Hitlerovi katolici – od vjeronauka do vješala

”Fašizam je religija. Dvadeseto stoljeće bit će poznato u povijesti kao stoljeće fašizma” – also sprach Benito Mussolini.

Apsolutizmi prošloga 20. stoljeća u osnovi su bili parareligijski. Fašizam, pod kojim se razumijeva i njemački nacionalsocijalizam, bio je hilijastički ili milenarijski pokret. Hitler je obećao svojoj naciji blaženstvo tisućugodišnjega Trećeg carstva. Ono će se ostvariti pošto budu izbrisani s lica zemlje pripadnici nižih rasa.

Zamisao je bila kopija biblijskog milenarizma: tisuću godina božanske vladavine na zemlji proriče zaključna knjiga Novoga zavjeta, Apokalipsa-Otkrivenje. Konačnu bitku Armagedona Hitler je započeo bez odlaganja.

I boljševizam je bio nošen milenarijskim idealom tisućugodišnje vladavine radničke klase. Književnost, slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, glazba, filmovi – sve je bilo u znaku mladosti, radosti i zdravlja. Novi proroci propovijedali su vjeru, ljubav i nadu. Otvorila se vizija sretne budućnosti za čovječanstvo. Rječnik je bio religiozan i znao proizvesti masovni fanatizam.

Zamisao je bila kopija biblijskog milenarizma: tisuću godina božanske vladavine na zemlji proriče zaključna knjiga Novoga zavjeta, Apokalipsa-Otkrivenje. Konačnu bitku Armagedona Hitler je započeo bez odlaganja

Vrhunski povijesni uzorak fanatizma ipak je onaj fašistički, gdje se individualna svijest utopila u jednu misao i svijest nacije.

Patetika govora Ducea i Führera nije bacala u stanje frenezije samo široko pučanstvo nego i pripadnike elite, visokoškolovane ljude znanosti i kulture. I profesori filozofije su bez zrna kritičkoga promišljanja usvajali bezumne poučke o rasnoj superiornosti, s najavom vječnog raja na zemlji.

Nijedne humane ideje nije bilo u programu. Egoistični zanos ljubavi za domovinu, Vaterland, išao je pod ruku s diktatom eliminacije podljudi – Untermenschen. Mržnja kao integralan, neodjeljiv faktor nacionalnoga identiteta.

Zanimljiva je činjenica da su većina najužih Hitlerovih suradnika bili katolici. Kao i sam Führer, bili su to Himmler, Goebbels, Göring, Heydrich, Frank, Streicher, Kaltenbrunner, Höss, Barbie, Göth…

Hitlerovoj su družbi pristupili pošto su napustili prakticiranje vjere. Jednu vjeru zamijenili su drugom. Ali im je ostao obrazac razmišljanja što su ga stekli vjerskom formacijom u mladosti. Izražavali su se religioznim rječnikom.

”Bog je dao spasitelja njemačkom narodu. Imamo vjeru, duboku i nepokolebljivu vjeru da je on poslan od Boga da spasi Njemačku”, u mističnom je zanosu o Vođi govorio pompozni Hermann Göring, ministar ratnog zrakoplovstva.

(Jednako je na našim prostorima – i sâm se toga sjećam –  odzvanjalo s radija i pisalo u novinama kako nam je Poglavnika poslala Božja Providnost, dok je on govorio o Vječnoj Hrvatskoj. I u novije je vrijeme pjesma iz pera redovnice pjesnikinje, ushićene vođom kojega nam je Bog poslao, bila je uvrštena u školske čitanke.)

Göring je rado govorio o bliskosti s majkom vjernom katolkinjom. Da izbjegne dosuđena mu vješala 1946., ubio se otrovom. Pred smrt odbio je priznati bilo kakvu krivicu nacističke vladavine, naravno ni svoju.

Otac Heinricha Himmlera bio je gimnazijski direktor, stric isusovac. Oni su mu, reče, ucijepili vrlinu discipline i savjesnosti, što mu je poslužilo pri organiziranju SS-a. Kao i Göring, bio je očaran kićenim uniformama, ritualima i procesijama. Iz toga je crpio nadahnuće za pseudoreligiozne mimohode i marševe.

Godinama prije Hitlerova uspona na vlast Himmler je veličao njegove govore kao “veličanstvene primjere germanskoga i arijskog duha”. Zajedničko mu je bilo s Hitlerom da su postali veliki vjernici spiritizma, okultizma i homeopatije.

Katolička liturgija nadahnjivala je osobito Josepha Goebbelsa, najbriljantnijeg političkog propagandista 20. stoljeća. Uporabom riječi i slike za stvaranje lažne stvarnosti posredstvom tiska, radija i filma on je nadmašio i Staljinove agitpropovce. Superspektakularna partijska parada 1934. u Nürnbergu bila je njegova zamisao, kao i film “Trijumf volje” talentirane redateljice Leni Riefenstahl

Katolička liturgija nadahnjivala je osobito Josepha Goebbelsa, najbriljantnijeg političkog propagandista 20. stoljeća. Uporabom riječi i slike za stvaranje lažne stvarnosti posredstvom tiska, radija i filma on je nadmašio i Staljinove agitpropovce. Superspektakularna partijska parada 1934. u Nürnbergu bila je njegova zamisao, kao i film “Trijumf volje” talentirane redateljice Leni Riefenstahl.

Prema Goebbelsovim dnevničkim zapisima život mu je u mladosti bio emotivno prazan. Tražio je smisao života, nije ga našao dok nije otkrio Hitlera. Führer mu je ulio “ideal destrukcije i strastvenu mržnju na buržoaziju, boljševike i Židove”. Opisujući ekstazu prvog susreta s Hitlerom, Goebbels se služi religioznim rječnikom: “uskrsnuće” nacije, “žrtva” za domovinu, “vjera” u Vođu.

U mlađim danima piše u dnevniku: ”Narod bez vjere je kao čovjek bez daha”, a onda nakon ”prosvjetljenja”: ”Moj bog je bog snage … Pravi Nijemac ostaje cijeloga života bogotražitelj.” Bio je to germanski bog.

“Krvnik Lyona” Klaus Barbie i “krvnik Plaszowa” Amon Göth (dobro oslikan u filmu ”Schindlerova lista”) bili su iz katoličkih obitelji. Tako i Julius Streicher, koji je kao izdavač glasila mržnje Der Stürmer (Jurišnik) huškao na istrebljenje Židova.

Rudolf Höss (ne Hess), zapovjednik Auschwitza, govorio je o svome katoličkom djetinjstvu. Otac ga je odgajao u duhu vojničke discipline; slijepa pokornost i dužnost iznad svega. Tukao ga je i zadavao mu bolne pokore za sitnice. Četiri dana prije izvršenja osude vješanjem u Nürnbergu 1946. izjavio je: “Teško sam zgriješio protiv čovječnosti … Uzdam se da će mi Bog oprostiti sve što sam činio.” Pred vješanje se ispovjedio.

Tako i Hans Frank, “krvnik Poljske”, šef svih šest poljski logora smrti. I on je govorio o nesretnom djetinjstvu. Vjeru je napustio kad je susreo Hitlera, 1919. Poslije je pisao u svome zatvorskom dnevniku: “Hitler je bio đavao. Sve nas je sotonski zaveo.”

***

Što li je to posebno katolike privuklo totalitarnoj ideologiji, utjelovljenoj u jednoj karizmatičnoj osobi? Postoji tumačenje da ih je specifični katolički odgoj oblikovao za neograničeno štovanje hijerarhije, za neupitno pokoravanje autoritetu. U dogmatičnoj ideologiji nadnaravne iznimnosti vlastite nacije i sveznajućega vođe pronašli su zamjenu za izgubljenu vjeru, prazninu su ispunili lažnom vjerom.

Imali su katolički odgoj, ali je pitanje koliko je taj bio i kršćanski – usredotočen na ono što je sržno u poruci evanđelja.

Istinska kršćanska pouka ističe prvenstvo ljubavi iznad svih ljudskih konstrukata i rituala. Ljubav znači služiti drugima, ne suditi, ne osvećivati se, opraštati. Tu pripada i paradoks ljubavi prema neprijatelju.

Istinska kršćanska pouka ističe prvenstvo ljubavi iznad svih ljudskih konstrukata i rituala. Ljubav znači služiti drugima, ne suditi, ne osvećivati se, opraštati. Tu pripada i paradoks ljubavi prema neprijatelju

Sve to osobno usvojiti i tako odgajati druge nije lako. Lako je i nezahtjevno isticati izvrsnost vlastitoga plemena, naroda i vjere i u istome dahu također njegovati mržnju. I pri svemu prisvajati Boga, poput gesla hitlerovske vojske ”Gott mit uns”. Ili ”Bog i Hrvati”.

Vjera ispražnjena od bitnih sadržaja ostaje bez smisla. Pretvara se u intelektualno tup, idejno prazan i ljudski poguban fanatizam.

Fanatizam je bolest. Poput alkoholizma tvrde znanstvenici. Fanatik je osoba koja se odrekla onoga što je temeljno ljudsko – razuma. Usvojila je jednu misao, najčešće sažetu u jednu zvonku frazu. Tako čovjek bude za ostatak života cijepljen protiv svakoga novog znanja.

Fanatik ništa ne propituje, ne pati od sumnji. Jedina mu je patnja što postoje oni koji ne dijele njegovu misao.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora