autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ivo Barić: ”Antifašizam je pokret za slobodu i za humanije društvo”

AUTOR: Ivor Balen / 25.04.2015.
Ivo Barić Foto: Drago Pilsel

Ivo Barić
Foto: Drago Pilsel

Ivo Barić, profesor je pedagogije i donedavni predsjednik Udruge antifašista Raba u dva mandata. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu temom ”Vrednovanje obrazovnih i kulturnih djelatnosti”. Radio je u Osnovnoj školi Rab, najprije u područnoj školi u Loparu. Osnivač je Narodnog sveučilišta i njegov prvi ravnatelj, osnivač Gradske biblioteke, ravnatelj Srednje ugostiteljske škole, voditelj osnovnog obrazovanja, kulture, zaštite spomenika kulture u gradskoj i županijskoj upravi i povjerenik Ministarstva kulture za zaštitu spomenika kulture u Rabu. Jedan je od osnivača Ogranka Matice hrvatske na Rabu (prvi tajnik), Katedre čakavskog sabora i Udruge rapskih samostreličara (prvi tajnik). Umirovljen je 2003. i volontira u Udruzi antifašista Raba. Glavni je urednik lista Naša riječ, urednik web stranice Udruge, voditelj Škole antifašizma i voditelj okruglih stolova Baština antifašizma.

Za svoj volonterski rad odlikovao Vas je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović Ordenom Stjepana Radića.

Imao sam samo tri i pol godine kad su mi nacisti spalili obiteljsku kuću. Bilo je to 11. lipnja 1944. godine. Sjećam se samo slike velikog ognja koji je sukljao iz krova kuće (…) Ta porušena i spaljena kuća za mene i sada znači spaljeno djetinjstvo. S njom je jedan dio mene zauvijek amputiran i to se ne može ničim nadoknaditi

Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović odlikovao me je Ordenom Stjepana Radića za izuzetne zasluge u očuvanju tekovina antifašizma i tolerancije. Osim ordena Predsjednika dobio sam dvadesetak priznanja, plaketa zahvalnica i diploma od kojih su za mene značajne: Plaketa s poveljom općine Rab za zasluge u obrazovanju, Plaketa Grada Raba za izuzetne rezultate u razvoju kulture, Plaketa Udruge samostreličara Raba, Prešernova zahvala i medalja Republike Slovenije za brigu o Spomen području Kampor te Medalja Republike San Marino povodom 50. godišnjice bratimljenja i druge.

Osim novinskih članaka napisali ste i više knjiga čija tematika je uglavnom rapska povijest i njegova kulturna baština

Ja sam zaljubljenik u rapsku baštinu i Rab kome sam posvetio cijeli radni vijek. Napisao sam o njemu tri knjige: ”Rapske viteške igre 1364.”, tiskane 1995. (prevedena na njemački i talijanski), ”Kulturni kapital rapske baštine”, tiskane 2001. (prevedena na talijanski) i ”Rapska baština”, tiskana 2007. godine. Suautor sam knjige ”Pučka škola u Barbatu – Povijest školstva na Rabu”, tiskane 1996. i više publikacija i članaka. Uredio sam više knjiga, a bio sam i član uredničkih odbora kapitalnih izdanja rapskih monografija i zbornika. Pri tome, istraživao sam otočnu baštinu i pronicljivost i racionalnost otočana. U književnom kao i u pedagoškom radu nastojao sam prepoznati međuprostor između ”znati” i ”razumjeti” i to reći čitatelju ili učeniku razumljivim jezikom.

Kao dijete u Drugom svjetskom ratu bili ste u internaciji u Italiji.

Ja sam zaljubljenik u rapsku baštinu i Rab kome sam posvetio cijeli radni vijek. Napisao sam o njemu tri knjige: ”Rapske viteške igre 1364.”, tiskane 1995. (prevedena na njemački i talijanski), ”Kulturni kapital rapske baštine”, tiskane 2001. (prevedena na talijanski) i ”Rapska baština”, tiskana 2007. godine. Suautor sam knjige ”Pučka škola u Barbatu – Povijest školstva na Rabu”, tiskane 1996. i više publikacija i članaka. Uredio sam više knjiga, a bio sam i član uredničkih odbora kapitalnih izdanja rapskih monografija i zbornika

Imao sam samo tri i pol godine kad su mi nacisti spalili obiteljsku kuću. Bilo je to 11. lipnja 1944. godine. Sjećam se samo slike velikog ognja koji je sukljao iz krova kuće. Nakon toga tadašnja narodna vlast uputila je moju mamu, sestru i mene u zbjeg u Italiju. Malim partizanskim brodom prebacili su nas na otok Biševo, odakle smo parobrodom otplovili za Barletu. Najprije su nas smjestili u logor Carbonare. Zgrade logora su bile zapravo ostaci nekadašnjeg zloglasnog fašističkog logora. Srećom, odatle su nas naše partizanske prekomorske jedinice kamionima prevezli u južnu Italiju, u napušteno i uništeno naselje Santa Maria de Leuca. To su bile kuće koje su imale samo zidove, bez vrata, prozora i namještaja. Tamo smo ostali do kraja siječnja 1945. godine.

Nažalost, uvjeti u kojima smo živjeli bili su logorski, pa je više stotina djece i starijih ljudi umrlo. Saveznička bolnica Maglije u kojoj su bila djeca bila je slabo opremljena i bez lijekova, pa je mnogo majki ostavilo svoju djecu u talijanskoj zemlji. Ja sam stjecajem okolnosti ostao živ. Vratili smo se u siječnju 1945. u Zadar koji je bio potpuno porušen od savezničkog bombardiranja. Kad smo došli na naš Iž, vidio sam zgarište spaljene kuće. Ta porušena i spaljena kuća za mene i sada znači spaljeno djetinjstvo. S njom je jedan dio mene zauvijek amputiran i to se ne može ničim nadoknaditi.

Ove godine će se u cijelom svijetu obilježiti 70. godišnjica pobjede nad fašizmom. Kako će se obilježiti na Rabu?

Ove godine obilježavamo 70. godišnjicu pobjede nad fašizmom i nacizmom. Na Rabu smo počeli tradicionalnim ”Tjednom antifašizma” 12. travnja, jer je tog dana 1945. godine Rab oslobođen od njemačkih nacista. Održano je niz manifestacija koje su završile 18. travnja okruglim stolom ”Baština antifašizma”, temom ”Antifašizam danas ili kako je do danas preživio nacifašizam”. Obilježavanje će se nastaviti cijelu 2015. godinu, a posebno 11. rujna na dan oslobođenja zloglasnog talijanskog fašističkog logora Kampor.

Ivo Barić Foto: Drago Pilsel

Ivo Barić
Foto: Drago Pilsel

Ovo je četvrti okrugli stol koji organizira Udruga antifašista Raba. Zašto okrugli stol o antifašizmu baš na Rabu?

Zato jer još uvijek postoji pritajeni ”bakcil fašizma” koji se ponovo može razviti u ”crnu kugu” (Camus). Zato jer su stanovnici ovoga otoka proživjeli strahote fašizma za vrijeme talijanske i njemačke okupacije. Talijanski fašisti ostavili su za sobom najstrašnije mučilište, logor Kampor, u kojem je stradalo preko 4000 nedužnih ljudi, a njemački nacisti teror nad stanovništvom i odvođenje u logore smrti. I baš zato jačao je otpor stanovništva, pa je u NOB-u sudjelovalo preko 1300 Rabljana, a poginulo ih je 210. Zar su to ljudi koje treba zaboraviti, rušiti im spomenike, optuživati ih za zločine koje nisu počinili nakon rata, izbrisati im Dan oslobođenja Raba od fašizma 12. travnja? A za Dan Grada proglasiti datum iz legende o obranama grada Raba od Normanda iz 11. ili 12 st. (čak se pouzdano ne zna koji je to datum bio i koji su bili napadači).

To je tipičan primjer kulta tradicije iz kojega se razabire propagiranje da je istina izrečena jednom za svagda, a mi je možemo samo interpretirati i nemamo pravo na stjecanje novih znanja. Upravo to čine konzervativni povjesničari (I. Banac i drugi) koji antifašizam tumače kao “prikriveni komunizam”. Oni se ne mogu pomiriti s činjenicom, koju nije moguće osporiti, da su komunisti pozvali narod na ustanak i bili predvodnici borbe protiv fašizma i nacionalsocijalizma. U NOB-i su i svećenici sudjelovali u razmjerno velikom broju. Dakle, sve su to poznate činjenice, međutim, nositelji konzervativne svijesti, tiskovine i internet portali koji pišu o antifašizmu doživljavaju ga kao propagatora komunizma, titoizma i sl. Komunistički pokret i dalje će za konzervativce ostati “crvena krpa”, ali ona na sreću neće potonuti kao što se to dogodilo s ustaštvom.

Talijanski fašisti ostavili su za sobom najstrašnije mučilište, logor Kampor, u kojem je stradalo preko 4000 nedužnih ljudi, a njemački nacisti teror nad stanovništvom i odvođenje u logore smrti. I baš zato jačao je otpor stanovništva, pa je u NOB-u sudjelovalo preko 1300 Rabljana, a poginulo ih je 210. Zar su to ljudi koje treba zaboraviti, rušiti im spomenike, optuživati ih za zločine koje nisu počinili…?

Što o tome misle neki intelektualci u Hrvatskoj?

Ako pitate prof. Banca, reći će vam da nema potrebe za postojanje Lige antifašista ni udruga antifašista. Osnivačima Lige poručio je: ”Pripremite se za dan, on je tek počeo, kad će svako priznanje vašeg božanstva biti uklonjeno (misli na Tita) ostaje vam samo antifašizam kao šifra za riječ koja se ne smije izustiti: komunizam. Svaka kritika komunizma ravna je fašizmu”, poručuje Banac u članku ”Neokomunisti uzvraćaju Ligom” u Vijencu. Ako danas nema fašizma i potrebe za Ligom, što je onda ono skandiranje fašizmu na stadionima, na društvenim mrežama, u tiskovinama i sve pod zajedničkim nazivnikom tobožnje demokracije, a protiv totalitarizma?

Najgore je da to nacionalističko bulažnjenje ulazi i u škole u kojima udžbenici veličaju rat kao sredstvo rješenja svih pitanja. Propagira se povijest konflikata, a ne pomirenja, koje bi trebalo više zastupiti u udžbenicima. Antifašizam nije samo socijalistička tekovina, već je to pokret za ljudska prava koga su na ovim prostorima ostvarili partizani, a ne ustaše i Pavelićev fašistički pokret. Na pojavu neofašizma danas upozorio je Umberto Eco u svom članku Ur-fašizam (vječiti) i opisao ga između ostalog, kao veličanje kulta tradicije, odbacivanjem modernizma, iracionalizma, strahom od razlika, permanentnim ratovanjem, selektivnim populizmom, novogovorom i drugim sadržajima.

Osjeća li se negativan stav prema antifašizmu i na Rabu?

I na Rabu se dogodilo da se veliča kult tradicije, pa je npr. u javnom životu šutke djelomično prihvaćen korijenski pravopis upotrebljavan samo u NDH, a ne fonetski kao službeni. Zato danas imamo Rabska fjera, a ne Rapska, Rabska torta i druge bisere korijenskog pravopisa, čemu potporu daju čak i neki akademici. U ovom slučaju radi se o novogovoru koji je posljedica, kako piše Igor Mandić, ”tuđmanizma kao novogovora iz kojega izranjaju klero-nacionanalističke ideje, konzervativni stil u tekstualnosti i provincijalni kičeraj u teatru. To samo po sebi nije strašno, međutim, kad čopor nanjuši što vođa voli, povede se za njegovim ukusom na sto puta gori način.”

Ako danas nema fašizma i potrebe za Ligom, što je onda ono skandiranje fašizmu na stadionima, na društvenim mrežama, u tiskovinama i sve pod zajedničkim nazivnikom tobožnje demokracije, a protiv totalitarizma? Najgore je da to nacionalističko bulažnjenje ulazi i u škole u kojima udžbenici veličaju rat kao sredstvo rješenja svih pitanja. Propagira se povijest konflikata, a ne pomirenja, koje bi trebalo više zastupiti u udžbenicima

Ovu i ostale negativne pojave treba ocjenjivati prema etičkim principima jer mogu uzrokovati oživljavanje novih formi fašizma u vidu ksenofobije i ultranacionalizma jer ”Političko nasilje neće prestati sve dok ne prestanemo biti njegovi uplašeni promatrači”, poručujeje Brecht. Ali, mislim da na Rabu u javnom životu nacionalizam i ksenofobija nisu uzeli maha osim kod nekih usamljenih pojedinaca koji se zaklanjaju iza društvenih mreža i pišu zločeste tekstove.

Može li danas postojati totalitarizam u demokratskom društvu?    

Nakon Drugog svjetskog rata i u Jugoslaviji je uveden totalitarni sistem vladavine. Bio je to, nažalost, ”totalitarizam izrastao na deformaciji lijeve ideje” koji se kasnije, uvođenjem samoupravljanja, sve više pretvarao, kako su neki govorili, u socijalizam s ljudskim licem, čemu je pridonio i pokret šezdesetosmaša, intelektualaca koji su se pridružili svjetskom pokretu za bolje i pravednije društvo, te studentski bunt 1971. godine. Nakon toga jednopartijski je sistem sve više zapadao u krizu, pa je 90-ih godina došlo i do globalnog bunta, a na ovim prostorima do rata nakon koga se socijalistički sistem promijenio u kapitalistički i višepartijski, nažalost ne višestranački. Bogatstvo je podijeljeno samo nekima, kako je rekao Franjo Tuđman: ”Htjeli ste kapitalizam i sad ga imate”, a društveno vlasništvo svih građana podijelio je samo malom broju obitelji.

Time je uveden još gori oblik ukidanja slobode nazvan totalitarizam demokracije neoliberalnog kapitalizma. Počeo je jačati klijentelizam i grabež pod motivom društvo ”jednakosti šansi”, kako ga proklamira liberalni kapitalizam, a realnost je zapravo nasilje u kojem većina nikada ne dobiva nikakvu šansu. Danas, kad se vidi da takav oblik neoliberalnog slobodnog tržišta ne funkcionira onako kako je zamišljen, teoretičari na tržištu ideja nude novi izlaz iz krize propalog slobodnog tržišta, poluslobodno tržište na kome će veći utjecaj imati država nazivajući ga ortoliberalizmom (pravi).

Ovo bi trebalo značiti zapravo veće uplitanje države u propalu neoliberalnu ekonomiju, ali sredstvima svih poreznih obveznika za sanaciju stranih banaka i privatnih tvrtki. Lijepo zamišljena praksa spašavanja propalog sistema jednakih šansi na novom slobodnom poludržavnom tržištu na kome će se prodavati zajednički resursi, šuma, vode, more i rudno bogatstvo, jedino što nam je ostalo. Je li to sublimacija orvelijanske jednakosti šansi ”gdje su svi jednaki, ali neki su jednakiji od drugih”?

Neki se danas još uvijek pitaju zašto postoje udruge antifašista? Zato jer je antifašizam jedini oblik opstanka slobodnog svijeta. Treba li sjećanje na antifašističku prošlost zatrti i ponašati se kao da nije bilo partizanskog pobjedničkog pokreta na strani svjetske antifašističke koalicije? Ponekad se pitam kad čujem ovakvo pitanje: imamo li to mi problema sa sustavom vrijednosti kod jednog dijela građana koji ne razlikuju dobro od zla?

Što je za vas antifašizam danas?

Neki se danas još uvijek pitaju zašto postoje udruge antifašista? Zato jer je antifašizam jedini oblik opstanka slobodnog svijeta. Treba li sjećanje na antifašističku prošlost zatrti i ponašati se kao da nije bilo partizanskog pobjedničkog pokreta na strani svjetske antifašističke koalicije? Ponekad se pitam kad čujem ovakvo pitanje: Imamo li to mi problema sa sustavom vrijednosti kod jednog dijela građana koji ne razlikuju dobro od zla? Je li antifašizam dobro, a fašizam zlo? To jednostavno u svijetu nije podložno raspravi jer svako dovođenje u pitanje antifašizma oživljava zločine. Zato se po stoti put pitam zašto se danas prešućuju odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a koje su definirale mogućnost samoopredjeljenja građana Hrvatske, kako je to i potvrdila Badinterova komisija 90-ih?

Zar još uvijek treba dokazivati da su temelji državnosti u odlukama NOB-a i u Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947. i 1974. godine. Citirat ću prof. Ivana Prpića koji je napisao: ”Antifašizam danas nije samo rat protiv fašističkih država, koje su započele rat jer njih više nema, to nije samo opiranje mržnji prema drugim ljudima, i ako je to važan aspekt, antifašizam je naprosto moralno stajalište svakog pojedinca kako bi zaštitio vlastitu subjektivnost, slobodu i sigurnost”. Ali, danas ima čak i akademika kao Davorin Rudolf, koji tvrde da aktivan antifašizam ne može postojati ako istodobno ne postoje fa­šizam ili nacizam u prvotnom obliku. Pa zar je moguće da akademik ne shvaća da fašizam mijenja formu, ali ne i sadržaj?

O tome nizozemski filozof Rob Riemen u knjizi ”Vječiti povratak fašizma” piše: ”…fašizam će, ako se pojavi, upravo zbog gorućeg nedostatka ideja uzeti obličje i boju svog vremena i kulture”, a francuski književnik Albert Camus u romanu ”Kuga” upozorava da u tijelu demokracije bacil fašizma ostaje virtualno prisutan i može se razviti u pogodnim okolnostima”. Thomas Mann pojavu fašizma vidi u ”politizaciji duhovnog sklopa čovjeka mase, jer kada masa dođe na vlast i demokracija postane masovna, tada demokracija prestaje postojati”.

Ivo Barić i Zdravko Zima Foto: Drago Pilsel

Ivo Barić i Zdravko Zima
Foto: Drago Pilsel

Ostaje samo vođa, a svi drugi su masa koja izvršava naređenja. To se događalo u svim totalitarnim društvima, a danas se na sportskim terenima i dalje diže ruka i gromoglasno viče u jedan glas ”Za dom spremni”. Zar to nije fašizam? Ali, to nije usamljeni incident jer toga ima i na društvenim mrežama, na fasadama kuća, pa i na Rabu se ističu grafiti s velikim ustaškim U i križem u sredini. To me podsjeća na kulise i kostime Frljićeve predstave ”Hrvatsko glumište”.

Zašto je to danas u demokratskom svijetu moguće?

Neki kažu da je to zato jer nikad nije jasno načinjena razliku između antifašizma i nekih poslijeratnih komunističkih zločina. Ali, ne smije se zbog zločina nakon rata dovesti u pitanje cijeli svjetski antifašistički pokret. I u Francuskoj se nakon rata ubijalo bez suđenja, što, dakako, treba svugdje osuditi. Možda je gospodi Bancu, Rudolfu i drugima teško priznati da je NDH u Drugom svjetskom ratu počela ubijati već u travnju 1941. temeljem zločinačkih zakona koje je proglasila uz blagoslov svojih prijatelja nacista. Budući da se ipak svako zlo plaća, tako su i ustaše i njihova dekadentna država, zajedno s nacistima i fašistima, izgubili rat.

Zahvaljujući partizanima i NOB-u hrvatski narod nije izgubio rat već ponosno bio na strani svjetske antifašističke koalicije i pobijedio zlo. Danas se, nažalost, nakon nekih istupa hrvatskih političara i intelektualaca moram zapitati: Je li ipak u Hrvatskoj ona pobjeda pobijedila pobjednika? U Njemačkoj se to nije dogodilo zahvaljujući kancelaru Willi Brandtu koji je 1974. kleknuo pred spomenikom nacističkim žrtvama Varšavskog geta. Tada je njemački narod doživio opću katarzu (pročišćenje) i možda baš zato danas među Nijemcima nema većih podjela. A kad će to učiniti oni koji negiraju Jasenovac, Slanu, Kampor, Goli otok, Grgur i druge logore, ne znam.

Često se čuje da su hrvatski građani još uvijek podijeljeni na ustaše i partizane. Je li to tako?

Kampor Spomen-groblje Foto: Drago Pilsel

Kampor Spomen-groblje
Foto: Drago Pilsel

Mislim da je hrvatsko biće duboko podijeljeno na one koji oslobođenje od okupatora i njihovih saveznika cijene i one koji tvrde da je 1945. građanska Hrvatska (misle na NDH) okupirana. U javnosti se potencira podjela na partizane i ustaše, na komuniste i liberale, na konzervativce i desničare, na jugofile i Hrvate i to samo da se skrene pažnja od bitnih ekonomskih pitanja u zemlji: o pretvorbi (zapravo krađi), o izbacivanju iz stanova svih koji nisu bili podobni, o 3000 porušenih spomenika u Hrvatskoj (na Rabu su srušena tri), o promjenama naziva ulica, o davanju imena ulica ustašama, o nezaposlenosti, o uništenju industrije koja je stvarala novu vrijednost, o gladnima, o klijentelizmu, o krađi koja još traje, o odgoju djece za potrošačko društvo i tako dalje i dalje u nedogled.

Danas neki dužnosnici kažu da su za svu neimaštinu krivi komunisti, ali da nemaju ništa protiv antifašista. Vidi čuda, ali antifašiste ti isti nazivaju ”komunjarama”, čak augmentativom, da bi njima plašili narod jer mu drugo ništa ne mogu ponuditi. Oni bi vjerojatno ponudili dobro, ali po njima bismo najprije morali svi postati isti kako bismo živjeli bolje. Ali, isti ne možemo ”postati”, jer svi imamo svoje korijene i zato ”oni” misle da prema drugačijima ne smijemo biti tolerantni jer nisu s ”naše” grane, pa se jaz produbljuje, najprije puzajućim populizmom, a iz njega tiho izranjaju razni oblici Ur-fašizma.

Osjeća li se podjela na lijeve i desne na Rabu?

I na Rabu, maloj otočnoj sredini, koja je oduvijek bila ”polis” bez obzira na to koje zastave su lepršale na njegovim vjetrovima, sve više se rasplamsavaju ideološke podjele kojih na ovom otoku nikad nije bilo. Čak ni u srednjem vijeku kada su u Gradskom vijeću jednako bili zastupljeni plemići i pučani. Nikad nije bilo dvojbe o obranama Grada kao danas. To smo mogli vidjeti na Dan oslobođenja Raba 12. travnja kad se položio vijenac samo na spomenik poginulim u NOB-u, a spomenik poginulim u Domovinskom ratu ostao je bez cvijeća. Za njih nitko tada nije prolio suzu, iako su se i oni borili za svoj otok, borili se protiv okupatora.

Antifašizam nije samo socijalistička tekovina, već je to pokret za ljudska prava koji su na ovim prostorima ostvarili partizani, a ne ustaše i Pavelićev fašistički pokret. Na pojavu neofašizma danas upozorio je Umberto Eco u svom članku ”Ur-fašizam” (vječiti) i opisao ga, između ostalog, kao veličanje kulta tradicije odbacivanjem modernizma, kao iracionalizam, strah od razlika, kao permanentno ratovanje, selektivni populizam, novogovor i druge sadržaje

Prema političkoj opredijeljenosti ljudi čak izabiru i kafiće u koje zalaze, konzumiraju one kulturne sadržaje samo njima ideološki bliske, prijateljstva se stvaraju samo između sličnih, a to sigurno ne priliči jednom turističkom otoku. Dakle, umjesto da stvaramo građansko društvo, sve manje smo pojedinci, a pretvaramo se u masu kojom zapovijeda ”Veliki brat”. I umjesto da totalitarizam prevladavamo jačanjem građanskih udruga i njih smo pretvorili u strukturne političke organizacije koje se lijepe za lijeve ili desne stranke i njima služe za kampanje i izbore. Forma djelovanja je ostala ista kao i prije zanemarujući Zakon o udrugama.

Bili ste predsjednik Udruge antifašista Raba u dva mandata. U tom vremenu Vaši odnosi sa SABA PGŽ nisu bili na zavidnoj razini. Zašto?

Jedno vrijeme smo izvrsno surađivali, a onda su se počele u Savezu uvoditi neprimjerene metode rada. Vodstvo županijskog saveza je uporno provodilo politički umjesto građanski program, a to nisu ciljevi i zadaci udruga civilnoga, građanskog društva koji brani individualna ljudska prava i slobodu. Udruga je oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja osoba radi zaštite njihovih prava, Zajednica na nivou županije bi trebala biti dobrovoljno udruživanje više udruga radi koordiniranja ostvarivanja poslova, a Savez antifašista RH udruženje više organizacija radi zajedničke suradnje. Ovakva struktura ne poznaje hijerarhiju na viši i niži sloj. Ne odgovaraju udruge Savezu i zajednicama već obrnuto – Savez i zajednice odgovaraju udrugama.

Oni jednostavno rade za udruge, što im udruge i plaćaju. Mi danas imamo potrebu zaštiti udruge od utjecaja ”odozgo”, odnosno od silovitog pojedinca koji tu cjelinu ugrožava, jer su udruge oblik stvaranja civilnoga društva u kojem one nisu dio državnog aparata ni politike. Način rada u SABA PGŽ je tipičan primjer nasilnog pretvaranje pojedinca u ”masu”, a masa želi karizmatičnog vođu kome će biti poslušna. Slavoj Žižek bi za ovakav ustroj rekao: ”Ipak ne postoje samo ispravna i pogrešna rješenja problema, postoje također ispravni i pogrešni problemi”. To znači da bi dobro pobijedilo, moramo se pobuniti, ali ”ne u ime ideologije već demokracije”.

Zar još uvijek treba dokazivati da su temelji državnosti u odlukama NOB-a i u Ustavu Narodne republike Hrvatske iz 1947. i 1974. godine. Citirat ću prof. Ivana Prpića koji je napisao: ”Antifašizam danas nije samo rat protiv fašističkih država, koje su započele rat jer njih više nema, to nije samo opiranje mržnji prema drugim ljudima, i ako je to važan aspekt, antifašizam je naprosto moralno stajalište svakog pojedinca kako bi zaštitio vlastitu subjektivnost, slobodu i sigurnost”

Što biste na kraju naveli kao svoj uspjeh i je li bilo nekih programa koje niste ostvarili kao dugogodišnji predsjednik Udruge antifašista Raba?  

Moj uspjeh je zajednički rad svih članova Udruge, a posebno članova Predsjedništva koji su odradili najveći dio posla. Nerado govorim o osobnim uspjesima, pa ću Vam reći što smo ostvarili, a što nismo u protekla dva mandata.

Za mene je najvažnije da smo od političke udruge stvorili jednu jaku i brojnu građansku udrugu u kojoj nema politike. Broj članova je povećan za tri puta. Sve više se učlanjuju mladi i žene.

Antifašističku misao širili smo listom Naša riječ, web stranicom, povezujući se e-mailom s drugim udrugama i pojedincima, predavanjima u školama i za građanstvo, izdavaštvom, Tjednom antifašizma, emisijama na radiju, obilježavanjem značajnih datuma iz antifašističke povijesti, komemoracijama, suradnjom s drugim udrugama u zemlji i inozemstvu, Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, zajedničkim izletima i susretima s članovima drugih udruga i drugo. Starijim članovima, posebno sudionicima NOB-a, posvećivali smo posebnu brigu obilaskom u njihovim domovima.

Nije ostvaren program izgradnje Muzeja logora Kampor, za što smo se najviše zalagali. Naš vapaj za očuvanje i spomen na 4000 umrlih od gladi, žeđi, bolesti i hladnoće nije nitko čuo. Oni koji su za to odgovorni od kraja Drugog svjetskog rata do danas moraju se zapitati zašto?

Ivo Barić Foto: Drago Pilsel

Ivo Barić
Foto: Drago Pilsel

Jedino je na mjestu gdje su pokopani umrli podignuto spomen-groblje izvrsnim projektom slovenskog arhitekta Edvarda Ravnikara. Autor je 1953. nad pustoj njivi s križevima podigao spomen-groblje. Sućut koja se osjeća na ”pokopalištu” pojačana je autorovim prevladavanjem tadašnje ideološke dogme sintezom klasične i recentne arhitekture, antičkim graditeljstvom i tradicionalizmom s neosecesijom.

Ali, Muzej nismo sagradili, iako nam je Ivan Goran Kovačić poručio stihovima, iz pjesme ”Proljeće”, uklesanim na velikom obelisku na spomen-groblju: ”Nema nas više jer smo hteli biti”.

(Prenosimo iz Novoga lista).

Još tekstova ovog autora:


> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija