autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Iz voleja u rašlje, važnije od svih glumačkih nagrada

AUTOR: Rade Šerbedžija / 27.06.2021.
Rade Šerbedžija Foto: Jovica Drobnjak

Rade Šerbedžija
Foto: Jovica Drobnjak

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća nije bilo mnogih stvari za kupiti u onoj našoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. To je bilo i razumljivo. Nova država se tek stvarala. Prvo se porušena zemlja obnavljala, a tek su onda druge stvari potrebne za život dolazile na red.

Neću naravno nikada, kao naša bivša predsjednica države, izmišljati notorne gluposti, da u SFRJ nije bilo jogurta za kupiti. Pri tome ona nije mislila na te pedesete godine, kada se ta država tek stvarala, nego baš na najuspješnije šezdesete i sedamdesete, kada smo uistinu živjeli, neću reći u blagostanju, ali nekako bezbrižno, sretno i slobodno.

No pedesete su bile teške godine i narod koji je bio opijen pobjedom i svojom proleterskom revolucijom, tek je počeo izgrađivati uvjete za neki pristojan i dostojanstven život.

Kako kaže moj drugar Rajko Grlić, nismo imali sve ono što se moglo kupiti na Zapadu, ali smo imali sasvim dovoljno da živimo jedan sretan i bezbrižan život.

I ja sam tako odrastao u malome gradu Vinkovcima, uz rijeku Bosut, koja se činila da ni ne teče, toliko je bila lijena i spora, a ipak je skrivala bezbrojne sprudove, visoke trave i žbunja u kojima smo mi dječurlija provodili svoja tomsojerovska djetinjstva.

A onda odmah montiram u glavi scene s utakmice na Maksimiru iz devedeset prve kada su se Dinamovi i Zvezdini igrači skoro poklali pred očima razjarene publike… ”Smrt Srbinu! Zakolji Hrvata!”, orilo se s naših stadiona iz grla tisuća ostrašćenih navijača… Ja više nisam pripadao tome filmu

Jedna od najvažnijih stvari koje sam otkrio u životu je bila lopta. I to ne bilo koja, nego nogometna lopta.

Već od svoje šeste godine bio sam potpuno poludio za tom, kako kaže moj drugar Igor Mandić, ”glupom i banalnom igrom”, u kojoj 22 luđaka, trče po zelenoj travi kao muhe bez glave, za jednom običnom loptom.

Igrali smo nogomet na jednom malome poljančetu, u blizini moje kuće, na uglu Starčevićeve i Gajeve ulice. Naravno da smo igrali bosi i često sam kući dolazio raskrvavljenih tabana.

Jedna od najvećih opasnosti tog našega nogometa bila je situacija kada bi nam lopta prešla preko visoke drvene ograde u dvorište čika Tome, koji je veoma često, ako bi toga dana bio smrknut i neraspoložen, a obično nam se takav ukazivao na svojoj avliji, držeći u rukama probušenu loptu i psujući nam sve po spisku što mu ne damo da kao čovjek na miru odspava svoja popodneva, prekidao naše utakmice.

A onda se netko iz moga društva dosjetio da mene pošalje da zvonim na avliju. I kad me je ugledao taj smrknuti Tomo s debelim gustim obrvama koje su uistinu izgledale kao dva dlakava grma iznad krupnih i buljookih očiju, najprije se iznenadio, a zatim mu se lice naglo smekšalo, jer je u tome mršavom dječarcu, to jest meni, prepoznao sina svoga šefa policije.

– Ajde, Rade, pazite malo kuda pucate. Možete mi loptom razbiti stakla u ljetnoj kuhinji.

Bio je to naš uspješni trik i nikada nam više nije bušio lopte.

Za vrijeme školskih odmora i poslije škole, igrao sam nogomet na školskim igralištima prve i treće osnovne. Igrališta su bila posuta onim crno-sivim šljunkom, te smo normalno igrali u cipelama i moje su smeđe cipele vrlo brzo izgubile boju i bile su potpuno izblijedjele na vrhovima.

Pomisao na sportske patike bila je svemirska nepoznanica iako smo u našem susjedstvu, u Borovu, imali čuvenu tvornicu obuće ”Bata”. Bila je to tada suviše velika investicija za skromni obiteljski budžet kojim su moji roditelji raspolagali.

Navijao sam za Partizan i moja rođena sestra Milica, koja je navijala za Crvenu zvezdu, često me je zbog toga zadirkivala, govoreći da je Partizan policijski tim i da navijam za njega jer i moj otac navija za Partizan.

Naravno da nije imala pravo. Partizan je tada bio najjači tim. Bila je to ona zlatna generacija: Šoškić, Jusufi, Vasović, Miladinović, Bečejac, Kovačević, braća Čebinac, Pirmajer, Hasanagić i Galić.

Dakle, igrao sam taj nogomet u Vinkovcima noć i dan i bio sam uistinu vješt s loptom. Trenirao sam za juniore Lokomotive i Dinama, ali sam uskoro bio zauvijek izbačen iz juniorskoga tima, kada me je moj trener zatekao u hotelu Slavonija iza 10 uvečer kako sa svojim drugarom Kasimom pijem špricere. Tjerao me kući i na koncu i ošamario, a ja sam ga istoga časa pogodio sifonom sode i raskrvario mu arkadu. Bio je to i zauvijek moj prekid s nogometnom karijerom.

A bio sam prilično dobar. Od moje generacije samo su Šesto i Novoselac bili bolji.

Tada je došlo vrijeme studiranja i već sam pričao o tome kako sam želio studirati književnost i kako me poznati zagrebački glumac Ivo Fici nagovorio da upišem Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu.

Kao mladi glumac na Akademiji bio sam toliko zauzet probama i snimanjima da za nogomet više nisam imao vremena.

Ponekad bih zaigrao za ekipu filmskih glumaca na Pulskom ili Niškom festivalu. Ekipu je predvodio Ljubiša Samardžić koji je bio opsjednut nogometom gotovo kao Zlatko Vitez.

Jedna od najvažnijih stvari koje sam otkrio u životu je bila lopta. I to ne bilo koja, nego nogometna lopta. Već od svoje šeste godine bio sam potpuno poludio za tom, kako kaže moj drugar Igor Mandić, ”glupom i banalnom igrom”, u kojoj 22 luđaka, trče po zelenoj travi kao muhe bez glave, za jednom običnom loptom

Godine 1972. na filmskom festivalu u Nišu, prikazivao se moj prvi ”veliki film” u kome sam igrao glavnu ulogu. Bio je to čuveni film Živojina Pavlovića ”Crveno klasje”.

Tijekom festivala bila je organizirana nogometna utakmica protiv garnizona JNA. U gledalištu su bile poznate glumice YU filma. Sve same ljepotice: Milena Dravić, Neda Arnerić, Tanja Bošković…

Možda je to bio glavni razlog što su se vojnicima bile ”odsjekle noge”, kako se kaže. Za vojnu ekipu je nastupalo i nekoliko profesionalnih nogometaša, jedan je bio igrač Crvene zvezde, pa ipak ih je naša glumačka ekipa pobijedila.

Na golu smo imali Faruka Begolija koji je uistinu branio kao da je pravi profesionalni golman, a u našem glumačkom timu isticali su se naročito mlađahni Igor Galo, Petar Arsovski iz Skopja i ja, koji sam, kako kaže Igor, na njegovo dodavanje, zabio volejom gol u rašlje.

Sedamdeset i treće godine sam upoznao Peru Močiboba. Bila je to ljubav na prvi pogled. On je te godine bio najpopularniji nogometaš u Hrvatskoj jer je u onoj odlučujućoj utakmici sa Osijekom na Maksimirskom stadionu zabio pobjedonosni gol glavom u rašlje.

Bilo je to vrijeme kada smo svi u Zagrebu poludjeli za tom generacijom zagrebaša koji su taj stari klub uveli u Prvu ligu.

Pero Močibob je bio poseban fakin. Bio je zgodan, duhovit, pravi prijatelj. Jak kao stijena i brz na okidaču, htio sam reći udarcu šakom. Ali uvijek u odbrani. Uvijek na strani slabijih i na strani pravde.

Kroz naša druženja zavolio je teatar, a posebno slikarstvo, te se počeo ozbiljno baviti kupovinom umjetnina, tako da danas ima zavidnu kolekciju slika, skulptura i antiknih umjetnina.

Volio je malo popiti, premda je to Vlatko Marković strogo zabranjivao i često me molio da mu poštedim njegove igrače pred neki važan meč.

A družili smo se baš onako ljudski. Bili su tu uz Peru i Rukljač i Antolić zvani Kuja i Lipovac i Tucak i Džekić i, meni tako posebno drag, Smolek, koji je nažalost prerano umro prije desetak godina od alergijskog šoka nakon ujeda ose.

Nogomet mi je uz glumu postao najvažnija stvar na svijetu.

Osim s mojim Perom Močibobom s kojim sam se intenzivno družio, igrao sam i dva puta tjedno mali nogomet u sportskoj dvorani. Svakoga utorka i petka točno u 13 sati.

Na taj hakl, kako se popularno zvao mali nogomet u Zagrebu, dolazili su bivši igrači Dinama: Zambata, Benco, Razić, Bradvić, Kafka, pa i Vilson Džoni koji je došao iz Hajduka u Dinamo i u koga su bile zaljubljene najljepše djevojke Zagreba.

Bili su tu i moji drugari obrtnici: Luna, Tom, Mamut, Papež, Dube, Bacani… Zvali su me Moca, po Momčilu Vukotiću, jer su znali da sam navijač Partizana…

Jednom sam tako, da ih zabavim, kupio Partizanov dres s brojem 10 na leđima (jer je Moca nosio desetku) i namjerno sam došao posljednji u svlačionicu. Moja škvadra je bila već na terenu kada sam se pojavio u Partizanovu dresu. Nitko nije reagirao. Počeli smo igrati.

Ja sam obično igrao u ekipi sa Zambatom, Bencom i Razićem. I prošlo je već deset minuta, a da nisam ni dotaknuo loptu. Uzalud sam s pozicije lijevoga krila utrčavao propisno na desnu stativu, ali mi nitko nije dodavao loptu. Onda sam iznerviran viknuo: ”Zambi, pa dodaj tu loptu, bogamu!”

Neću naravno nikada, kao naša bivša predsjednica države, izmišljati notorne gluposti, da u SFRJ nije bilo jogurta za kupiti. Pri tome ona nije mislila na te pedesete godine, kada se ta država tek stvarala, nego baš na najuspješnije šezdesete i sedamdesete, kada smo uistinu živjeli, neću reći u blagostanju, ali nekako bezbrižno, sretno i slobodno

A Zambata mi se okrenuo i rekao: ”Oprosti, Moca, ne mogu… Ti znaš što znači Pavlovljev refleks… Ne mogu dodati loptu crno-belom dresu… To je jače od mene.”

Svi su se povaljali od smijeha i, naravno, morao sam otići u svlačionicu zamijeniti dres.

Igrao sam nogomet i za Tiffany, malonogometni klub moga drugara Miće Carića. Bili smo jedna od najboljih ekipa u Hrvatskoj.

Bili su tu takvi majstori kao Roko, Džoni i Bajza. Činili su čudesa na malom terenu.

Ali ipak, od svih velikana maloga nogometa u Zagrebu, uključujući i Cicu Kranjčara za koga su govorili da je najbolji, meni su najveći bili Mićo Vujanić i Anton Samovojska. Mićo je bio brz kao strijela i najveći golgeter, a Samovojska je upravo plijenio svojom nevjerojatnom tehnikom i elegancijom.

Mići su zbog dijabetesa odsjekli nogu do koljena i ponekad ga sretnem u Zagrebu još uvijek nasmijanog i energičnog, a Samovojska je onaj gospodin, slavni sportski novinar, koji nam danas tako šarmantno komentira na TV-u utakmice s Evropskoga nogometnog prvenstva.

Igrao sam i veliki nogomet za veterane Slobode iz Podsuseda. Svakoga ponedjeljka je bila utakmica, a četvrtkom smo imali treninge nakon kojih smo uvijek roštiljali i pjevali do kasno u noć.

Sjećam se jedne prijateljske utakmice koju smo igrali na pomoćnom stadionu Dinama protiv ekipe sportskih novinara. Za njih je taj dan igrao i čuveni Velimir Zajec koji je upravo stigao iz Grčke gdje je odigrao svoju zadnju utakmicu za Olympiakos. Sa Zekom sam inače bio dobar prijatelj i često smo se družili u njegovom lokalu u Tkalčićevoj.

Negdje na samome početku utakmice, zaletio mi se taj moj drugar Zajec, klizećim startom, s obje noge u potkoljenice i pokosio me. Ostao sam ležati sav slomljen, a on se nije ni okrenuo. Iznijeli su me s terena i nisam mogao nastaviti igrati.

Poslije utakmice došao mi je Zeko, zagrlio me i rekao: ”Kompa, izvini, ali lud sam. Kad sam na terenu za mene nitko i ništa ne postoji. Otac, majka, brat, prijatelj… Ništa!”

”U redu, kompa, razumijem, ali ja večeras igram Peera Gynta u HNK-u. Valjda ću se do tada oporaviti”, odgovorio sam mu.

Bio sam i svake subote na našim popularnim haklovima na Šalati, s Nikicom, Borom Jovanovićem, dr. Šimunićem, Ratajom, Borisom, Kićom, Ferencom, Belim i ostalom škvadrom…

Kada ne bih snimao filmove, igrao bih nogomet svakoga dana u tjednu.

Fadil Hadžić nije htio početi snimati film ”Novinar” u kojemu sam igrao glavnu ulogu, dok me Croatia film nije osigurala, jer se bojao da se ne povrijedim tijekom snimanja. Znao je da ću u slobodnim danima sigurno igrati nogomet.

Bila je to moja najveća strast.

Činjenica da sam zabio gol u rašlje, tada reprezentativnom golmanu Jugoslavije, Radi Zaladu ili da sam na revijalnoj utakmici u Tuzli između Slobode i Crvene zvezde zabio tri gola i proglašen igračem utakmice između takvih imena kao što su Aćimović, Karasi, Petković, Šećerbegović, Mulahasanović i drugi čuveni nogometaši Jugoslavije, značilo mi je više od svih Zlatnih arena i Sterijinih nagrada koje sam dobivao za svoje uloge u kazalištu ili na filmu.

Navijao sam za Partizan i moja rođena sestra Milica, koja je navijala za Crvenu zvezdu, često me je zbog toga zadirkivala, govoreći da je Partizan policijski tim i da navijam za njega jer i moj otac navija za Partizan

Kopačke sam objesio o klin, kako se kaže, prije 12 godina. Postalo je suviše opasno za moje tijelo koje više ne može pratiti moje želje.

Danas kada razmišljam o Jugoslaviji i o našim bivšim životima, znam da je nogomet bio jedna od najvažnijih stvari koja nam se događala.

Svi su jurili za loptom i svi su obožavali taj sport.

Naši najveći političari bili su predsjednici sportskih društava i sportskih klubova. Predsjednik Tuđman je bio, za vrijeme njegova službovanja kao general u Beogradu, predsjednik sportskoga društva Partizan. I mnogi drugi političari su bili aktivni sportski funkcioneri.

Za Tita se govorilo da nikada nije javno rekao koji mu je nogometni klub bio najdraži, ali se ipak potajno pričalo da je to bio Hajduk, jer je to bio prvi partizanski klub.

Naime, poznata je činjenica da je Hajduk, za vrijeme Drugog svjetskoga rata, vrbovala NDH da postane njihov klub, obećavajući im novac, izgradnju novog stadiona i čak sudjelovanje u talijanskoj Prvoj ligi, ali su to hajdukovci uvijek odbijali. Na koncu je 1944. čitav klub Hajduk ilegalno pobjegao u partizane i postao nogometni klub pokreta otpora protiv fašizma.

Te iste godine, ustaše su pohvatale igrače nogometnoga kluba Split, koji je bio ljevičarski i pokazivao simpatije za partizane, i sve ih strijeljali negdje u blizini Sinja.

U novoj Jugoslaviji politika se često uplitala u sport. Naročito nogomet. I nije tajna da je recimo nogometni klub Crvena zvezda bila klub policije, a Partizan je bio klub JNA.

Ali bila su to neka bezbrižna i sretna vremena. Nedjeljne utakmice i radio prenosi s popularnim radio novinarima Radivojem Markovićem i Mladenom Delićem.

Sve do sredine sedamdesetih godina naš profesionalni nogomet je živio gotovo amaterski. Dobivali su igrači, naravno, dobre premije i razno razne pogodnosti – stanove, zaposlenja… Ali nisu mogli prije 27 godine odlaziti u inozemne klubove.

Tako su propale svjetske karijere mnogih jugoslavenskih talenata, među kojima je Dragoslav Šekularac bio jedan od najtragičnijih gubitnika jer je sa svojih dvadeset godina bio jedan od najboljih na svijetu.

Kako su se vremena u našoj državi mijenjala, mijenjali su se i odnosi u društvu. Sve ono što je nekada bilo nezamislivo i nemoralno, odjednom je počelo pronalaziti putove kojim su se dopuštale zabranjene stvari, izigravali zakoni i počele odvijati razne malverzacije unutar sve labavijih zakona i pomanjkanja prave kontrole.

To se naročito ogledalo u nogometu. Javna tajna je bila da su se utakmice počele namještati i kupovati.

I sam sam, kao partizanovac, bio pozvan od nekih iz uprave Partizana da pomognem pri namještanju utakmice u Subotici.

Tada sam kao istaknuti glumac KPGT-a (akronim od Kazalište, Pozorište, Gledalište, Teatar) sa sjedištem u Subotici bio ”umjetnički potpredsjednik kluba”, kako me je prozvao čuveni predsjednik Spartaka, a poslije i Fudbalskog saveza Jugoslavije Tomislav Karadžić.

Spartak je naime trebao pustiti Prištini da pobijedi u Novom Sadu, kako bi Priština ostala u Prvoj ligi, jer to je bilo, kako su mi objasnili, politički važno da ne poraste nezadovoljstvo na Kosovu. Bio sam zgranut činjenicom da je netko mogao i pomisliti da bih ja u tako nečemu mogao sudjelovati.

Poznata je činjenica da je Hajduk, za vrijeme Drugog svjetskoga rata, vrbovala NDH da postane njihov klub, obećavajući im novac, izgradnju novog stadiona i čak sudjelovanje u talijanskoj Prvoj ligi, ali su to hajdukovci uvijek odbijali. Na koncu je 1944. čitav klub Hajduk ilegalno pobjegao u partizane i postao nogometni klub pokreta otpora protiv fašizma

Spartak je izgubio utakmicu na svome terenu i iz lige je ispao moj vinkovački Dinamo. Rekli su da su igrači bili potplaćeni od kosovskih zlatara…

Ubrzo su u Jugoslaviji počele nacionalne napetosti, praćene divljanjem na nogometnim stadionima. Mržnja je zasađena i bilo je pitanje dana kada će se upaliti tinjajući fitilji.

Ja sam prestao za bilo koga navijati.

Moćan je fudbal i opasan.

Što bi se dogodilo da je Jugoslavija s onom sjajnom generacijom nogometaša devedesete godine osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu, a bili smo tako blizu? Možda ne bi bilo rata u toj zemlji?

Često se sjetim one antologijske scene 1980. na Poljudu kada je utakmica prekinuta i kad je objavljena vijest da je drug Tito umro i kad su igrači Hajduka i Crvene zvezde popadali ničice na koljena i u suzama grlili jedni druge…

A onda odmah montiram u glavi scene s utakmice na Maksimiru iz devedeset prve kada su se Dinamovi i Zvezdini igrači skoro poklali pred očima razjarene publike…

”Smrt Srbinu! Zakolji Hrvata!”, orilo se s naših stadiona iz grla tisuća ostrašćenih navijača…

Ja više nisam pripadao tome filmu!!!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Razglavio se svijet
     Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
     Mala božićna priča o našem mačku Marku
     Stalna na tom svijetu samo mijena jest
     Moj Zagreb, tak imam te rad
     Radko Polič – Naš Rac je bio Car
     Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
     Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
     Pismo Borisu Dežuloviću
     Ah, da… Nema benzina u Londonu!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1