Ekološka nastojanja i borba za socijalnu pravdu idu zajedno

Premda Božja volja objavljena židovskom narodu u Tori, na kojoj počiva savez židovskog naroda i Boga, obiluje posrednim i neposrednim ekološkim momentima, ekološki kapital židovstva prvenstveno počiva na vjeri da je Bog jedini Stvoritelj svemira.

No važna specifičnost židovskog vjerovanja ogleda se u tome što u njegovom izvorištu, a time i središtu, nije vjera u Boga Stvoritelja nego vjera u Boga Izbavitelja, jer su Židovi vjeru u Boga Stvoritelja razvili tek stotinama godina nakon povijesnog iskustva osloboditeljskog Božjeg djelovanja, konkretno izbavljenja židovskog naroda iz egipatskog ropstva.

Premda prva po redoslijedu, izvješća o stvaranju u Tori tako su po vremenu nastanka kasnijeg datuma od izvješća o izbavljenju iz egipatskog ropstva i sklapanja saveza na Sinaju. Dakle, kod Židova vjera u Boga Izbavitelja vremenski prethodi vjeri u Boga Stvoritelja, pa je potonja posljednja i sveobuhvatna posljedica prve.

Već to u kontekstu ekološkog kapitala židovstva otvara pretpostavke za uvid, koji će u židovskoj tradiciji kasnije i biti do kraja obrazložen, da je ekologija, kao pitanje očuvanja stvorenog svijeta, nerazdvojiva od pitanja slobode, nadasve u njezinom socijalnom obličju, odnosno da su tvorci socijalne bijede, iz koje izvire i nesloboda u području političkog, u pravilu ujedno i tvorci ekološkog kriminala ili, formulirano pozitivno, da su ekološka i socijalna osviještenost neraskidivo povezane, pa je pogubno razdvojeno promatrati ekološka nastojanja i borbu za socijalnu pravdu.

Ekološka i socijalna osviještenost su neraskidivo povezane, pa je pogubno razdvojeno promatrati ekološka nastojanja i borbu za socijalnu pravdu

Iako u židovskoj tradiciji prevladava odnos Boga i čovjeka, a ne, kao u nekim drugim religijskim tradicijama, odnos Boga i prirode, priroda je kao Božje stvorenje oduvijek privlačila Židove. O tome na posebno upečatljiv način svjedoče Psalmi.

Psalam 19 započinje: ”Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih”. Svekoliko stvorenje, čitava je priroda uključena u slavljenje Boga i priznanje Božje vlasti nad prirodom (Ps 148). Priroda je Božje vlasništvo, jer ju je Bog stvorio: ”Tvoja su nebesa i Tvoja je zemlja, zemljin krug Ti si sazdao i sve što je njemu; sjever i jug Ti si stvorio…” (Ps 89,12).

Čak i priroda poznaje osjećaj strahopoštovanja pred Bogom (Ps 69,9). Ona izražava radost ili tugu ovisno o vjernosti ili nevjernosti židovskog naroda spram saveza sklopljenog s Bogom (Am 1,2 ili Iz 14,7-8). Bog se providonosno brine za sva živa bića (Ps 147, 9-11).

O Bogu, a ne o čovjeku, ovisi sve stvoreno, jer Božja mudrost uzdržava sva stvorenja, koja obitavaju u jedinstvu i skladu na zemlji: ”Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet ustaju, i tako obnavlja lice zemlje” (Ps 104, 29). ”Bog ljubi sva stvorenja” (Mud 11,24).[i]

No upozoravajući o redu, skladu i čudesnoj ljepoti prirode, nijedan sveti židovski spis, pa ni Psalmi, ne slavi prirodu zarad nje same, nego zato što na jedinstven način upućuje na svog božanskog Stvoritelja, Upravitelja i Uzdržavatelja. Priroda je pokazatelj Božje stvoriteljske svemoći.

Počevši od Tore, pa nadalje u židovskoj tradiciji, priroda je neprestano povod hvale Bogu: ”Imaš stvorenja koja uspijevaju u moru i imaš stvorenja koja uspijevaju na kopnu; kad bi se ona morska popela na kopno, odmah bi uginula, a kad bi se ona kopnena spustila u more, odmah bi uginula. Imaš stvorenja koja uspijevaju u vatri i imaš stvorenja koja uspijevaju u zraku; kad bi ona vatrena dospjela u zrak, odmah bi uginula, a kad bi ona iz zraka došla u vatru, odmah bi uginula. Kako su brojna tvoja djela, TI!” (Rabi Akiva iz II. stoljeća).[ii]

Na židovsku vjeru u Boga Stvoritelja nadovezuje se i židovsko vjerovanje da je sve što je Bog stvorio dobro, kao što je i sam Bog dobar (Ps 100,5). U izvješću o stvaranju u Post 1 šest puta se izričito ponavlja da je dobro sve što je Bog stvorio. Bogu, kojemu se isključivo pripisuje čin stvaranja u Post 1, jedinom je i moguće proniknuti posljednju tajnu prirode (Job, 28,23-27).

Međutim biblijski izvještaj o stvaranju, premda koristi mitski jezik, ne preuzima mitsku sliku okolnih naroda, u okviru koje se priroda ili pojedini prirodni fenomeni pobožanstvenjuju. Za biblijskog pisca nema sumnje, čak i stvorenja tako važna za ljudski život, kao što su mjesec, sunce i zvijezde, samo su Božja stvorenja i ne bi smjela biti predmet našeg obožavanja.

Odvraćajući od vjere u nebeska tijela kao božanstva, Tora podsjeća: ”Podignite oči i gledajte: tko je to stvorio? Onaj koji nabroj izvodi vojsku njihovu i koji ih sve zove po imenu” (Iz 40,26).

Zametak je to procesa, koji će se kasnije nazvati prosvjetiteljstvom, a iznova pokazuje koliko je ekološki kapital židovstva od samog početka bitno nabijen i političkim konotacijama, u slučaju izvješća o stvaranju otvaranjem prostora za čovjekovu slobodu od idolopokloničkog stava spram prirodnih, ali i istodobno i političkih struktura i fenomena.

Priroda dragovoljno, primjerice, masline ili vinova loza, služi ljudima, darivajući im sredstva za obredno štovanje Boga: ulje, plodove ili vino (Suc 9, 8-13). Bog prirodu koristi i kao sredstvo kazne i pouke Židova ako grešnim djelima krše propise Zakona. Kao jedini vlasnik prirode, Bog jedino posjeduje vlast i pravo razarati prirodu (Ps 29,5-6).

Antropocentričnost, nazočna u Bibliji, nije sebična i nije okrenuta iskorištavanju stvorenja od strane čovjeka. Biblija podsjeća na čovjekovu malenost, pa čak i izražava duboku zapitanost nad mjerom pozornosti, koju Bog poklanja čovjeku

Na taj način priroda postaje svjedok dramatičnog odnosa židovskog naroda prema Bogu, njegove vjernosti i nevjernosti savezu: ”Bog je objavio nebu i zemlji kako bi trebali biti svjedoci ako čovjek griješi” (Jalkut Šimoni 1,27). Ponekad židovska tradicija upućuje upravo na prirodu i životinje, koje žive u savršenom skladu s Božjom voljom i zakonom, kad želi poučiti čovjeka da čini isto.[iii]

No i prema židovskim svetim spisima, naročito Post 1, čovjek kao ”slika Božja” zauzima povlašteno mjesto u prirodi. Kao ”slika Božja”, čovjek od Boga dobiva vlast da zemlju ”sebi podvrgne” i da ”vlada ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima” (Post 1,28).

Premda spram svemira sićušan, čovjek prema Bibliji uživa iznimnu čast: ”Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podvrgnu” (Ps 8, 6-7).

Ali biblijsko veličanje čovjeka može se tumačiti kao opravdanje čovjekova ugrožavanja i sebičnog iskorištavanja prirode samo ako se promatra odvojeno od ostatka Biblije. Antropocentričnost, nazočna u Bibliji, nije sebična i nije okrenuta iskorištavanju stvorenja od strane čovjeka. Biblija podsjeća na čovjekovu malenost, pa čak i izražava duboku zapitanost nad mjerom pozornosti, koju Bog poklanja čovjeku (Ps 8,5).

Dakle, Bog čovjeku kao kruni stvorenja povjerava stvorenje, koje je dobro, no povjerenje dobiveno od Boga ne dopušta čovjeku razarati i iskorištavati prirodu nego ga obvezuje da štiti i čuva od Boga stvoreni svijet.

Prema židovskom shvaćanju, čovjek može, pa čak i treba posvetiti zemlju, prirodu samu, opsluživanjem propisa Božjeg zakona. Na temelju dara uma (de’a) čovjek je obvezan na odgovorno ponašanje prema svemu stvorenom u skladu s voljom Božjom objavljenom u Tori.

Odnos vjernika s Bogom niti jedne od abrahamskih religija nije tako usko povezan sa zemljom kao što je to slučaj kod Židova. Pri sklapanju saveza, Bog židovskom narodu obećava zemlju. Zemlja pripada Bogu, a Bog je daje izabranom narodu u okviru saveza.

Različite zapovijedi Biblije vezane uz zemlju čuvaju svijest da je istinski odnosno punopravni vlasnik zemlje Bog i da je On izvor njezine plodnosti. Zemljoposjednik je Bog, a Izraelci radove na zemlji obavljaju tek kao zemljoradnici najamnici.

Iz tog razloga biblijske zapovijedi Židove obvezuju da prvine svega (desetinu) daruju Bogu (prve plodove ili prvo mlado od stoke). Na taj način Židovi pokazuju da priznaju Božje vlasništvo nad zemljom i osiguravaju plodnost zemlje u narednom periodu.

Sveti židovski spisi posebnu pažnju posvećuju drveću (Lev 19,23-25). Od voćki Židovi trebaju jesti tek pete godine, dok se četvrte godine plodovi žrtvuju Bogu, a prve tri godine se ne jedu.

U Židova je, kao što ukazuju navedene i njima slične biblijske zapovijedi, duboko ukorijenjena svijest o povezanosti poštivanja zakona Tore i plodnosti zemlje. Dok Židovi poštuju volju Božju, objavljenu u Zakonu, zemlja će biti plodna i darivat će ljudima sve potrebno za život. U protivnome, zemlja će ljudima uskratiti svoje plodove.

Premda prva po redoslijedu, izvješća o stvaranju u Tori tako su po vremenu nastanka kasnijeg datuma od izvješća o izbavljenju iz egipatskog ropstva i sklapanja saveza na Sinaju. Dakle, kod Židova vjera u Boga Izbavitelja vremenski prethodi vjeri u Boga Stvoritelja, pa je potonja posljednja i sveobuhvatna posljedica prve

Za kaznu za velika nevjerstva, Bog dopušta čak progon izabranog naroda iz Svete Zemlje. Dakle, vitalnost Božjih stvorenja, cjelokupne prirode, direktno je ovisna o moralnoj kvaliteti življenja naroda. Iz tog razloga biblijske zapovijedi povezane s okolišem ujedno zapovijedaju i socijalnu pravdu, stav solidarnosti s marginalnima u društvu i bezemljašima.[iv]

No osnovno pravilo odnosa prema prirodi za sve naraštaje stasale u biblijsko-talmudskoj tradiciji glasi: ”Nemoj uništavati” (bal tašhit). Kao uzor za to istaknut je primjer samog Boga.

Kad se gradio ”Šator sastanka” Bog je naredio da se koristi bagremovo drvo (Izl 26,15). Židovski Midraš ovako objašnjava zašto Bog izabire baš bagremovo drvo: ”Ako je već Kralj nad kraljevima, kojemu sve pripada, kad je zapovjedio da se načini stan, naredio da se treba donijeti samo drvo, koje ne donosi ploda, onda vi to još manje smijete činiti”.

Posve isto načelo nalazimo u Pnz 20,19 kad se zabranjuje uništavanje stabala opkoljenog grada ili u Pnz 22,6 kad se zabranjuje ubijanje majke s ptićima u gnijezdu.

Dakle, biblijsko-talmudska tradicija strogo zabranjuje svako obijesno ili lakomisleno uništavanje prirode i njezinih darova od strane čovjeka. Tora je svjesna ne samo ovisnosti čovjeka i prirode nego i činjenice da se ne može poštovati Stvoritelja, ako se ne poštuje njegovo djelo.[v]

Život drevnih Židova bio je duboko obilježen i ritmom prirode, a u skladu s njim oblikovali su se mnogi židovski rituali i simboli, u koje je položna ekološka mudrost židovske tradicije.

Povlašteno mjesto zauzima svakako svetkovanje šabata, izvornog ekološkog obreda u židovstvu, čija relevantnost, pa i u sekulariziranom obličju, nije opala ni u suvremenom svijetu. Šabat je, kao i svi drugi židovski blagdani, posveta vremena, a veći je od svih drugih židovskih blagdana, jer ga je posvetio sam Bog.

Opće značenje šabata, kao temelja jednobožačkog vjerovanja, prema stavovima židovstva, sadržano je u podsjećanju na stvaranje svijeta i svjedočenju pred ljudima da je Bog stvorio svijet (Izl 20,8). Uže shvaćen, šabat je podsjećanje na izlazak iz Egipta (Pnz 5,14), jer prijelaz iz rada u odmor podsjeća na prijelaz iz ropstva u slobodu.

Međutim šabat istodobno ističe jednakost svih ljudi, no i brigu za sva stvorenja i životinje, koje pomažu čovjeku, jer je i njima potreban odmor: ”Šest dana radi svoj posao, a sedmoga dana nemoj raditi, kako bi se odmorio tvoj bik, tvoj magarac i predahnuo sin tvoje služavke i pridošlica” (Izl 23,12).

Pored toga, šabat je okrenut produbljivanju čovjekova odnosa s Bogom i učvršćivanju i jačanju obiteljskih veza.[vi]

Sve je to još jače izraženo u uspostavi sedme godine oproštenja (shemittah), koja u sebe ujedinjuje poštivanje okoliša, obredne propise i socijalnu pravdu (Pnz 15). U toj godini Židovi su obvezni oprostiti sve dugove svojim dužnicima i do tada obrađivanoj zemlji dopustiti počinak kako bi priroda obnovila svoju snagu i vitalnost.

Za biblijskog pisca nema sumnje, čak i stvorenja tako važna za ljudski život, kao što su mjesec, sunce i zvijezde, samo su Božja stvorenja i ne bi smjela biti predmet našeg obožavanja

Koliko li je to samo relevantno i u suvremenom kontekstu sve većih dugovanja osiromašenog Juga spram sve bogatijeg Sjevera?

Naravno, ekološka svijest nazočna je i kod suvremenih židovskih mislioca unutar različitih židovskih zajednica.

Odgovornost prema prirodi na temelju tradicionalne židovske etike zagovarao je već utemeljitelj moderne židovske ortodoksije Samson Raphael Hirsch (1808.-1888.). Ljudsku vjerničku odgovornost prema prirodi zagovara i Yosef Dov Soloveitchik (1903.-1993.), duhovni predvodnik židovske ortodoksije 20. stoljeća. No najutjecajniji židovski ekološki mislilac je Abraham Joshua Heschel (1907.-1972.).

Vrijedan spomena je i ekološki židovski mislitelj Arthur Waskow od kojeg potječe termin ”eko-košer”, kojim Waskow želi osvijetliti povezanost čovjekova odnosa prema svijetu prirode i socijalnog odnosa prema marginalnim i bolesnima u društvu. Prema njegovom mišljenju je ekologija nužno socijalna zbilja, štoviše ekologija je neopoziva sastavnica dubljeg i strastvenijeg nastojanja oko pravde, što u sebe nužno uključuje uspostavljanje samokontrole, uspostavljanje mjere u materijalnom uživanju, razvoj održivog gospodarstva i solidarnog zajedništva.

Na koncu, važno je istaknuti da židovski govor o spasenju Izraela svoj vrhunac ima u govoru o Božjem stvaranju novog neba i nove zemlje odnosno spasenju svega stvorenog: ”Jer, evo, Ja stvaram novo nebo i novu zemlju” (Iz 65,17).

Dakle, iz Božjeg spasiteljskog plana nije isključena ni priroda!

_____________________

 

[i] Usp. “Priroda (ekologija)” u: ”Leksikon temeljnih religijskih pojmova: židovstvo – kršćanstvo – islam”, Prometej, Zagreb, 1995., str. 385.

[ii] Usp. Isto.

[iii] Usp. Isto, str. 386.

[iv] Usp. Isto.

[v] Usp. Isto.

[vi] Usp. Kotel Da-Don, ”Židovstvo: Život – teologija – filozofija”, Profil, Zagreb, 2004., str. 247-275.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora