Jože Pogačnik – jedan od najvećih umova na ovim prostorima

Akademik Ante Stamać, poznati pjesnik, prevoditelj i teoretik književnosti, mi je u jednom usputnom susretu nekoliko mjeseci prije svoje smrti rekao da nikako ne smijemo dopustiti da se u Hrvatskoj zaboravi tko je bio Jože Pogačnik, ”jedan od najvećih umova ovih prostora i poput vas čovjek dviju domovina”.

Danas je točno dvadeset godina otkad smo prerano preminulog akademika Pogačnika (1933.-2002.) dostojanstveno ispratili na zagrebačkom Mirogoju.

Središnji dnevnik HTV-a je istog dana donio sjajan prikaz značaja ovoga velikog Slovenca koji je svojim znanstvenim radom i kulturnim angažmanom gradio neporušive mostove razumijevanja i povjerenja između Hrvatske i Slovenije.

Bio je ”čovjek dviju domovina (kojemu su) obje jednako drage i prema njima gaji podjednako poštovanje i ljubav”.

Tim se je riječima u predgovoru svoje posljednje knjige ”Tragovi u vremenu” (izdanje Matice hrvatske) Pogačnik i rastao od svoje druge domovine u kojoj ga je smrt pogodila u 70. godini plodonosna života.

Radi se o jednom od najbriljantnijih umova koji su predavali na Sveučilištu Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, a prije toga u Zagrebu i Novom Sadu. Bio je Humboldtov i Fulbrightov stipendist te gostujući profesor na svim vodećim sveučilištima svijeta koja imaju katedre za slavistički studij.

Bio je redoviti član Slovenske akademije znanosti i kulture, kao i član najstarije njemačke Akademije znanosti u Göttingenu.

Republika Slovenija ga je počastila izuzetno visokim nacionalnim priznanjem proglasivši ga ”ambasadorom znanosti”. Primio je i Herderovu nagradu, najviše međunarodno priznanje za rad na području humanistike.

Prostor nam ne dopušta da nabrojimo sva ostala priznanja koja je Pogačnik za svoj znanstveni i kulturni rad i postignuća primio u svojim ”dvjema domovinama” i diljem svijeta, a da ne govorimo o velikom broju izuzetno značajnih stručnih studija, monografija i rasprava iz područja kroatistike, slovenistike, komparativne slavistike, teorije i povijesti književnosti te kulturologije.

Riječ je, doista, o jednom enciklopedijskom umu sjajne erudicije i rijetke sposobnosti za sintezu.

Iako je bio jedan od najdarovitijih studenata slavistike na ljubljanskom sveučilištu ipak je svoju prvu domovinu morao napustiti ”zbog političkih pritisaka i stručne zavisti”.

Sretne su ga okolnosti, prema vlastitom priznanju, dovele na Filozofski fakultet u Zagreb, gdje je tada svoj zenit dosegla zagrebačka stilistička škola u kojoj je i sam vrlo brzo našao zapaženo mjesto.

Tu su mu studenti, između ostalih, bili i Josip Bratulić i Stjepan Damjanović (danas akademici HAZU), priređivači njegove posljednje hrvatske knjige.

Nakon deset godina taj je kreativni, ali i kritički znanstvenik, morao napustiti i zagrebačko sveučilište. Nekoliko godina je predavao, a u jednom mandatu bio i dekan na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Godine 1981. dolazi na Pedagoški fakultet u Osijek, gdje zajedno s nekolicinom kolega stvara vrlo brzo prepoznatljivu ”osječku školu”. Tu je pred sam rat bio i dekanom Pedagoškog fakulteta da bi se po osamostaljenju Slovenije i agresije na Hrvatsku odazvao pozivu svoje prve domovine, koja mu se napokon odlučila odužiti.

Tako je mirovinu dočekao kao profesor mariborske univerze 1995. godine, ali je i poslije toga sve do svoje smrti predavao postdiplomcima u Osijeku.

Upoznao sam ga u Njemačkoj kao autora (na njemačkom jeziku) monografije o Jerneju Kopitaru, velikom vizionaru jezičnog i kulturnog preporoda južnoslavenskih naroda.

Providnost je htjela da se istodobno doselimo u grad na Dravi, a on nas je istovremeno hrabrio i pratio u preseljenju Evanđeoskog teološkog fakulteta (ETF) iz Zagreba u Osijek, kako bismo bili dostupniji crkvama reformacijske baštine u Vojvodini odakle je dolazio najveći broj naših studenata teologije.

Pogačnik nam je posve nesebično stavio na raspolaganje svoje ogromno znanje o reformacijskoj književnosti te je skupa s profesorom Aleksandrom Birvišem i sa mnom 1989. godine postao (su)utemeljiteljem Instituta za proučavanje protestantizma i reformacijske misli.

Rado je dolazio na ETF predavati o utjecaju protestantizma na hrvatski i slovenski narod i kulturu. Često je znao naglašavati kako je upravo reformacija pružila uvjete za rođenje slovenskog naroda i za integraciju njegove kulture, a u Hrvatskoj postavila temelje kajkavskom književnom jeziku.

Znao se često referirati na velikog reformatora i oca slovenske knjige Primoža Trubara, zabrinutog za kulturnu i vjersku obnovu obaju naroda. U tom kontekstu je volio citirati što je Trubar napisao još 1557. godine:

”Oba naroda slovenskih i hrvatskih pokrajina u moje srce, naime, donose bol; oni bi trebali pobuđivati sućut u svakoga i to ne samo zbog toga jer moraju boraviti i stanovati na turskoj granici, već sućut osjećam naspram njih i stoga jer jako malo i gotovo ništa ne znaju o najpotrebnijim i najutješnijim osnovama naše prave kršćanske vjere čije je poznavanje svakome razumnom čovjeku potrebno za dobro njegove duše i za najvišu utjehu.”

Znao je Jože Pogačnik citirati i Trubarovo pismo Adamu Bohoriću 1565. godine u kojemu mu se žali što je u domovini bio nepoželjan pa ga je omalovažavanje otjeralo u svijet.

Pogačnik je znao pedagoški mudro i proročki provokativno na primjeru prognanika Trubara ilustrirati kako u nekim vremenima oni koji su svojim duhovnim i intelektualnim formatom preveliki za male ljude i sitne prilike u domovini moraju bježati iz nje, ali ne mogu pobjeći od svoje svijesti i odgovornosti za nju.

”Ne dvojimo da dobro poznaješ i često tuguješ zbog nesretne kulturne zaostalosti naše uže domovine; doista je prava sramota kako se svuda šepiri omalovažavanje lijepih umjetnosti i zanemarivanje duhovne naobrazbe. Kad bi bar svi koji doista osjećaju tu bijednu zatucanost htjeli s nama ujediniti svoje želje i žar, svoje misli i rad, kako bismo je zajedničkim snagama što prije dokinuli.”

Sličnu je zabrinutost, želju i molitvu u svom srcu za obje svoje domovine nosio i naš donedavni suvremenik i dugogodišnji suputnik Jože Pogačnik. Njegov je put prije dvadeset godina iznenadni srčani udar prekinuo te su tako veliki dio njegova plana i vizije nažalost ostali nedovršeni.

Neka ovih nekoliko misli sjećanja i zahvalnosti budu podsjetnik i poticaj nama koji smo još uvijek na putu da ugledom na njegov primjer neumornog radnika i velikog znalca, nastavimo nedovršeni posao reformacije duha, vjere i kulture našeg naroda.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Michael Novak – nedvojbeno jedan od najvećih
    •  Kardinal Kuharić bi nam trebao ostati uzorom
    •  Hristos vaistinu vaskrse
    •  Cvjetnica je i poruka – Obratite se i vjerujte u Evanđelje
    •  Velikani koje je svijet nepravedno i prebrzo zaboravio
    •  Teologija u Osijeku nekad i danas
    •  Božića nema u ranom krščanstvu
    •  Neke religiološke pouke iz akademskog Bostona
    •  Uz Dan Reformacije - Luther nije podijelio kršćanstvo
    •  Glad je zločin kada se koristi kao oružje rata

> Svi tekstovi ovog autora