okolišu, nego kao Matt Damon ima i onu osobinu neophodniju za preživljavanje od hrane i vode – neiscrpno vrelo optimizma, pozitivnosti i smisla za humor na vlastiti račun.

Ako je sâm Damon lani u Interstellaru tumačio uvelike drugačijeg svemirskog brodolomca, a Sandra Bullock preklani u Gravitaciji nešto sličniju, ali Zemlji umnogome bližu brodolomku, onda bi se moglo učiniti da Marsovac ne samo da slijedi trend, nego da je i derivativan. Treba li nam, napokon, jedan film o svemirskim brodolomcima baš svake jeseni?

Odgovor je, zasad, rezolutno “da”. Za to se pobrinuo treći suautor filma, scenarist Drew Goddard. Scottovi filmovi notorno su ovisni o kvaliteti pisanog predloška: ma koliko tvrdio da je uključen u razvoj dramaturgije, Ridley ima velikih problema oko određivanja toga čemu jest, a čemu nije mjesto u nekom njegovom djelu. Zato je iz kino-verzije svojeg vjerojatno najboljeg filma u proteklih trideset godina, Kraljevstva nebeskog, izvadio srž; zato je u najrecentnijem djelu, Egzodusu, smatrao jako pametnim relativizirati biblijska čuda.

Goddard mu jednostavno ne dopušta da ovdje zabludi. Kao žanrovski veteran poznat po suradnji s J. J.-om Abramsom i Jossom Whedonom, on točno zna koju priču valja ispričati, gdje se zadržati na Watneyjevoj samoći, gdje pak u radnju uvesti likove na Zemlji, te kako svesti niz Weirovih peripetija na dva sata i petnaest minuta neprestane uzlazne gradacije napetosti. Zna čak i kada uvrstiti popkulturne reference od kojih će se publika valjati od smijeha. Samo, ako je Goddardov scenarij epski, onda to nije ep ni o kozmičkim daljinama ni o čovjekovoj svemirskoj sudbini: to je ep o ustrajnosti i nepokolebljivosti, ambiciji i inovaciji, moderan ep, američki ep.

Tu u isti mah leži razlog izvrsnosti onoga što su trojica autora Marsovca htjela postići, kao i suštinske manjkavosti konačnog djela. Marsovac će više nego izvjesno biti popularan film, bit će možda čak i cijenjen, nagrađivan film, ali nikad neće biti klasik, ne kao Alien i Blade Runner.

Prije svega, to je zato što je izazov u Marsovcu uvijek tehnološki, egzaktno ustanovljiv i rješiv primjenom potrebne doze jenkijevske snalažljvosti. Svemir ovog filma mehanički je svemir, posve lišen i čuda i poezije. Kad Watney u svojim svrsishodnim lutanjima Marsom promatra krajolike koje nijedno ljudsko oko još nije vidjelo, raspon njegove introspekcije seže do zaključka da je on sâm prvi čovjek koji je ikada bio tu. Ni primisli dalje. Lako za svemir: čovjek je u ovom filmu posve mehanički čovjek. Watney ni na kraju svoje kalvarije neće imati nikakav dublji uvid koji bi mogao podijeliti s drugima. Makar je hodao Marsom, hodao je malen ispod zvijezda.

Trebali su poslati pjesnika, da parafraziram Kontakt Carla Sagana i Roberta Zemeckisa: pjesnik bi mogao imati jednako snalažljiv intelekt, ali njegov bi put onda nešto značio, bilo da je postao brodolomac ili samo ostao astronaut na zadatku. To ukazuje na drugi, širi problem filma.

Svakome tko je posjetio internetske stranice NASA-e proteklih nekoliko mjeseci jasno je do koje mjere američka Nacionalna aeronautička i svemirska uprava drži do ovog filma. Od ukidanja programa Space Shuttle lišena sposobnosti da pošalje čovjeka u svemir, NASA je danas blijeda sjena onoga što je bila svim naraštajima od Drugog svjetskog rata naovamo. Što je još gore, u nekom je trenutku prepustila posao slanja posada na Međunarodnu (Međunarodnu!) svemirsku posao Rusima (Rusima!). Možda se u devedesetima činilo da će se čovječanstvo s krajem Hladnog rata upustiti u osvajanje svemira zajedničkim snagama. Danas, kad Rusija i Kina šalju ljude u svemir, a SAD ne, kad je Indija u stanju poslati sondu na Mars za manje od milijardu dolara, kronično potkapacitirana NASA morala je nekako iznova dokazati svoju iznimnost.

A je li išta iznimnije od Amerikanca koji samostalno svladava izazove drugog planeta?

Suptilno ali opazivo, Marsovac se jasno ograđuje od svake multikulturalnosti u svojem prikazu istraživanja svemira. Dobro, u posadi Watneyjeva matičnog broda imamo jednog Nijemca, a film dodjeljuje i razmjerno ključnu ulogu u misiji spašavanja kineskom svemirskom programu, ali to su tek ustupci aktualnim frustracijama voditelja NASA-e. Kad bi bilo dovoljno sredstava, Ameri bi sve ovdje viđeno mogli izvesti sami. U samoj završnici filma eksplicira se kako je ovdje riječ o američkom i samo američkom svemirskom programu. Iz perspektive Marsovca, kozmopolitstvo nema pravo građanstva u čovjekovu istraživanju kozmosa.

Iako se iz perspektive suočavanja sa strahovitom antiznanstvenošću kakvu ciljano gaje brojni američki reakcionarni krugovi Marsovac mora doimati kao dobrodošlo znanstvenopopularno djelo, njegove su političke implikacije zapravo jednako reakcionarne poput onih u Scottovu Black Hawk Downu (jednostavno netočno preimenovanom u Pad Crnog jastreba). A kao i tamo, sumnjam da ih je potpisnik promislio do kraja. Dok priča teče, koga briga zašto teče?

Možda je NASA, svjesna da joj stiže rijetko dobra prilika za medijsku promociju, odgodila vijest o otkriću tekuće vode na Marsu za početak tjedna premijernog prikazivanja Marsovca. To bi bilo žalosno, ali ne i nemoguće uz poznavanje sitnih duša današnjih medijskih konzumenata i još sitnije naravi današnjih manipulatora medijima. Ali zastanimo promisliti implikacije te vijesti, ne kao sudionici dvadesetčetverosatnog medijskog ciklusa, nego kao ljudi, kao dio čovječanstva.

Na planetu Marsu postoji tekuća voda.

Na planetu Marsu, ionako najsličnijem Zemlji u Sunčevu sustavu, postoji ključni element za postojanje života u biokemijskoj pojavnosti za kakvu jedino znamo.

Mi na taj planet trenutačno šaljemo sonde i rovere koje se nismo udostojali ni sterilizirati prije puta. Kao najgori povijesni kolonisti, svojim mikrobima zagađujemo cijeli jedan novi svijet.

Samo što to u ovom slučaju nije novi kontinent, a ni nova hemisfera unutar ove naše cjelovite Zemljine biosfere. Ne, to je doslovce cijeli jedan novi svijet.

Povedemo li se za primjerom Marka Watneyja, kroz nekoliko desetljeća mogli bismo kontaminirati Mars ne samo mikrobima, nego i ljudima, sa svim svojim gadnim tjelesnim i gadnijim duhovnim izlučevinama koje odlikuju današnje čovječanstvo. Dok ovo pišem, zemaljski voditelji nesterilizirane misije Curiosity nastoje kako god znaju izbjeći doticaj tog vrijednog rovera s područjima gdje se danas zna da na Marsu teče voda. Buduće će misije – sljedeća je na redu jedna europsko-ruska, ne posvađamo li se dotad do krvi, uvjeravaju nas – biti posve sterilne, iz uvažavanja prema ekosustavu koji je u proteklih četiri i pol milijarde godina imao barem elementarno pravo na svoju intimu. Dotad, na Marsu imamo situaciju punog a napuklog kondoma usred ovulacije. U kontaktu bez konsenzusa. Na kozmičkoj razini.

Čovječanstvo je u svojoj povijesti učinilo mnoga zlodjela, ali još nije oskvrnulo cijeli planet.

U vrijeme snimanja Marsovca nije se znalo da na Marsu igdje teče voda. Ako je vijest i bila tempirana za promociju filma, onda ga je zapravo podrila; dala nam je priliku da se zagledamo u posljedice svojega mehanicističkog, ciljno orijentiranog pristupa osvajanju svemira. Dala nam je priliku da se zapitamo zašto to radimo. (Ne i pošto, kao i uvijek: već je otrcana tvrdnja da je let u svemir preskupi luksuz u svijetu u kojem ljudi gladuju, ali sva tehnologija prikazana u Marsovcu dala bi se izraditi za cijenu nižu od troškova prekoračenja programa Lockheed Martin F-35 Lightning II. Ne za cijenu tog vojnoindustrijskog programa. Samo za cijenu prekoračenja. Koja, prema javno dostupnim podacima, iznosi 163 milijarde dolara.)

Imamo novca da odemo u svemir, kao i uglavnom uvijek u proteklih šezdeset godina. Imamo i načina. Imamo, čak, i dovoljno dovitljivosti da se u svemiru snađemo kad ondje nešto pođe po krivu – a u svemiru uvijek nešto pođe po krivu, pitajte samo posadu Apolla XIII.

Ali prije nego što zaista odemo onamo, prije nego što se zaista usudimo kročiti na druge svjetove izvan sitne orbite ovog našeg, moramo si postaviti pitanje zašto to radimo, i dati si odgovor, i onda biti dovoljno veliki da taj odgovor proglasimo manjkavim ako u sebi sadrži pojmove kakvi su zarada i premoć i prestiž. Tu provincijalnost zadržimo za sebe. Znamo i bolje.

A ma koliko nas Mark Watney fascinirao, on ne zna bolje.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora