Kada će stići to pravo pokajanje?

Prigoda koju su stvorili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i srbijanski mu kolega Boris Tadić u Vukovaru, odnosno riječi isprike potonjega kod masovne grobnice na Ovčari, što Kolinda Grabar-Kitarović želi da se zaboravi jer za svoj potez pozivanja Aleksandra Vučića kaže da je ”nulti, prvi korak”, kao da povijest počinje s njom, potiče me da ovdje postavim važno pitanje i potaknem na razmišljanje.

Pitam sebe i pitam vas: Kada će stići to pravo pokajanje koje se zaziva tim važnim i visokim političkim gestama? Trebamo li čekati da generacija onih koji su bili akteri belaja svi nestanu, kao što se dogodilo u mojoj rodnoj Argentini, ili kajanje i pomirenje može nastupiti ako ne baš sada, onda ubrzo?

Ispričat ću, stoga, kako je išlo u Argentini i kako je bilo s mojom tamo matičnom crkvom koja se bila uprljala i to prejako. Naime, noć prije nego što je argentinski general Jorge Rafael Videla zajedno s admiralom Juliom Masserom i zapovjednikom zrakoplovnih snaga komodorom Raulom Agostijem pokrenuo vojni udar i preuzeo vlast u Republici Argentini vrh Argentinske biskupske konferencije se sastao s članovima Vojne hunte.

Biskupi su 1995. željeli da katolici i pravoslavci u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. ”Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama (…) iako se nakon Drugoga svjetskog rata počast odavala samo žrtvama jedne strane”, napisali su biskupi 1995., ”požurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krvnicima!”

Kako je 24. ožujka 1976., na sam dan vojnog udara, izjavio tadašnji predsjednik argentinskog episkopata mons. Tortolo, ujedno i vojni biskup, Crkva je željela pridonijeti ”uspostavljanju reda u državi”. Od tog su trena biskupi stali podržavati vojni režim koji je vladao Argentinom do svibnja 1983., kada je ponovo uspostavljena demokracija, a pod kojim je mučeno, ubijeno ili nestalo oko 30 tisuća građana, a među njima i 200 beba rođenih u tamnici.

Crkva je krajem 1975. najavljivala da se, kako reče generalni vikar vojske mons. Victorio Bonamin na jednoj večeri u luksuznom hotelu Plaza: ”približava jedno razdoblje pročišćenja”. Naime, oružane su se snage voljom parlamenta za vrijeme predsjednikovanja Peronove udovice Isabel Martínez de Perón već tada godinu dana borile u prašumi i šumama pokrajine Tucumán, gdje su se lijeve terorističke paravojne snage uspješno na više mjesta bile utaborile zadavši vojsci teške udarce.

Spomenuti je biskup u jednoj propovijedi 5. siječnja 1976. izjavio da je u ”Božjim planovima bilo zapisano da Argentina nije mogla izgubiti svoj ponos i svoju veličinu, te da ju je spasio njen naravni branitelj – vojska”.

Argentinsko se društvo lagano dijelilo između onih koji nisu marili ili su podržavali tlačenje siromaha i ljevičara koji su željeli promjene i koji bili sve prisutniji u institucijama civilnog društva, primjerice na sveučilištu. No, silovitost i sistematičnost kršenja ljudskih prava nakon što su generali u ožujku 1976. zauzeli vlast pokazala je da se sukob s ljevicom duže planirao i da je jedan od ciljeva bio potpuno ju razoriti ne mareći za ljudske gubitke.

Građanski rat ili ”prljavi rat”, kako ga se nazivalo u argentinskoj publicistici osamdesetih, poprimio je vrlo ružne oznake. Jedna od onih koja je karakterizirala tadašnje argentinsko društvo je bila sljepilo. Tako se i moglo dogoditi da Argentina 1978. organizira i dobije svjetsko nogometno prvenstvo slaveći, između ostalog, i to što je za dolazak do četvrtfinala vlast od Perua kupila utakmicu koju je, kao što se i dogodilo (6:0), trebala dobiti razlikom od šest golova da bi išla dalje.

I potpisnik ovih redaka se nalazio među onima koji su slavili pobjedu i golove Marija Kempesa protiv Nizozemaca (3:2) na stadionu River Plate udaljenom ni kilometar od Škole za mehaniku mornarice, u čijim su se podrumima u isto vrijeme izvodila danas svima dobro poznata mučenja kako žena, tako i muškaraca, kako civila, tako i svećenika kidnapiranih pod sumnjom da su ”surađivali” s ljevičarima ili sami bili u njihovim redovima.

Sljepilo je bilo zahvatilo većinu društva, pa i same biskupe koji ”nisu željeli priznati”, pa su prešutjeli činjenicu da su eskadroni smrti pod nazorom vojnih vlasti ubili i dva biskupa: mons. Enriquea Angelellija, pomoćnog biskupa u pokrajini La Rioja (zaustavljen, izvučen iz vozila, pretučen i ubijen 4. kolovoza1976. u blizini lokaliteta Punta de los Llanos) i mons. Carlosa Poncea de Leóna, biskupa grada San Nicolás u pokrajini Buenos Aires (izrešetan 11. srpnja1977.).

Biskupi su prešutjeli ta ubojstva, ali i smaknuće dvadesetak svećenika i redovnika te desetak bogoslova, među kojima i ubojstvo troje svećenika i dva bogoslova palotinca koji su 4. srpnja 1976. strijeljani u središtu grada Buenos Airesa, u župi koju su vodili. Svećenici koji su mjesecima bili kidnapirani i zlostavljani, a kasnije oslobođeni, njih 48, nikad nisu dobili javnu potporu svojih biskupa. Do dana današnjega se ne zna ništa o sudbini petnaestak svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova nestalih kao i tisuće drugih građana i građanki.

Pitam sebe i pitam vas: Kada će stići to pravo pokajanje koje se zaziva tim važnim i visokim poltičkim gestama? Trebamo li čekati da generacija onih koji su bili akteri belaja nestanu, kao što se dogodilo u mojoj rodnoj Argentini ili kajanje i pomirenje može nastupiti ake ne baš sada, onda ubrzo?

S druge pak strane, crkveni su ”velikodostojnici” vrlo glasno širili potporu vojnom režimu i često izjavljivali stvari zbog kojih su mnogi vjernici napustili Crkvu. Evo nekih primjera:

– U jednom svom pismu vjernicima argentiski su biskupi 15. svibnja1976. poručili da ”organi sigurnosti ne mogu djelovati bez greške i da je potrebno prihvatiti stanovite drastične rezove koje zahtijeva složenost situacije kako bi se obranilo opće dobro i kako bi se zemlja spasila od marksističkih rješenja”.

– Papinski nuncij u Argentini mons. Pio Laghi je 27. lipnja1976. izjavio da se pravda mora poštivati ”dokle je moguće” i da su ”Crkva i oružane snage pobratimljene u spašavanju zemlje od agresivne strane ideologije”, ali da ”Crkva daje potporu vojnim snagama u poštivanju ljudskih prava” (?!).

– Biskup grada Mendoze mons. Olimpo Maresma je 9. rujna 1976. rekao da su ”zlo i neprijatelji ukorijenjeni u samome biću Argentinaca” i da ”rat protiv njega mora biti sveukupan”.

– Predsjednik tadašnje Argentinske biskupske konferencije je 17. listopada1976. u obraćanju vojnim snagama rekao da vojnici imaju samo dvije mogućnosti: ”’biti vjerni ili izdajnici Boga i domovine”.

– Mons. Plaza, pomoćni biskup u gradu La Plata i generalni vikar policije, je u svibnu 1977. rekao da postoje ”loši Argentinci koji odlaze iz zemlje kako bi se izvana organizirali protiv nje i koj unutar Argentine podržavaju oni koji šalju protudržavne vijesti prema van i koji optužuju oružane snage za sustavno kršenje ljudskih prava”.

– Mons. Antonio Quarracino, biskup grada Avellanede kraj Buenos Airesa i budući nadbiskup Buenos Airesa (prije sadašnjeg pape Franje) te kardinal, je u prosincu 1979. izjavio da u ratu ”argumenti i granice etike ulaze u prostor sjena i mraka”.

– Generalni vikar vojske mons. Bonamin je u ožujku 1981. u predsjedničkoj palači, govoreći pred vođom vojne hunte Videlom, rekao da će ”članove vojne hunte glorificirati budućt generacije”.

– Kasniji je vojni biskup mons. Medina 11. travnja 1982. rekao da ”je ponekad fizička represija potrebna, nužna i legitimna”.

Argentinsko se društvo lagano dijelilo između onih koji nisu marili ili su podržavali tlačenje siromaha i ljevičara koji su željeli promjene i koji su bili sve prisutniji u institucijama civilnog društva, primjerice na sveučilištu. No, silovitost i sistematičnost kršenja ljudskih prava nakon što su generali u ožujku 1976. zauzeli vlast pokazala je da se sukob s ljevicom duže planirao i da je jedan od ciljeva bio potpuno ju razoriti ne mareći za ljudske gubitke

– Kardinal Juan Carlos Aramburu, nadbiskup Buenos Airesa, je 19. studenog1982. u izjavi za talijanske novine IL Messagero rekao da u Argentini ”nema masovnih grobnica” i da svakom lešu pripada odgovarajući lijes, odnosno, da su optužbe o ratnim zločinima lažne i da se ”sve dogodilo prema propisima”.

– Već spomenuti je mons. Plaza prilikom suđenju bivšim vojnim vođama 21. svibnja 1985. (nakon povratka demokracije) rekao: ”To je svinjarija, to je revanšizam ljevičarskih snaga, to je Nuremberg naopako, proces u kojem kriminalci sude onima koji su pobijedili terorizam”.

Ipak, djelovanjem raznih komisija za utvrđivanje istine o događajima za vrijeme vojne vlasti istina je izašla na svjetlo dana, pa su se neki biskupi počeli javno zgražati. Među njima i spomenuti papinski nuncij Pio Laghi koji je 27. travnja 1995., baš u doba kada su se hrvatske oružane snage pripremale na obračun s vojnicima i civilima u tzv. Krajini, rekao: ”Kako sam mogao pretpostaviti da sam imao posla s monstrumima koji su bili sposobni ljude bacati u rijeku (Rio de la Plata, op. D.P.) iz helikoptera i aviona i činiti slična stravična djela? Mene se optužuje da sam sve to prešutio, a moj jedini grijeh je taj da nisam znao što se stvarno događa!”

Isti je nuncij tom prilikom rekao da je povodom ”nesreće” biskupa Angelellija u La Rioji zatražio zračni prijevoz od generala Suareza Masona (jednog od zloglasnih mučitelja, op. D.P.), ali da su mu kardinal Primatesta i drugi biskupi rekli da se ne radi o ubojstvu već o prometnoj nesreći, jer im je tako rekla vojska.

Godine su prolazile, a s njima su se množile i geste kajanja Ivana Pavla II. Sredinom 1995. biskup grada Santa Fé Edgardo Storni je izjavio da ”Crkva ne treba učiniti ispit savjesti ni moliti oprost argentinsko društvo”. Ali je taj oprost bio neminovan i izrekao ga je konačno u gradu Córdobi, pred oko 100 tisuća vjernika okupljenih na središnjoj proslavi 2000. godine u Argentini, predsjednik Argentinske biskupske konferencije, nadbiskup grada Paraná mons. Estanislao Karlić, porijeklom Hrvat.

Vjeran konkretnosti Papine geste kajanja, Karlić je precizno izrazio crkveno kajanje zbog ”neodgovorne šutnje crkvenog vodstva kada su mnogi kršćani sudjelovali u ugnjetavanju sloboda, u mučenjima, u političkim progonima u ideološkoj nepopustljivosti, u bitkama i u ratu koji je proizveo toliko besmislenih smrti u zemlji”.

Crkvenom kajanju su prisustvovali argentinski ministar obrane Ricardo Lopez Murphy i zapovjednik Glavnog stožera Oružanih snaga general Ricardo Brinzoni, koji su sa svoje strane zatražili od rodbine nestalih da prihvate pomiriteljsku ruku vojske i da se ”zajednički nađe jedna maramica nad kojom će i jedni i drugi zajedno plakati”.

Oni koji sačinjavaju današnji episkopat nisu bili posvećeni kada je Argentina ušla u diktaturu. Znači da je trebalo čekati da biskupi koji su kumovali zločinima umru, budu umirovljeni ili ostanu u jasnoj manjini kako bi episkopat donio jedan tako iskren pokajnički dokument.

Je li očekivati da će se slično dogoditi i u hrvatskom slučaju?

Prigoda koju su stvorili hrvatski predsjednik Ivo Josipović i srbijanski mu kolega Boris Tadić u Vukovaru, odnosno riječi isprike potonjega kod masovne grobnice na Ovčari, što Kolinda Grabar-Kitarović želi da se zaboravi jer za svoj potez pozivanja Aleksandra Vučića kaže da je ”nulti, prvi korak”, kao da povijest počinje s njom, potiče me da ovdje postavim važno pitanje i potaknem na razmišljanje

I to bi trebao biti odgovor onima koji se pitaju hoće li se ikad hrvatski katolici ispričati i javno pokajati zbog ratnih zločina Tuđmanove vlasti i politike u kojima su sudjelovali, jer, oh, Bože, što li priječi hrvatske biskupe da se u posebnoj izjavi ispričaju za zločine ustaša i drugih Hrvata od Jadovna do Jasenovca?!

Ali je također istina da su argentinski biskupi učinili ovaj korak nakon što ih je Papa javno i izričito na to pozvao.

Imajući u vidu da u pojedinim biskupskim kajanjima kao što je bilo ono kardinala Josipa Bozanića (te iste 2000. godine) nema ni riječi o konkretnim zlodjelima Hrvata katolika, moguće je vjerovati da sadašnji hrvatski biskupi nemaju namjeru priznati krivnju ni vlastitu ni svojih vjernika.

Teško je očekivati da će najvažniji čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji Tuđmana naziva ”velikim graditeljem”, učiniti išta značajno u priznanju grešnosti režima, ali i katolika u njemu, čija je politika prouzročila na desetke tisuća mrtvih, ranjenih i raseljenih osoba.

Argentinski primjer valjan je, važan i poučan za Hrvatsku. Ma što biskupi šutjeli o tome.

Možda će mi se predbaciti da previše i prečesto prozivam hrvatske katolike. A zašto ne bih?! Ta, ja se pozivam na same hrvatske biskupe. Oni su u, po mom mišljenju, najjačem dokumentu hrvatskog episkopata od samostalnosti, onog iz svibnja 1995., u povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svjetskoga rata (u Europi) kazali da je ”nužno tražiti i poštovati istinu o žrtvama”, jer ”nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”.

Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavci, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem napisali su biskupi: ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

Biskupe je najviše zanimalo kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini. Međutim, njihova je Komisija za pravdu i mir sredinom rujna iste godine, više od mjesec dana nakon Oluje, iako je znala za svirepa ubojstva srpskih civila, ista ignorirala kao i opetovana obećanja dana Ivanu Pavlu II. da će promovirati pravdu i mir, slogu i jedinstvo, solidarnost i ravnopravnost.

Svaki narod koji brani zločince iz vlastitog naroda i suprotstavlja se njihovom kažnjavanju preuzima njihovu krivnju na sebe. I pripadnici hrvatskog naroda koji su izvršili zločine moraju biti kažnjeni. Pod krinkom borbe za slobodu Hrvatske bilo je i silovanja, mučenja zarobljenika, paljevine, pljačke, ubojstava, progona stanovništva, razbijanja tuđe države (Bosne i Hercegovine), otvaranja koncentracijskih logora, dilanja droge, krađa automobila, pranje novaca i štošta drugog, a sve se to radilo uz podršku službene politike i hrvatskih institucija, najčešće i uz znanje samih biskupa koji su godinama šutjeli kao što to čine i danas i koji su cijelo desetljeće (a onda i dalje nakon razdoblja Račanove vlade) servisirali HDZ-ovski režim.

”Kako sam mogao pretpostaviti da sam imao posla s monstrumima koji su bili sposobni ljude bacati u rijeku (Rio de la Plata, op. D.P.) iz helikoptera i aviona i činiti slična stravična djela? Mene se optužuje da sam sve to prešutio, a moj jedini grijeh je taj da nisam znao što se stvarno događa!”

Biskupi su 1995. željeli da katolici i pravoslavci u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomirenju. ”Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama (…), iako se nakon Drugoga svjetskog rata počast odavala samo žrtvama jedne strane”, napisali su biskupi 1995., ”požurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtvama i prema krvnicima!”

To vrijeme nikako da dođe. Ili sam pak ja u krivu? Kolinda Grabar-Kitarović i Josip Bozanić svojim ponašanjem pokazuju da nisam u krivu. To vrijeme kajanja nikako da dođe.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora