Dodir i riječ, dobri doktori znaju, univerzalni su lijekovi

Slušam ovih dana kako riječ u predizbornoj kampanji ima samo jedan cilj. Pobijediti, bez obzira na istinu. Nije važno temelji li se na čvrstim dokazima, kada je cilj tako važan.

A u politici, pobjeda znači moć, snagu. To je karta s kojom ulaziš u svijet vladanja, postaješ netko i nešto. Bez obzira na to što bi politika u eri demokracije trebala biti samo jedna od profesija, jasno sa svim svojim specifičnostima.

No u nas profesija i politika i dalje su dva suprotna pojma. Jer politikom se bave sve profesije. Politička riječ u većini slučajeva gubi istinu iz vida, činjenice ne prikazuje već ih tumači u prilog vlastite politike.

Riječ je za mene uvijek imala jedno posebno značenje. Riječima sam misli znanja mogao pretočiti u prepoznatljivost svakodnevnog života, na predavanju studentima, uz bolesnički krevet ili u nevezanom razgovoru.

Stoga genijalna misao Johanna Wolfganga von Goethea, njemačkog pisca, umjetnika i znanstvenika, ”što znam to i vidim” putokaz je koji riječima daje puni smisao. Zato riječi najbolje otkrivaju znanje.

Ovaj uvod nema za cilj da se tekst pretvori u panegirik o riječi. To je pokušaj i još jedan prilog koliko je prava riječ važna u medicini.

U nas se problem u zdravstvu gotovo isključivo sagledava kroz problem nedostatka lijekova i liste čekanja. To je ispravno i jedan od ključnih segmenata u funkcioniranju zdravstva

Današnja medicina je medicina koja se temelji na dokazima. Vještina i iskustvo medicinskih djelatnika iznimno je važan dio medicinske prakse, ali samo ako se temelji na dokazima.

Stoga poruka Goethea koji je jasno naglasio da bez znanja nema napretka i prosperiteta, danas dobiva svoj potpuni smisao.

No treba reći da medicina temeljena na dokazima nosi i jednu opasnost; opasnost da se izgubi dodir i riječ.

Sve te objektivne metode mjerenja, slikovne obrade kao kompjuterizirana tomografija i ultrazvuk, laboratorijske pretrage, molekularne analize i druge, nezaobilazni su suvremeni dio medicinskih dokaza.

Bez njih je nezamisliva ispravna dijagnoza, na njima se temelji izbor liječenja. Nužnost je stalno pratiti i uvoditi nove metode kako bi se povećala njihova osjetljivost, točnost odnosno objektivnost. To uvelike olakšava klinički rad; greške su značajno manje.

No eksplozija primjene tehnologije u medicini nikako nije kriva da su dva nezamjenjiva segmenta pregleda i liječenja u medicini potisnuta. To su dodir i riječ.

Unatoč velikom napretku ne postoji zamjena za klinički pregled. EKG i UZV srca su puno objektivnije i osjetljivije metode od kliničkog pregleda srca. Pregled trbuha i palpacija organa ne može zamijeniti UZV trbuha, jetre i slezene.

Zato ne čudi pristup da se ”zaboravi” klinički pregled. Pogotovo danas kada je vrijeme za pregled bolesnika ograničeno i često puta kraće od 15 minuta.

Zašto pregledati trbuh, pipati jetru i slezenu kada imam objektivan nalaz ultrazvuka trbuha. Zvuči logično. Dapače doktor ima upravo ono što mu je potrebno za pristup medicini koja se temelji na dokazima.

Međutim, klinički pregled ima sasvim jednu drugu dimenziju, nešto što tehnologija nema i nikad neće imati. Kliničkim pregledom ostvaruje se neposredni kontakt između bolesnika i liječnika.

Pregledom i dodirom liječnik otvara put neizmjerno važnog povjerenja. Bolesnik se ne osjeća kao objekt prepušten hladnim strojevima. Došao je na pregled baš zato što treba povjerenje i osjećaj sigurnosti da je u pravim rukama.

Smisao dodira upotpunjuje riječ. Svi nalazi, slikovni i laboratorijski, te klinički pregled samo su juha bez soli, ako nema razgovora. Približiti medicinski problem riječima vještina je koja se samo dijelom može ”naučiti”, a dijelom je dio endogenog zapisa svakog liječnika.

Bio sam svjedokom kako određeni broj liječnika iznimno kvalitetno i profesionalno obavljaju svoj posao. Sve su načinili po zakonu struke. I onda dolazi taj završni čin, kada bolesniku treba priopćiti dijagnozu.

Evo primjera kojeg mi je navela jedna gospođa:

”Pred vratima ordinacije čeka nešto manje od trideset bolesnika. Kaže nam sestra da će nas liječnik pregledati od 12 do 15 sati. Došla sam ujutro oko 8 sati i čekam. Strpljen – spašen. Nakon podužeg čekanja ušla sam u ordinaciju. Sjela sam nasuprot liječniku koji je prelistavao neke papire na stolu. Potom je podigao pogled i upitao me: ”Vi ste?” Izgovorila sam svoje ime, nakon čega se liječnik zagledao u računalo, vjerojatno pronašao moju dokumentaciju i počeo nešto upisivati. Sjedila sam u iščekivanju, pomalo u strahu ne znajući što će biti sa mnom. Nakon pet minuta, liječnik je podigao glavu. U tom trenutku začula sam zvuk pisača i uskoro vidjela da se printa vjerojatno moj nalaz. Liječnik ga je pogledao, potpisao i pružio, rekavši: ”Izvolite, gospođo”. ”Hvala”, odgovorila sam, ”možete li mi reći o čemu se radi”, bojala sam se izgovoriti riječ bolest. Liječnik me pogledao i kazao: ”Gospođo, sve vam tu piše, moram dalje raditi, vani čeka veliki broj pacijenata”. Izašla sam. Pročitala šturo napisano mišljenje. Brojna neodgovorena pitanja i dalje su se vrzmala po mojoj glavi. Nakon pregleda osjećaj straha i nesigurnosti samo mi se povećao. Kome sada da se obratim da mi pojasni ovaj nalaz i da odgovori na moja neizgovorena pitanja…”.

Današnja medicina je medicina koja se temelji na dokazima. Vještina i iskustvo medicinskih djelatnika iznimno je važan dio medicinske prakse, ali samo ako se temelji na dokazima. Stoga poruka Goethea koji je jasno naglasio da bez znanja nema napretka i prosperiteta, danas dobiva svoj potpuni smisao

U nas se problem u zdravstvu gotovo isključivo sagledava kroz problem nedostatka lijekova i liste čekanja. To je ispravno i jedan od ključnih segmenata u funkcioniranju zdravstva.

Ali potpuno je zanemaren ovaj temeljni pristup, klinički pregled i razgovor bolesnika i liječnika. S time sve počinje i završava bez obzira na sve vrhunske dosege tehnologizirane medicine.

Opterećenje obiteljskih liječnika je teška kronična bolest i na vidiku nema rješenja. Njihov normativ je u pravilu dva puta veći nego što se predviđa za normalan rad.

S liječnicima u bolnicama gotovo je identičan problem. Konstatirati kako su za to krive restrikcije kroz koje smo prolazili, uz sve veći odlazak mladih liječnika u svijet, dijagnoza je bez prave terapije.

A terapija nije liječenje šoka pa ste u slučaju uspješnog liječenja za dva tjedna gotovo zdravi. Terapija je dugotrajna, a efekti će se vidjeti tek za pet do deset godina. Jako daleko, ali ako se i dalje čeka bit će još dalje.

Što znam to i vidim. A ako znam to i riječima mogu iskazati. Ako to znanje približim drugom, ponajprije svom pacijentu, ako suzbijem dio njegovih strahova, ako mu pokažem da postoji put prema ozdravljenju ili dobroj kontroli bolesti, riječ je ispunila svoj zadatak i značajno pomogla pacijentu.

Dodir i riječ nikada neće biti istisnuti iz kliničke medicine, jednostavno zato jer su univerzalni lijekovi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora