Ivan Markešić je u pandemiji branio pravo ljudi da se vesele

Kao da je prije sto godina bilo, ali netko će se i sjetiti: bio je siječanj 2021., vrijeme koronavirusa i kolektivnih psihotičnih ispada, kada javnost biva zgranuta, a odmah zatim i gnjevna jer su neki zaposlenici Kliničke bolnice Dubrava imali parti povodom odlaska jednog od njih u mirovinu. Mala, gotovo obiteljska zabava, koja se nikoga nije trebala ticati, ali ju je, eto, nepoznat netko prijavio medijima ili Beroševoj i Božinovićevoj protuepidemijskoj hunti.

Nastupila je hajka, množile su se kolumne i komentari na portalima i u novinama, plamtjele su lomače na društvenim mrežama, strah se, skupa s kolektivnim zanosom rođenom u prividima iste takve kolektivne patnje, transformirao u gnjev, a najneugodnije bilo je što zapravo i nije bilo disonantnih glasova.

Nešto se duboko u čovjeku bunilo protiv kolektivnih reakcija, nešto je u njemu govorilo da je zlo drugdje, a ne u tim ljudima koji su postradali jer su nešto slavili ili su se nečemu radovali. I vjerojatno je bilo mnogo onih koji su u sebi osjetili isti takav otpor prema refleksima krda, ali tko bi se usudio išta reći pred argumentom da su ti bešćutni ljudi, da su ti zaposlenici KB Dubrava, slavili, dok su nekoliko katova iznad njih bolesnici umirali i dok su se njihovi savjesni kolege na tom frontu svih frontova borili za spas života tih bolesnika?

Suprotstaviti se tom argumentu znači pretvoriti se u jednoga od njih – bešćutnih. Pokazati razumijevanje prema izdajnicima i odmetnicima od kolektivnih misli, stavova i osjećaja znači biti izdajnik i odmetnik. Jesmo li to spremni, pogotovo u vrijeme rata i epidemije? Jesmo li na taj način spremni spašavati zajednicu žrtvujući sebe?

Nekim čudom novinar je za komentar tada upitao sociologa religije Ivana Markešića. Očito je, odmah je priznao Markešić, da sudionici zabave nisu nosili maske, niti su poštivali prostornu udaljenost, nego su se ponašali onako kako se obično ponašaju ljudi koji se vesele. Imali su na to pravo, jer je to bio najuži krug prijatelja s posla, a nisu slavili tamo gdje bi nekome mogli smetati, nego u podrumu.

“Ne vidim u toj veselici nikakva grijeha, nikakva prijestupa. Njeni sudionici nisu njome nikoga vrijeđali. Ni bolesne ni umrle. Međutim, njihov glavni grijeh je u tome što su oproštajnu večer organizirali u bolnici u kojoj se liječe i umiru oboljeli od Covida-19. A u javnosti se o Covid-19 bolnici stvorila slika da bismo joj trebali pristupati s posebnim strahopoštovanjem, kao bogomolji, u kojoj je bogohulno sve što je iskonski ljudsko, poput smijeha, igre ili zabave.”

Razotkrivao je Markešić, riječ po riječ, kolektivnu histeriju, napomenuvši još i to da se u bolnicama samo ne umire, nego se u bolnicama i ozdravlja.

O tome je lako govorio, jer je mnogo o tome mislio, predajući na Hrvatskim studijima kolegij Sociologija umiranja i smrti, a na Zdravstvenom veleučilištu kolegij Sociologija zdravlja.

Kao urednik nekoliko godina ranije potpisao je važnu i zanimljivu knjigu “Čovjek i smrt: teološki, filozofski, bioetički i društveni pristup”. Ali od svega toga postojalo je nešto mnogo važnije: Ivan Markešić umio je nositi se s kolektivnim zanosima i slobodno se izuzimati od njih. Bio je hrabar i čestit čovjek.

Upoznali smo se tako što mi je jednoga dana telefonirao. Telefon svjetlozeleni, proizvod Iskre Kranj, iz sredine šezdesetih, broj mog telefona bio je 510-343. Predstavio se, rekao mi da je nedavno postao to i to, i da bi volio da popijemo kavu. Bile su mi tek dvadeset četiri, ali samo što se nisam srušio kad je rekao što je on to postao: glavni tajnik HDZ BiH.

Našli smo se u nekom zadimljenom kafiću u Ulici Daniela Ozme, i od tog razgovora zapamtio sam samo to da je rekao da njegova stranka ima naziv od dva dijela, i da on bez drugoga dijela ne bi bio njezin član. Ništa od mene nije tražio, ništa nije nudio, ni oko čega se nije raspitivao. I nije laskao, ali se obraćao s poštovanjem. Odmah smo bili na ti, što je iz nekog razloga s njime bilo vrlo lako.

Ivan Markešić bio je od onih ljudi o kojima u prvih pola sata poznanstva stekneš mišljenje koje se ni nakon trideset i tri godine skoro nimalo ne promijeni. 

Bilo je to vrijeme kada smo se vrlo intenzivno miješali jedni s drugima. Tako valjda biva nakon revolucija i pred ratove. Revolucija je provedena na izborima, lakim i naoko bezbolnim padom komunizma. Demokracija je, to sad vidim, došla kao epidemija koronavirusa. Nastupila je opasna koagulacija kolektivnih mišljenja i osjećaja. Tada sam se, i samo tada, znao naći na mjestima na kojima bi bili i oni koji će uskoro međusobno zaratiti. Ili na mjestima na kojima bi bili oni protiv kojih sam upravo objavio kolumnu u novinama. A pisao sam tada za splitske i za sarajevske novine.

Umio sam biti grub u iskazu, mnogo grublji u tekstu nego u životu, i nisam strahovao što ću doći na zao glas. Onaj glas koji me prati i trideset i tri godine kasnije.

Hadezeovci iz unutrašnjosti i iz Hercegovine, kad dođu u Sarajevo na neki parti – a partijalo se tada na državnom nivou, intenzivno – u meni bi vidjeli đavla. Ili, tačnije rečeno – Nehrvata, Antihrvata, antikrista. Ivan Markešić, međutim, glavni tajnik HDZ BiH, na tim čudnim javnim slavljima, koja se nisu odvijala po podrumima, nego u još uvijek neporazbijanim dvoranama republičke Skupštine i elitnih gradskih hotela, prilazio bi mi vedro i ostajao sa mnom u ćaskanju i u razgovoru mnogo duže nego što je normalno.

Mnogo ću o tome misliti nekih budućih godina, kad me po javnim mjestima počnu izbjegavati ljudi koji bi sa mnom bili intimni dok ih nitko ne gleda. Da prethodno nije bilo Markešića i njegove demonstrativne odanosti, možda ta njihova izbjegavanja nikad ne bih ni počeo primjećivati.

Ivanov stric bio je fra Luka Markešić, predratni provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, starinski fratar, tvrd i istinski bogobojazan, jedan od onih u Crkvi koji su 1990. bosanskohercegovačke Hrvate vrlo borbeno vodili k HDZ-u, misleći da će na taj način očuvati narodni subjektivitet, dok će onaj domovinski, bosanski umjeti da sačuvaju sami. Nije trebalo mnogo da fra Luku Tuđman razuvjeri od te iluzije.

Poslije je, opet s istom namjerom, išao u drugu političku krajnost, ali ni ono prvo ni ovo drugo nisu narušili fra Lukinu autentičnost, niti njegov ljudski i kršćanski integritet. Imao je moćnu šaku, a na toj šaki istetoviran križ.

Na Ivana imao je golem utjecaj, ali opet, nije njime, tim utjecajem, mogao narušiti njegov intelektualni i emocionalni integritet. Obojica su bili tvrdi, ali u toj su se tvrdoći razlikovali. Obojica su u politici bili poraženi, ali ni fra Luka, ni Ivan nisu od politike bili poraženi.

Premda se fra Luka zbog politike umio gadno okomiti na ljude koji su ga voljeli i koji su mu bili bliski, pa zagrmiti na njih kao kakav starozavjetni prorok. Ivan nije bolovao od te vrste naivnosti. U tom je pogledu bio zreliji od strica.

Čudio se Berošu i Božinoviću, i njihovome stožeru, kad bi kršili vlastita pravila: “Stožer je dao preporuku da se ne treba ići na polnoćku, a kad je njima bilo upućeno takvo pitanje odgovorili su da će oni ići. Time su sve derogirali. Civilni stožer je tako postao katolički. Iz ne znam kojeg razloga žele pokazivati da su oni katolici.”

Kritizirao je dodvoravanje političkih vlasti u Hrvatskoj Crkvi i predstavnicima zagrebačkog Kaptola. Često bi izrekao nešto što je običnom svijetu bilo dragocjeno, jer je artikulirao i u racionalne stavove umio pretočiti nešto što su ljudi osjećali, ali ne bi umjeli o tome misliti.

Bio je diskretan javni intelektualac, koji se nikada ni s kim nije javno svađao. U hrvatskim medijima djelovao je kao nevidljivi propovjednik. Bio je prisutan, govorio je i istupao, ali kao da je svo to vrijeme kao osoba ostajao neprimijećen.

I u njemu, i u fra Luki bilo je nečega paradoksalnog: premda tako tvrdi da kažu ono što se mora reći, pa makar zbog toga propao svijet, obojica kao da su duboko u sebi bili stidljivi ljudi.

Ivana Markešića sreo bih često na Utrinskoj tržnici. Nikada nije imao cekere u rukama. Nikada ga nisam vidio da na tržnici nešto kupuje. Stali bismo, upitali se, ukratko jedan drugome referirali što smo čitali. On bi mi rekao tko je umro. Ili bi mi s mukom i žaljenjem rekao nešto o Sarajevu. Tog se grada i te zemlje nikada nije odrekao. Niti je pokušao o onome tamo ne misliti.

Politički se, zapravo, nikada nismo slagali. Ali se s njime lijepo moglo neslagati. Više je u tom neslaganju bilo razumijevanja nego i u jednom, makar i najkratkotrajnijem, kolektivnom zanosu koji bi me ponio.

(Nije dozvoljeno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Ivan Markešić, sociolog smrti koji je za epidemije koronavirusa branio pravo ljudi da se vesele)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora