autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Hrvatska zajebavanja

AUTOR: Boris Maruna / 25.04.2014.

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

Pour Bernadette

 

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,

Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava

Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao

Ona pamćenja što se nisu uklapala

U rečenične nizove čežnje:

Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.

Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub

Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla

Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja

Kao pred kakvim istinskim proglasom

Propasti.

A nekad je ljubav bila čist i doslovan

Doživljaj samoće.

Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje

Kao morska trava pokretana valovima.

Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći

Svijet bez zbilje ali svoj i konačan

Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana

I ja u dimu lule za šankom dalekih mora

Što nas dijele u svakom času admiral

Svojih priviđenja.

 

 

ETO VAM VAŠIH JUNAKA

 

Najbolje hrvatske branitelje

Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke

Ili među kamenjem gdje su zaustavljali

Kugle svojim tijelima.

Nisu znali lagati.

Nisu pljačkali.

Nisu ubijali starce i djecu.

Nisu silovali djevojčice.

(Pa ni one među uglednijim gospođama

Koje bi im bile iskreno

Zahvalne.)

Nisu ništa zaradili na oružju.

Slabo su napredovali u činovima.

 

Jednostavno nisu imali nikakva

Smisla za život.

 

 

UDBAŠI

 

Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji

Za njih se ne može reći da nisu znali što rade

Oni su ideološki uvijek bili

Na ispravnoj liniji

Njima je sve polazilo za rukom

Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva

Po mogućnosti: nisko čelo i

Deseterački mentalitet

Zdrav duh u zdravu tijelu

 

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio

Naravno, nikad mi

To je takva zemlja, rekao bih

Udbaška

Zemlja vedrih ljudi

A mi drugi smo pomalo utučeni

I djelujemo izgubljeno

 

Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh

Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu

A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade

Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela

Esplanade i potom

Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti

Sa stola na stol: pokazuju urođeni

Šarm

 

I udbaški sinovi su zarana očitovali

Izrazitu talentiranost

I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford

I samo krajem ljeta navraćali kućama

S plinskim upaljačima

Navikli na bolje restorane

I francuske suknje

 

S druge strane,

Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza

Ako imalo držaše do sebe

Nije htjela leći

Pa čak ni Mađarica

Premda je meni bilo svega 17 godina

A ona se nalazila već tridesetu

Na istom radnom mjestu

 

Nikakvo čudo, dakle, da su udbaši uživali

Veći društveni ugled, bolji status, finije manire

Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu

Uspoređeni s njima, mi drugi

Jedva da smo bili nešto

Naša kreditna moć je bila beznačajna

 

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno

Da organizacija nužno pripada udbašima

Njihova odijela uvijek pristaju

Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši

Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih Ijudi

Rješavaju probleme koji su nas

Mučili do krvi

Oni nekako znadu da su u pravu

I ne možeš im ništa

 

Oni su veseli kurvini sinovi.

 

 

HRVATI MI IDU NA JETRA

 

Hrvati mi idu na jetra

Nikakvo čudo: družim se s njima

Već trideset i osam godina

 

Kao prvo, svi sve znadu.

Drugo, ostavljaju smeće za sobom.

Treće, u stanju su da vam probiju uši

S revolucijom i ženama.

Dim njihovih cigareta puni barove

U trokutu između Münchena

Vancouvera i sidnejskih dokova:

 

U lijevoj mladi luk

U desnoj komad pečene janjetine

U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.

Dodajmo tome da uvijek nalaze

Ispriku za svoje postupke;

Kao veliki ruski državnici

Uvijek nađu prikladan savjet:

Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?

Ti bi trebao biti borbeniji!

Od tebe smo s pravom očekivali više.

Govore Hrvati.

 

Vi možete zajebavati poeziju,

Ali ne i mene, odgovaram ja.

 

I to je dovoljno da se uvrijede

-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

 

Zapale novu cigaretu i

Emigriraju nekuda.

Ponekad ih ne vidim godinama

Ponekad desetljećima.

 

Ja pokupim smeće za njima

I ugradim ga u sljedeću pjesmu.

Ne moram naglašavati da žalim

Što se tako lako vrijeđaju.

Ali hrvatski pjesnik ima pravo

I rodoljubnu dužnost

Da kaže što mu ide na jetra.

 

U mom slučaju to su Hrvati.

 

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj

Da su ti ljudi dio moje sudbine?

Možda je razlog u činjenici

Da polako ali sigurno gubim živce?

Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim

Nikakvoga razloga za čuđenje.

 

PS: ”Boris Maruna vratio se iz emigracije da bi zajebavao prave Hrvate. Oni to nisu primijetili, jer ne čitaju poeziju” (Miljenko Jergović). Ja ću iz Hrvatske otići da bih zajebavao Borisa Marunu. A on to neće primjetiti jer je mrtav. I ja bih volio da me nema. Da mogu otići sa ovoga svijeta. Jer ne volim zajebavati. Ali Borisa ću morati. Ne bih li stvorio famu da sam ipak živ. Vaš, Drago Pilsel.

Još tekstova ovog autora:

     Zar da se mi pomirimo s time da dovijeka u mraku umiremo?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1