Đurđa Knežević: ”Crkva u Hrvatskoj konzervativnija je i od one u Irskoj”

Đurđa Knežević – književnica, publicistkinja, politička aktivistica, pionirka feminizma ovih prostora – ispisala je komentarima i esejima brojne stranice ovoga priloga. Dugogodišnja suradnica Novoga lista i Pogleda, nekadašnja direktorica zagrebačkog Muzeja revolucije naroda Hrvatske i osnivačica Ženske infoteke u okviru koje je uređivala i feministički časopis ”Kruh i ruže” te objavila brojne knjige domaćih i svjetskih autorica – posljednjih godina živi u Nerežišćima na Braču i sve više fikciju pretpostavlja publicistici i aktivizmu.

Iz njene produktivne otočne literarne radionice izašli su u izdanju Frakture romani ”Meki trbuh jednoroga”, ”Sladoled od vanilije” i upravo promovirani naslov ”Disanje nemani” gdje autorica lirskom introspekcijom raskrinkava provincijalizme naših mentaliteta. Oslikavajući precizno galeriju sudbina deformiranih jalovom stegom, predrasudama, neodlučnošću, oportunizmom i beskičmenjaštvom, ona otvara i jedno od najbolnijih društvenih pitanja – zlostavljanje djece i to ono u sakristiji, ali i bilo gdje drugdje.

Tema vašeg novog romana ”Disanje nemani” suptilna je, ali bespoštedna kritika provincijalizma. Je li provincijalizam (duha) neuništiv i u čemu se ponajviše ogleda danas u hrvatskom društvu?

Stječe se dojam da Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i aktualni papa, očigledno dobronamjeran čovjek s mnogim dobrim i progresivnim, humanističkim idejama, jednostavno ide na živce jer im kvari igru i oko besramnog bogatstva i bogaćenja i oko problema pedofilije i konzervativizma uopće

Rado bih vjerovala da je provincijalizam duha uništiv; ali da je žilav, to je činjenica. Kako ja to vidim, a osobito iz svoje sadašnje perspektive stanovnice jednog veoma malog mjesta, ta ustrajnost se najvećim dijelom oslanja na strašnu zapuštenost prije svega u pogledu kulture. Briga o kulturnim sadržajima svodi se na folklorno i minimalno, ovdje se samo može ponoviti ono što je već dobro poznato.

Nestaju kinodvorane, nestaju knjižnice, domovi kulture ili kako god ih već nazivali, nikakva razmjena, nikakva fluktuacija. Centralizacija politike praćena je kulturnom centralizacijom, pri čemu malo ili ništa ostaje za provinciju. Stvar je gotovo komična, naime sve izgleda kao iz vremena, recimo, one stare Jugoslavije (Kraljevine) gdje su glavnu riječ u kulturnom životu nekog mjesta imali lokalni svećenik, načelnik općine i dvoje troje utjecajnih, odnosno bogatih ljudi. To imamo i danas, pa čak i malo gore, jer su prije učitelji, dakle obrazovani ljudi, bili utjecajniji, danas to nije slučaj, oni su nevažni, važan je lokalni tajkun.

Tek ovlaš u ”Disanju nemani”, u jednom praznom rukavu, dotičete i besmisao rata i uništene egzistencije. Kako komentirate gorući braniteljski problem?

Stvar je za mene doista jednostavna. Ljudi su odlazili u rat iz raznih razloga, kao branitelji najčešće, i ogromna većina, u to sam uvjerena, nije išla u rat da bi dobila penzije ili bilo kakve povlastice. Kako se dogodilo da se sve ipak pretvorilo u borbu za vlastiti stan, penziju, privilegiju ovu ili onu? Razlozi su svakako brojni; to je za veći tekst, i svakako je veoma nalik na bivši SUBNOR.

Meni je puno interesantnije pitanje kako to da kao društvo uopće dopuštamo da ijedan građanin/ka bude zbog bilo kojeg razloga privilegiran, da ga se označi zaslužnijim, da mu se odaju osobite počasti. Takvo postupanje jednako je kastinskom sistemu s nedodirljivima, a vidimo po šatorskoj kasti da i jesu nedodirljivi. Da ja dignem šator i roštiljam na sred ulice, bez obzira na to što sam trideset godina radila i plaćala poreze iz kojih su se, uostalom, financirali i ratnici i poslijeratne privilegije, policija bi me odvela prije nego bi zabila prvi kolac za šator.

Najkraće rečeno, goruće probleme nemaju branitelji kao grupacija, ali imaju mnogi među njima koji su ostali bez nogu, ruku, jednako kao i oni koji nisu otišli u rat, ali su nekim nesretnim slučajem izgubili nogu, ruku. Oni su isti ljudi, isti i jednakopravni (trebali bi biti) građani RH.

”Sladoled od vanilije” inspiriran je jednom scenom kojoj ste svjedočili u berlinskoj podzemnoj stanici. Što je bio okidač za ”Disanje nemani”?

Prije svega, kao feministička aktivistica susrela sam se, istina indirektno, čitajući o tome, s mnogim strašnim pripovijestima, iskustvima žena koje su doživjele seksualno zlostavljanje kao djeca. Međutim, prije nekoliko godina jedna mi je poznanica ispričala svoju priču. To je posve drugačije kad s jedne strane o tome čitate i kada, s druge, slušate to direktno iz usta žrtve. Jedva sam sama podnijela priču, pa sam se cijelo vrijeme pitala kako je ona podnijela stvarnost, ono što se njoj stvarno događalo. Trebalo je proći nekoliko godina prije nego sam bila spremna pisati o tome.

Iz njene produktivne otočne literarne radionice izašli su u izdanju Frakture romani ”Meki trbuh jednoroga”, ”Sladoled od vanilije” i upravo promovirani naslov ”Disanje nemani” gdje autorica lirskom introspekcijom raskrinkava provincijalizme naših mentaliteta. Oslikavajući precizno galeriju sudbina deformiranih jalovom stegom, predrasudama, neodlučnošću, oportunizmom i beskičmenjaštvom, ona otvara i jedno od najbolnijih društvenih pitanja – zlostavljanje djece i to ono u sakristiji, ali i bilo gdje drugdje

Pišete o zlostavljanju djece. Ne treba izostaviti ni da je riječ o svećeničkoj pedofiliji. Je li bilo teško pisati o tome bez upadanja u sentimentalnu zamku?

Zapravo i nije bilo teško. Sama se i u pisanju i životu ionako nastojim najmanje orijentirati temeljem sentimenta, najvažnije mi je razumjeti, i to razumjeti sve elemente i sve konzekvence. Tako sam se i postavila, to jest, dobro odmakla od sažaljevajućeg vezivanja, što bi me dovelo do toga da se šćućurim u nju samu i iz nje gledam svijet. Nastojala sam svaku stvar, svaki dio njezina života vidjeti posebno, ali i, naravno, povezano, uzajamno uvjetovano.

Imamo li mi kao društvo snage objektivno i konstruktivno otvoriti ovaj problem?

Bojim se da u današnjim uvjetima za takvo što nemamo snage. S jedne je strane u nas enorman utjecaj Katoličke crkve, koja oblikuje, nameće i u dobrom dijelu doista diktira svjetonazor, dok se istovremeno veoma velik broj slučajeva pedofilije i događa uz oltar, bolje rečeno, iza njega. S druge, (ponovo) zapuštenost građanskog života, svijesti, uvriježeno ignoriranje i zaobilaženje ovako osjetljivih tema, guranje u zatvorene prostore doma, sakristije… gdje se već zlo odvija. I napokon, nevoljkost u sferi politike, bez obzira na nominalni ideološki predznak, da se takve slučajeve konzekventno otvara i sankcionira. Dogodi se to tek tu i tamo, kad je već doista nemoguće prikrivati i kad je već prevelik broj svjedoka.

Kakvu reakciju Crkve očekujete?

Bilo bi mi drago kada bi netko iznutra roman konstruktivno komentirao tako da to bude poticaj za otvaranje javne debate o ovom pitanju i doprinos senzibiliziranju društva. No ako ikakve reakcije i bude, bojim se da ona neće ići u tom smjeru.

Za nedavnoga gostovanja u Zagrebu irski pisac Colm Toibin istaknuo je da je Irska, koja ima snažan imidž katoličke zemlje, doživjela veliku preobrazbu. Drukčije se tretiraju žene, maloljetne trudnice, homoseksualci se tako mogu izjašnjavati, a i nedavno su se obračunali sa svećeničkom pedofilijom, skandal je poprimio internacionalne razmjere. Ima li šanse da Hrvatska dobije katoličanstvo s ljudskim licem? Koliko je u odnosu Crkve i vjernika pogubnih tabua?

Nestaju kinodvorane, nestaju knjižnice, domovi kulture ili kako god ih već nazivali, nikakva razmjena, nikakva fluktuacija. Centralizacija politike praćena je kulturnom centralizacijom, pri čemu malo ili ništa ostaje za provinciju. Stvar je gotovo komična, naime sve izgleda kao iz vremena, recimo, one stare Jugoslavije (Kraljevine) gdje su glavnu riječ u kulturnom životu nekog mjesta imali lokalni svećenik, načelnik općine i dvoje troje utjecajnih, odnosno bogatih ljudi

Kao što sam prethodno opisala stanje, još mogu dodati da se Ircima to sigurno nije dogodilo stoga što su se popovi opametili već zato što je očigledno građanska tolerancija na konzervativnost Katoličke crkve, i sve strašne anomalije koje su se u njoj događale, dostigla veoma nisku razinu. O tome se počelo govoriti, pisati, sigurno je bilo i veoma teško otvoriti neke teme, svakako, uz senzibiliziranje javnosti još je preostalo i da se izaberu predstavnici koji će sve te nove spoznaje i ideje zastupati i provesti.

Napisali ste i slikovnicu ”Mara i tata”, gdje se najmlađima obraćate s problematikom rodnih stereotipa. Kako od malena odgajati zdrave pojedince bez brojnih predrasuda i stereotipa koje im i nesvjesno i svjesno namećemo? Gdje najviše griješimo?

Tu smo, kao društvo, u svojevrsnoj modificiranoj formuli 3K (od njemačkoga Kinder, Küche, Kirche). Ovdje imamo: dom (obitelj), crkvu i školu. Kao društvo, trebali bismo imati prije svega program – što hoćemo od naraštaja, kako ih odgajati, čemu ih učiti? U dom ne možemo ulaziti, ondje se odvija dio socijalizacije koji je više-manje izvan domašaja društva. Možemo, međutim, iz škola izbaciti crkvu i doista poguban svjetonazor (patrijarhalan, konzervativan, usmjeren na bespogovorno i nekritičko poštivanje hijerarhije), a u školu ubaciti školovane nastavnike uz pristojne plaće i permanentno daljnje obrazovanje, koji će razvijati kritičko mišljenje u djece i odgojiti ih kao slobodne i tolerantne građane.

To bi u mnogome olakšalo i utjecalo na porodice i forme odgoja koje u njima vladaju. Za sada smo kao roditelji sami i prilično usamljeni i trudimo se kako i koliko možemo. Kako sada stvari stoje, kad djeca odrastu, morat ćemo im se za ponešto i ispričati, makar to i ne bila neposredno naša krivica.

Izgleda mi je da je Hrvatska tvrdokornija, to jest, konzervativnija i od jedne Irske, stječe se dojam da im i aktualni papa, očigledno dobronamjeran čovjek s mnogim dobrim i progresivnim, humanističkim idejama, jednostavno ide na živce jer im kvari igru i oko besramnog bogatstva i bogaćenja i oko problema pedofilije i konzervativizma uopće.

Poznati ste postali publicističkim radom, posebice onim feminističke provenijencije, u fikciju ste zagazili relativno kasno. Kazali ste da je tijekom rata bilo važnije baviti se aktivizmom nego književnošću. Znači li to da danas nema potreba za aktivizmom ili njega prepuštate nekim novim klincima?

Istina je, tijekom rata doista sam toliko utonula u svakodnevna zbivanja, u politiku, mada nisam tada svjesno vagala što bih; jednostavno, činilo mi se važnim da se ”upletem”. Kako su moji interesi otprije bili vezani uz borbu za prava žena, feministkinja sam, ne smijem vam ni reći od kada, onda je bavljenje politikom bilo provučeno kroz pitanja i probleme vezane uz feminizam.

Literatura je došla kasnije, davna želja da pišem beletristiku sretno se složila s aktivističkim zamorom. Mada, ne bih se posve složila da nisam više aktivna, i dalje prilično redovno pišem komentare za medije, a to mi se čini veoma važnim, osobito s obzirom na činjenicu da se u feminizmu (i o njemu) žalosno malo piše. Tako da zaista željno čekam neke nove klinke i klince.

Možemo, međutim, iz škola izbaciti crkvu i doista poguban svjetonazor (patrijarhalan, konzervativan, usmjeren na bespogovorno i nekritičko poštivanje hijerarhije), a u školu ubaciti školovane nastavnike uz pristojne plaće i permanentno daljnje obrazovanje, koji će razvijati kritičko mišljenje u djece i odgojiti ih kao slobodne i tolerantne građane

Borba za ženska prava nije završila, čini se da bi ona u nekom ozbiljnijem obliku tek trebala početi. Kakvo je trenutačno stanje sa ženskim pravima?

Čini mi se da je feminizam iscrpio svoj sadržaj i da se vrti u krug i pomalo gasne. To nikako ne bi trebalo uzeti kao znak za alarm s obzirom na borbu za prava žena zakoju opet, i nažalost, i nadalje i te kako postoje razlozi. Napokon, prije feminizma kao pojma koji je označavao borbu za ljudska prava žena, dugo je na djelu bilo sufražetstvo. Ono je imalo određen sadržaj, ciljeve pa kada se to ipak riješilo, to jest, kad su ciljevi postignuti (s posljednjom zemljom koja je, barem u Europi ili na Zapadu, uvela opće pravo glasa za žene – sa Švicarskom 1971. godine) sufražetstvo je nestalo s povijesne pozornice. Je li to slučaj sada s feminizmom, hoće li ga zamijeniti neki drugi pokret koji će imati druge, odnosno, drugačije formulirane sadržaje, to ćemo vidjeti.

Osnovni problemi međutim ostaju isti, zahvaljujući dubokoj ukorijenjenosti patrijarhalnih odnosa u društvu, koji se s vremenom unekoliko modificiraju pa se ponekad može učiniti da stvari stoje bolje no što u biti jesu. U tom smislu, recimo, nasilje nad ženama, zamjetna isključenost iz političkog odlučivanja, specifična getoizirana pozicija u javnosti kroz medije, da nabrojim neke, upravo su konzekvenca patrijarhalnih odnosa, što zatvara circulus vitiosus. Očigledno je patrijarhat onaj koji uzrokuje navedene probleme, a ne obrnuto, tako će, mislim, trebati i preformulirati i sadržaj i strategije borbe. Pri tome je svejedno promijeni li ime, važno je ipak koji će sadržaj donijeti.

Pišem novi roman o mentalitetima, o tome kako se obični ljudi u izvanrednim okolnostima mijenjaju, neki postaju gadovi (češće), neki jedva sačuvaju glavu, najveći dio ne gleda pa su i oni gadovi, samo malo manji… Ništa novo kao tema, ali niti nema beskrajno mnogo tema. Broj im je začuđujuće ograničen na nekoliko, pa se onda svi na neki već način njima bavimo

Ugašena je Ženska infoteka, koju ste pokrenuli 1992. godine. Kako zemlja bez arhiva ženske literature, povijesti i aktivizma može imati jaku i osviještenu žensku scenu?

Ovo spada u širi kontekst – onaj o zemlji koja, ako ne brine o svojoj povijesnoj ostavštini, nema niti sadašnjost pa time niti budućnost. U tu ostavštinu spada i dio koji se odnosi na povijest ženskog pokreta i pokreta žena, a koji u nas i nije bio tako beznačajan. Činjenica je međutim da, u realnosti, možete dobiti sredstva za desetke traljavih konferencija na kojima uvijek iste/i govore uvijek isto, za ”istraživanja” koja ne brinu o znanstvenom aparatu, ali redovno ispituju opća mjesta, primjerice, koliko žena ima u političkim tijelima i koliko na rukovodećim mjestima i slično, naravno, s uvijek istim rezultatima. Arhiv ne daje takve ”vidljive”, opipljive, brze rezultate i to je nezanimljivo sponzorima, ali i vlastima, kojima je to samo još jedna gnjavaža koja traži novac za rezultate tamo negdje za 15, 20 i više godina. Pritom im na koncu uopće i nije do rezultata.

Povukli ste se prije šest godina u otočnu provinciju i postali literarno vrlo produktivni. Kakav je život u sredini koju doživljavate u rasponu od Arkadije do Dogvillea?

Uglavnom arkadijski, vjerojatno stoga što mi je kuća ograđena solidnim, visokim zidom. Ono što od vanjskog života dopre do mene, na žalost, često je bliže Dogvillu.

Što trenutno pišete? Kad možemo očekivati sljedeći roman?

O mentalitetima, o tome kako se obični ljudi u izvanrednim okolnostima mijenjaju, neki postaju gadovi (češće), neki jedva sačuvaju glavu, najveći dio ne gleda pa su i oni gadovi, samo malo manji… Ništa novo kao tema, ali niti nema beskrajno mnogo tema. Broj im je začuđujuće ograničen na nekoliko, pa se onda svi na neki već način njima bavimo. A roman će već na godinu, 2016.

(Prenosimo s portala Novoga lista).

    •  Slobodan Šnajder: ''Lako podnosimo nesreću drugoga''
    •  Rada Borić: ''Za malo žena u politici krive su stranke''
    •  Alkemičarski rad kroničarke Zagreba
    •  Boris Pavelić: ''Šutnja o 'Feralu' mi je šokantna''

> Svi tekstovi ovog autora