Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora i aktualnosti teksta).

U našoj povijesti novembar mjesec je bio mjesec velikih događaja i značajnih odluka. Tako je i sa 18. novembrom 1991. godine. Taj dan pao je Vukovar. To nije bio pad koji bi se stavljao pod navodnike. Grad je razoren kao u vrijeme provala barbarskih plemena. Nestao je jedan od bisera baroknog graditeljstva.

Pobijeni su stanovnici. Pobijeni su oni koji su ga branili. Iz bolnice su izvučeni ranjenici, koji nikome nisu predstavljali opasnost, i pobijeni. Mnogi su prethodno prošli kroz mučilište i stratište Ovčare i drugih toponima te tragedije. Mnogi su ”nestali” i do danas im se ne zna trag.

Vukovar je hrvatska Srebrenica.

Ne čudi jedinstvena solidarnost sa žrtvom Vukovara. I ne samo u Hrvatskoj, i ne samo hrvatskog naroda. Ove godine je organiziran treći po redu ”Marš mira” Srebrenica-Odžak-Vukovar u organizaciji onoj koji su preživjeli genocid u Srebrenici te nekih boračkih udruga. Svako takvo stratište je svjetsko stratište, takva stradanja imaju univerzalan značaj. S Vukovarom je pao ljudski rod.

Malo tko međutim zna i malo se podsjeća na to da je tog istog dana, 18. 11. 1991. godine, formirana ”Herceg-Bosna” kao ”hrvatska zajednica” koja će prerasti u hrvatsku paradržavu u BiH. Tek sa ”hrvatskom republikom” ona će dobiti svoj konačni smisao, dobiti onu formu koja joj je bila od početka namijenjena.

Kao ”hrvatska republika” ona će prerasti od ”političke, gospodarske i područne cjeline Hrvata u BiH” u hrvatsku ”državnu” tvorevinu u BiH. U tom prelaznom periodu izgrađene su sve državne institucije i svi mehanizmi vlasti, uključujući vojsku, policiju, obavještajnu službu, pravosudni sistem, itd.

Iako joj je dano ime ”Herceg-Bosna”, ta ”zajednica” nije imala ni prohercegovačku ni probosansku namjenu, već posredničku, u ostvarenju ”povijesnih ciljeva hrvatske države”.

Istina, u tom trenutku be-ha Hrvati nisu do kraja razumjeli što to znači i koje posljedice za njih ima (s obzirom na to da taj dan pada Vukovar i da se Hrvatska bori protiv ”srpskih krajina” koje su na njenom tlu formirane), a oni koji su znali o čemu se radi prešutjeli su to i objeručke prihvatili jer je dolazilo od ”predsjednika svih Hrvata”.

Tek kada je”Hrvatska zajednica” počela funkcionirati kao ”Hrvatska republika Herceg-Bosna” moći će se shvatiti pravi smisao pojmova u njenom imenu.

Prvo, ”Herceg-Bosna” je izokrenuto ime za već postojeću Bosnu i Hercegovinu, najblaže rečeno, okrenutu naglavačke. Zna se da je Hercegovina južna pokrajina stare bosanske države i nikada nije mogla zauzeti mjesto koje je Bosna kao država imala. Poslije je ušla u ime države kao dodatak.

Međutim, u imenu ”Herceg-Bosna” Bosna je postala dodatak, i to privremeni, prijelazni, koji je vremenom trebao otpasti. Tako bi se Hercegovina, poput Dalmacije, Istre, Slavonije, Dubrovnika, utopila u državu Hrvatsku, možda dobila i svoj simbol u grbu; teško je pretpostaviti koji, jer je koza već zauzela svoje mjesto.

Drugo, pojam ”demokratska” je najveća prevara. Ništa u njoj nije bilo demokratsko. Civilne vlasti izabrane na demokratskim izborima 1990. godine, vojnim su pučem uklonjene sa svih svojih pozicija i vlast preuzima HVO – vojna vlast sa civilnim ovlastima. Državne institucije Republike BiH, u kojima je participirala HDZ BiH, brutalno su razorene, a njihovi dužnosnici se povlače u paradržavne herceg-bosanske.

Postojeća struktura stanovništva je također uništena. Po popisu iz 1991 .godine više od 40% stanovništva na područjima proglašene ”Herceg-Bosne” su muslimani. ”Demokratskom” akcijom ”etničkog čišćenja”, koje će ”predsjednik svih Hrvata” nazvati ”humanim preseljenjem”, oni su protjerani sa tih područja (također i dio Srba koji je tu živio), sa svojih ognjišta, iz svoje zemlje, s tim što je većina prošla kroz logore, nazvane ”sabirni centri”, u kojima su mučeni i ubijani.

Što se tiče pojma ”hrvatska” u imenu, on je najmanje pokrivao i obuhvatao stvarne, narodne i ljudske interese hrvatskog naroda u BiH.

Hrvati su živjeli širom BiH (treba vidjeti popis iz 1991. godine), izmiješani s druga dva naroda, što znači da su bili životno upućeni jedni na druge, dijelili mjesto življenja, razumjeli se i poštivali.

”Zajednica” koja im je ponuđena morala je biti etnički čista, bez njihovih susjeda, bez njihovih običaja, bez njihovih imanja, bez njihove države. To je zahtijevao projekat ”hrvatske zajednice”.

On je uključivao preseljenje svih be-ha naroda i razmjenu teritorija. Kako je to praktično provedeno i koji je oblik dobilo najbolje pokazuju današnja područja od Dervente do Broda, od Broda do Orašja i Brčkog, te od Kupresa do Drvara.

U tim područjima nisu samo zapaljene i izminirane kuće, spaljena imanja, nego i svaka štala, svaki kokošinjac, da bi se zatro svaki trag života naroda. Slično su prošla i područja u srednjoj Bosni gdje se taj projekat provodio.

Tim unesrećenima je pružena alternativa: ”Bobanovo” ili ”Šuškovo” selo ili pak Grahovo, Glamoč i Drvar kao ”stara, povijesna hrvatska mjesta”. Danas niti Hrvata ima u Posavini, niti Srba u jugozapadnoj Bosni. Ostala je samo pustoš. Ostala su zgarišta i poneki usamljeni povratnik.

Uz to, Bosna i Hercegovina kao stara hrvatska postojbina koju je narod znao čuvati vijekovima, bez obzira na porobljivače, njihovu snagu i projekte uništenja, iščupana je iz kolektivne svijesti naroda. Uništen je jedan način života u zajednici s drugima, vrijednost za kojom svijet danas traga. Uništen je moral na kome je narod počivao jer je pljačka, nasilje, silovanje, ubijanje postalo stil života.

I sve se izokrenulo – izokrenuta svijest je postala normalnom, a normalna nenormalnom, zločinstvo je postalo herojstvo, humanizam i milosrđe slabošću, itd.

Možda do 1993. godine i nije bilo sve jasno vidljivo, dok ”zajednica” nije narasla u ”republiku”. Rat je veliki jorgan koji sve može pokriti. Ali kako je moguće danas, nakon svega, kada je i nevidljivo postalo vidljivo, nakon haških presuda, pokušavati prekriti istinu, i to velikim briselskim plaštom i frazama o evropskom putu i ravnopravnosti naroda?

Kako je moguće danas, na dan pada Vukovara, slaviti ”Herceg-Bosnu”, a ne pitati se što uistinu povezuje Vukovar s njom? Kako to da se isti dan u Grudama slavilo, a padao je Vukovar? Gdje su bili oni koji danas pale svijeće za ”grad heroj” i zašto ga nisu branili?

Zašto tadašnji i današnji slavljenici nisu barem poslali naoružanje braniteljima Vukovara i odazvali se vapajima novinara Siniše Glavaševića? Je li u Grudama taj dan bila tolika slavljenička buka da se njegov glas nije čuo ni u Zagrebu? Ili je oružje, umjesto u Vukovaru, dejstvovalo punom snagom na zamišljenoj granici ”Herceg-Bosne”?

Slavljenici danas lamentiraju nad ”Herceg-Bosnom” i ne odustaju od laži kako je to bila ”reakcija na srpsku agresiju” i kako su samo ”slijedili Owen-Stoltenbergov plan”.

Prešućuju činjenicu da je sporazum Tuđmana i Miloševića o granicama hrvatske i srpske države u BiH postignut još u martu te godine, te da plan na koji se pozivaju nikada nije usvojen, kao ni onaj Cutilierov, Carrington-Cutilierov i Vance-Owenov. Ispada da su mirovni planovi bili upute za projekte podjele BiH i zapovijesti za oružane borbe za granice.

Sama činjenica da su u ”Herceg-Bosnu” uračunate 30 općina i 10 područja pojedinih općina (tko li je, Bože, živio u tim općinama ) govori o ”demokratskom” principu koji je poštovan pri određenju njene granice.

Je li to princip Ahmića i Stupnog Dola ili onaj iz Grabovice i Trusine, svejedno, posljedice su iste. U tih 30-40 općina živilo je preko 40% muslimana koji su se tako izjašnjavali na popisu 1991. godine. Kako su kreatori te paradržavne tvorevine zamislili ostvariti svoj projekat? Jedino zločinom koji se pokrivao eufemizmom ”humano preseljenje”.

I to ne samo zločinom nad drugima nego i nad vlastitim narodom. Kako inače ”kompaktirati ili, jasnije, nacionalizirati teritorij kada je narod rasut širom zemlje.

Projekat je konačno dobio svoju pravosudnu ocjenu i presudu, utvrđenu u proceduri međunarodnog suda koji su formirale UN samo za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.

Projekat je prepoznat, istražen, utvrđen i obrazložen kao ”udruženi zločinački poduhvat”.

U dugotrajnoj pravnoj proceduri koja se oslanjala na materijalne dokaze i svjedoke Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu u žalbenom postupku je potvrdio prvostepenu presudu Suda i pravosnažno osudio ”Herceg-Bosnu” kao ”udruženi zločinački poduhvat”. (Ovo bi čak trebalo pisati bez navodnika jer je postalo obrazac zločina, već formirani pojam).

Presuda glasi:

”Vijeće je, dakle, većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo, i dalje većinom glasova, da su već u decembru 1991., članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom predsjednik Hrvatske republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske), ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne….

HVO je isto tako organizovao iseljavanje hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne u Hercegovinu. To iseljavanje imalo je za cilj da zaštiti jedan dio hrvatskog stanovništva iz srednje Bosne od borbi koje su se vodile u tom području, ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni sa ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata. Uslijed ove činjenice, dio hrvatskih stanovnika iz srednje Bosne je otišao dobrovoljno, dok je dio HVO iselio uz primjenu sile.” (Izvađeno iz arhiva Haškog tribunala).

Dakle, iz ove presude je jasno da je ”Herceg-Bosna” bila zločinački poduhvat u suprotnosti sa Owen-Stoltenbergovim planom iz Ženeve.

Neshvatljiva je drskost i oholost danas tvrditi kako je to bio projekat koji je slijedio mirovni sporazum, usput kazano, nikad prihvaćen.

Stvar stoji obrnuto, zločinački projekat ”Herceg-Bosna” je stvarao na terenu stanje koje se onda trebalo ugraditi u sporazum.

U kontekstu ove presude treba gledati na reafirmaciju ”Herceg-Bosne” preko Čovićeve ”hrvatske izborne jedinice” i ”trećeg entiteta”, a što hrvatski državni vrh pokušava podmetnuti Evropskoj uniji kao zahtjev za uspostavljanje ”institucionalne ravnopravnosti” naroda.

Nažalost, Plenkovićevi prijatelji u EU su već nasjeli na to i takve zahtjeve plasiraju kao legitimne.

Nisu ni svjesni da time otvoreno negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda i tako naknadno podržavaju ”udruženi zločinački poduhvat”.

I u EU trebaju znati da politika odbijanja sudskih presuda ruši svjetski poredak.

To što radi Dragan Čović i hrvatski državni vrh navlači hipoteku cijelom narodu i stavlja na njega povijesnu odgovornost za zločine koji su ipak individualizirani u Haškom sudu i tako presuđeni. Ili je, možda, problem samo u tome što je Franjo Tuđman, ”predsjednik svih Hrvata”, na čelu tog udruženog zločinačkog poduhvata.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
    •  Euroatlanski svijet – strateški partner BiH

> Svi tekstovi ovog autora