Glavno pitanje: što da se radi?

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju.

Naravno, inspiraciju za taj naslov sva trojica ruskih velikana našli su u Bibliji, u Evanđelju po Luki, 3:10-14, samo je pitanje je li Lenjin toga bio svjestan.

Pod ovakvim naslovom nije se pojavio još nikakav autor ”u Hrvata”, ali ipak pljušte savjeti o tome što bi trebalo učiniti da se ublaže posljedice ove strašne epidemije korona virusa koja će, poput zagrebačkog potresa 2020., temeljito protresti ne samo Hrvatsku, već izgleda i cijeli svijet.

Među svim tim savjetima i mišljenjima ima raznih ideja, od onih zdravorazumskih do elaboriranih ekonomskih analiza o tome što će biti s našim gospodarstvom, ali i s našim društvom, ako nakon ove pandemije i mjera za njeno suzbijanje, ostane sve po starom.

Što da se radi u ovakvoj situaciji? U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih prijedloga, koji bi doista, da se provedu, mogli označiti početak nove obnove. Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama

Karantene i izolacije će proći nakon nekog vremena, dugog ili još dužeg, a cijela zemlja će se naći u ruševinama i krhotinama poput Zagreba nakon potresa.

Normalizacija povratka na staro će dugo potrajati, ako će uopće i biti povratka na staro. Sve više glasova u svijetu tvrdi da povratka na staro neće biti, jer će se svjetska ekonomija urušiti gore nego u krizi 2008.

Dakle, što da se radi u ovakvoj situaciji?

U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih preporuka, koje bi doista, da se provedu, mogle označiti početak nove obnove.

Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama, pa je tako od tog zakona profitirala i tada komunistička Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom.

Ne može, izgleda, ta Europa više računati ni na sebe, niti na solidarnost koja se proklamira u ustavnim odredbama Europske unije, jer je pošast suverenizma zahvatila ne samo Višegradske zemlje – i one koje spadaju u hrvatsku propagandističku mantru o ”Tri mora” – već i zemlje kao što su Njemačka i Nizozemska, kao i Švedsku i Dansku koje se egoistički protive jedinoj mogućoj učinkovitoj mjeri za pomoć zemljama koje je poharao korona virus – izdavanju eurobondova, zajedničkih europskih obveznica kojima bi se donekle ublažila katastrofa na pomolu.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija.

MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama.

EU je djelomično to učinila odvajanjem 50 milijardi eura u tu svrhu, ali kamen spoticanja su baš te zajedničke europske obveznice, za koje se zalažu Italija, Španjolska, Francuska, Portugal, Belgija, Luksemburg, Grčka, Irska i Slovenija, a protive im se Njemačka i Nizozemska, dok šute Švedska i Danska.

Druge mjere koje predlaže direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu su uglavnom mjere koje perpetuiraju ovakav gospodarski sustav zasnovan na liberalizmu – radikalnom ekonomskom liberalizmu – kao što su pojačavanje otkupa državnih obveznica od strane HNB-a, traženje stand-by aranžmana s MMF-om, osiguranje da višak likvidnosti koji HNB upumpava u sustav dođe do privatnog sektora, uvođenje turističkih vaučera, korištenje sredstava iz drugog mirovinskog stupa za održavanje gospodarstva na životu…

A što se tiče socijalnih posljedica ove krize, Vizek se zalaže za smanjenje plaća u javnim i komunalnim poduzećima, te uplatu predujma dobiti u državni proračun, kao i za smanjenje plaća u državnoj i javnoj službi.

Ovo posljednje lijepo zvuči, kao i prijedlog ukidanja uplate predujma za porez na dobit i odgodu plaćanja PDV-a, počevši od ožujka pa nadalje, za sve pogođene poduzetnike, te oprost poreza na dohodak i prireza za sve obveznike u privatnom sektoru za vrijeme trajanja karantene.

Međutim, sve mjere koje ostaju ograničene samo na ekonomsku sferu i ne mijenjaju ništa u društvu, a posebno u djelokrugu politike – samo su palijativne, kao u palijativnoj skrbi: liječe se samo pojavni oblici bolesti, ali ne i njezini korijeni i uzroci.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija. MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama

Zato drugi stručnjak, pravnik (s menadžerskim iskustvom), Goran Vojković, predlaže radikalniju mjeru, koja zadire u srž problema, koji nije samo ekonomski, već i socijalni i politički.

Vojković predlaže racionalizaciju mreže lokalne samouprave jer je apsurdno da Hrvatska, mala i relativno siromašna zemlja, uzdržava 428 općina i 127 gradova te 20 regionalnih uprava, s mnogobrojnim činovništvom, stranačkim uhljebima, klijentima vladajuće stranke, kao i parazitima u prekobrojnim komunalnim poduzećima, agencijama i sličnim paradržavnim tvorbama koje gutaju ogromna sredstva.

Još je radikalniji novinar Matija Babić, na portalu Index, koji predlaže gašenje svih nerentabilnih i neesencijalnih kompanija u javnom vlasništvu i otpuštanje pola djelatnika u administrativnom dijelu javnog sektora, iako griješi kad predlaže ukidanje svih donacija nevladinom sektoru. Babić preporučuje i vrlo smislenu mjeru, a to je ukidanje svih povlaštenih mirovina.

S tim prijedlogom ide i prijedlog za rezanje plaća vladajuće partijske nomenklature, do prolaska ove nezapamćene zdravstvene, ekonomske, ali i socijalne i političke krize.

Babić s pravom predlaže rasterećenje privatnog sektora svih obveza, pa tako, logično, i ukidanje obaveznog članstva u parazitskim komorama i udruženjima, kao što je to dosada apsurdno obavezno plaćanje članarine Gospodarskoj komori.

Među tim prijedlozima ima i takvih, kao što su gašenje HRT-a i jednostrani raskid Vatikanskih ugovora s uštedom, ukupno, od 2,5 milijardi kuna godišnje.

Ne moramo se složiti sa svim tim Babićevim prijedlozima, ali je u ovom kaosu hrvatske administracije apsurdno što se PDV plaća po sklapanju posla, a ne po realiziranom poslu i naplaćenom računu, kao što je upitno i paušalno plaćanje turističke takse.

Ovakvi prijedlozi, očito, zadiru i u politički sustav zemlje. Politički sustav koji je modeliran baš da bi omogućio partijski klijentelizam, parazitizam i trošenje nacionalnih resursa, da bi na drugoj strani stradale one strateške društvene funkcije kao što su zdravstvo, obrazovanje i znanost.

Ta tri stupa mora garantirati država, kako se za to zalaže u svojoj knjizi ”Narod, moć i profit” nobelovac Joseph Stiglitz, koji smatra da je ovaj oblik liberalnog kapitalizma poguban ne samo za ljude, već i za samog sebe.

Baš s tim naslovom – ”Kako će se promijeniti kapitalizam” i profesorica ekonomije na University Collegeu u Londonu Marian Mazzuccato piše, kako moramo iskoristiti ovu krizu da ovakav kapitalizam korigiramo, da sačuvamo tržište i privatnu inicijativu, ali i da redefiniramo ulogu država i vlada.

U ovakvom liberalističkom sustavu vlade se ograničavaju na to da ispravljaju propuste tržišta kada se oni pojave, umjesto da se aktivno angažiraju na stvaranju tržišta koja mogu proizvesti održivi i inkluzivni rast.

Mazzuccato je i autorica knjige ”Država kao poduzetnik” i ona dijeli Stiglitzovo mišljenje da država mora maksimalno osigurati zdravlje svojih građana, pristupačno obrazovanje, znanstveno istraživanje, dom i sigurnu starost za svakoga.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, ograničiti rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će limitirati stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže

Apsurdno je, kaže Stiglitz, da polovica Amerikanaca ima manje od tisuću dolara na banci, a 150 milijuna Amerikanaca posjeduje manje bogatstva nego što to iznosi ukupno bogatstvo samo trojice najvećih američkih milijardera – Jeffa Bezosa, Billa Gatesa i Warrena Buffetta.

Ne mogu se ovi problemi, s kojima se suočavaju gotovo sve zemlje svijeta, riješiti njihovim dobrovoljnim prilozima, kao što je tajkun Silvio Berlusconi, u Italiji, donirao 20 milijuna eura za borbu protiv korona virusa, što je deseterostruko manje od poreza što ga je zatajio talijanskoj državi!

Ili, kao što piše Vedrana Rudan na svom blogu, u Hrvatskoj im 120 bogataša s više od 30 milijuna dolara imovine, 590 bogataša ima imovinu od 10 do 100 milijuna dolara, a čak njih 11.000 ima više od milijun dolara, ne računajući kuće ili stanove. I njihov broj raste, dok hrvatski BDP pada.

To je još jedan apsurd našeg društva, kao što je apsurd i odluka nogometaša ”Dinama” da sebi ne smanjuju plaće.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, limitirati rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će ograničiti stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže.

Što da se radi? – velik je izazov koji stoji pred svima nama, u zemlji, ali i u svijetu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora