Holokaust i umjetnost: gdje zaista živi svijet Auschwitza?

Predrag Finci, ”Umjetnost uništenog. Estetika, rat i Holokaust”, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.

Predrag Finci (1946.) kao da se cijeli svoj život spremao za ovu i ovakvu knjigu. Kao da mu je za nju trebalo još samo jedno, osobno ratno traumatsko iskustvo.

Dakako, namjerno u ove dvije prethodne hipotetičke rečenice, protivno osnovnom duhu njegove knjige, ugrađujemo minimum cinizma. Ali ne našeg vlastitog cinizma, već onoga kojim se sudbinsko poigralo i s njim, kao i s prethodnom generacijom u njegovoj obitelji, kojemu, tom sudbinskom, autor posvećuje uvodne stranice svoje knjige.

Iščezli, tako se zove taj kratki uvodni zapis, ovdje ima zadaću uvoda u samoidentificiranje, koje će se potom nastaviti u dva poglavlja knjige: Potpuno spaljeno i Osobni dosije, da bi tri sljedeća poglavlja Uništavanje umjetnosti, Granica govora i Umjetnost uništenog bila prilog razumijevanju estetskog u vremenima apsolutne (ratne) destrukcije humanuma.

Obiteljskom dosijeu, neažuriranom dosijeu predaka, autor je knjige pridodao 1993. vlastitu izbjegličku sudbinu (Izbjeglički bluz, W. H. Audena), a s njom je zatim krenula identifikacijska rekapitulacija. Od one djetinje ”spoznaje” tko su i što Židovi, preko vlastitog antisemitskog iskustva, do rata kao heraklitovskog oca svih stvari i ujedno najsnažnijeg identifikacijski mogućeg mjesta, Finci je trasirao put estetičkim razumijevanjem i osmišljavanjem svijeta.

Mi smo sve te zločince vidjeli i osobno znali, jer su imali mnogo konkretnija imena od nacionalsocijalističkih (koja u našem vremenu funkcioniraju više simbolički!), pa znamo i koliko je istinito to da stvaralac koji mrzi postaje demon uništenja, uništenja onih vrijednosti čiji pjesnik nije mogao postati

Rat i tragično iskustvo predaka (židovsko sjećanje – rekao bi Finci!) otjerali su ga od kuće, s tim da ”svoj” rat autor, kao sveučilišni profesor filozofije, metaforički konkretizira u osobi svoga bliskog sveučilišnog kolege (koji je volio citirati Fichtea, baš kao i Eichman Kanta!), patrijarhalnog dogmata koji je na svoju patrijarhalnost navukao plašt marksizma, a to dvoje, kaže autor, proizvodi staljinizam-cezarizam-despotizam, dakle u krajnjoj konzekvenci netolerantnost, pa čak i – poziv na ubojstvo!

Ta su mjesta (Misliti u ratu) i rodno mjesto ove knjige u koju je, posve netipično za knjigu ovakva profila, autor ugradio ispise iz osobnog dnevnika, čija je vrijednost u ovoj knjizi i ilustrativna i citatna!

Nemoguće je porediti iskustva i razmjere Drugoga svjetskog rata i Holokausta s iskustvima ”našega” rata, ali poređenja su način da stvarima i pojavama damo razumljiviju mjeru.

Tako razumijevamo i (de)gradaciju mišljenja: Nemate pravo među nama živjeti kao Židovi u Nemate pravo živjeti među nama u, najposlije Nemate pravo živjeti, koju smo i mi na svojoj koži i u ”svome” ratu iskušavali. Reduciranje prostora slobode u krajnjoj konzekvenci vodi negaciji (nego te!), tj. ukinuću, a to se pak postiže zločinjenjem.

Mi smo sve te zločince vidjeli i osobno znali, jer su imali mnogo konkretnija imena od nacionalsocijalističkih (koja u našem vremenu funkcioniraju više simbolički!), pa znamo i koliko je istinito to da stvaralac koji mrzi postaje demon uništenja, uništenja onih vrijednosti čiji pjesnik nije mogao postati.

On razara civilizaciju kojoj ne pripada (str. 70). Oni, dakle, pripadaju svijetu Zla.

Znamo poimence i njih i njihove strateške ratne ciljeve, pa dakle i potencijalne ljudske i materijalne žrtve. No, u tom se svijetu nerijetko zaboravlja cijela jedna velika i važna skupina, ona koja nije primarni cilj ili koja uspijeva to ne biti – izbjeglice!

Svijet izbjeglica (a oni nisu ni barbari, ni napadači, ni uljezi, ni ilegalni useljenici – kaže autor, nego samo glasnici loših vijesti, kako ih zove Brecht ) i njihova sudbina nije tek i samo kolateralna šteta, nego ozbiljan problem XX. stoljeća (stoljeća izbjeglica – H. Böll). No da ne ostane da je za njihovu sudbinu kriv samo Zločin, autor spominje i zemlje prihvata (Audenova pjesma je veoma ilustrativna!), ali, u našem slučaju, i ilustraciju više – one sarajevske uglednike koji su prijetili i poricali pravo na povratak onima koji su grad napustili (str. 80), čineći novi zločin, jer izbjeglica je emotivno čvrsto vezan za prošlost, zavičajno signiran i priječiti mu povratak nije bitno drukčije od dovesti ga u status izbjeglice!

Taj osobni autorov dosije, koji je u nekom drugom poretku mogao biti na kraju knjige, ovdje kao da je bio nužan uvod u svrhu legitimiranja autora i pretpostavka za promišljanje koje slijedi.

Kao da ovakvom organizacijom knjige autor hoće reći: da, ja sam filozofski pisac, kako Grlić naziva domaće filozofske autore, a sad osim te formalno-akademske kvalifikacije imam i metafilozofski dosije – židovsko sjećanje plus iskustvo osobne kože, tako da će moje mišljenje uništavanja umjetnosti, granica govora i umjetnosti uništenoga biti, nažalost, kompetentnije za traumatsko iskustvo, na način na koji su to neizbježno i Fincijevi referentni autori.

A njima, tim autorima (filozofima, slikarima, književnicima, glazbenicima…), ova Fincijeva knjiga vrvi.

Nemoguće je porediti iskustva i razmjere Drugoga svjetskog rata i Holokausta s iskustvima ”našega” rata, ali poređenja su način da stvarima i pojavama damo razumljiviju mjeru

Oporba stvaranja i zločina (uništenja) bila bi odveć simplificirana, Bog je kreator a Demon destruktor, da se i Demon nije i sam ”dosjetio” – kreirati vlastiti svijet ili barem svijet na vlastitu ruku.

Neuspjeli stvaralac postaje ne samo demon uništenja vrijednosti i nego i kreator ”novih” (Übermensch, Novi čovjek…) umjetničkih standarda u okvirima prokrustovske postelje vlastitog malog dara i velike ambicije.

Hitlera njegovi najbliži drže umjetnikom, a i oni kojima je okružen predstavljaju se ljubiteljima umjetnosti, no mjera njihove umjetnosti nije ona sama, nego programirano uljepšavanje realnosti, ”umjetnost sreće” (A. Moll), umjetnost totalitarizma – kič!

A razlika između umjetnosti i kiča je, mnogo više nego bi to htjeli ”ideolozi totalitarne umjetnosti”, to je razlika između istine i laži (str. 105), kako to veoma instruktivno pokazuje i Hitlerov projekt Entartete Kunst, kojemu naš autor posvećuje značajno mjesto. Nimalo slučajno, jer ”nigdje se tako jasno ne pokazuje karakter vlasti kao u onome što zabranjuje” (str. 114), kaže Finci.

Dok je Uništavanje umjetnosti, via negativa, estetika umjetničkog stvaranja i prilog praktičnoj estetici (ako ovo nije cotradictio in adiecto?!), poglavlje Granica govora je pokušaj mišljenja, čak – pokušaj poetike Holokausta i onoga adornovskoga poslije njega.

Autor ga (svoje mišljenje) uspostavlja iz dva temelja, iz pozicije umjetnosti i iz pozicije filozofskog mišljenja. I dok su nam i Heideggerova šutnja i Adornov dictum dva rubna, dva radikalna, moguće i nepomirljiva rješenja mišljenja, umjetnost je nalazila (dakle, nesvršeni oblik!) moduse, uvjetno, ”prikazivanja” (usp. mimesis!) i ”poetiziranja” (usp. poieo!).

Ne, ne zaboravljamo onu Kleeovu da ”umjetnost ne stvara ponovo ono što je vidljivo, naprotiv, ona čini vidljivim” (str. 219).

Tu je Finci, zajedno s brojnim drugim referentnim autorima, veoma oprezan, pa se čini da standardne poetičke kategorije treba iznova nominirati ili barem unekoliko revidirati.

Kako inače spojiti u jedno tvrdnju da ”svijet Auschwitza leži izvan govora, kao što leži i izvan razuma”, pa ga je, dakle, nemoguće imenovati i nijedan mu umjetnički čin nije primjeren i posve umjesno Fincijevo protupitanje: ”A da li je Michelangelov svod Sikstinske kapele bio primjeren Bogu?”.

Ovakve dvije udaljene pozicije pomirila je stvaralačka praksa jednoga Prima Levija, Jorgea Sempruna, Elia Wiesela, Paula Celana o kojima čitamo unutar knjige i u čijim djelima nalazimo najbolju potvrdu mogućnosti i potrebe ”pisanja poezije nakon Auschwitza”.

Na to nas, na najbolji način, upućuje i poglavlje Umjetnost uništenog, gdje se kreativna i estetska reakcija na Apsolutno Zlo sama iz sebe potvrdila (sačuvano je oko 30.000, a u doba Holokausta je nastalo oko 100.000 slika, skulptura, crteža i drugih umjetničkih objekata žrtava Holokausta! – str. 163), pa je umjetnost preživjelih na toj crti razumljiva kao nešto imperativno.

Hitlera njegovi najbliži drže umjetnikom, a i oni kojima je okružen predstavljaju se ljubiteljima umjetnosti, no mjera njihove umjetnosti nije ona sama, nego programirano uljepšavanje realnosti, ”umjetnost sreće” (A. Moll), umjetnost totalitarizma – kič!

Ako je umjetničko stvaranje u doba Holokausta bilo iskaz artističke vještine, svjedočenja, mentalne higijene (rasterećenja), unutarnjeg poriva, ponekad čak i vanjske prisile, umjetničko stvaranje nakon toga, a o Holokaustu ne mora biti bitno različito, osim možda u slučaju iskazivanja artističke vještine i, pogotovu prisile.

Levi, Semprun, Kiš, Tišma, ili Kertesz i svjedoče, i kreiraju (unutarnji poriv) i pokušavaju se rasteretiti. (Levi ili Celan bez ovog potonjeg ne bi mogli otići s ovoga svijeta! I Kerteszu i Semprunu je pisanje u stanovitoj mjeri duhovni azil!).

Ipak, ne zaboravljamo da ”najprimjereniji svjedok nije svatko tko je Holokaust doživio, već onaj tko je udes najdublje osjetio, razumio i bio ga u stanju najprimjerenije artikulirati” (str. 184). Na toj je crti, premda mu je umjetnost književnosti najbliža i po svojoj je prirodi filozofskom promišljanju najpodatnija, i Fincijevo ”ocjenjivanje” i likovne, i glazbene, i teatarske, i filmske umjetnosti o Holokaustu.

Ostaje, međutim, trajna upitanost umjetnika i onoga koji promišlja umjetnost o predstavljanju/kreiranju (mimesis/poieo) Holokausta: ”U predstavljanju Holokausta sam Holokaust je granica predstavljanja. U takvom predstavljanju nanovo se uspostavlja uništeno…” što je nonsens kad se zna da holokaust znači potpuno spaljen i da ”Michelangelo je stvarao stvoritelja, a ovdje se, paradoksalno, nastoji stvoriti uništenje.” (str. 210-211)

(Objavljeno u: Novi izraz, Sarajevo, 2006. Prenosimo s portala elmundosefarad).

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora