Kontrarevolucionarni tsunami

Kontrarevolucija na djelu? To je pitanje koje postavlja Jan Zielonka u svom eseju baš pod tim naslovom: ”Kontrarevolucija: poraz liberalne Europe”. Kako je moguće, pita se autor, da se trideset godina nakon poraza najvećeg protivnika liberalne demokracije – sovjetskog modela komunizma – demokratska Europa urušava pod naletima neofašista, nacionalista, populista, suverenista, religioznih fanatika i demagoga svih boja?

Zielonka je taj svoj esej napisao kao otvoreno pismo Ralfu Dahrendorfu, učitelju političkog liberalizma (umro je 2009.), koji je s oduševljenjem dočekao 1989. s nadom da će demokracija konačno trijumfirati nad totalitarizmima 20. stoljeća.

Umjesto toga aveti totalitarizma vraćaju se u oblicima neliberalnih ideologija i konzervativnog vala koji je preplavio i Europu, kontinent u kojem je trebala trijumfirati ideja demokracije, progresa i blagostanja.

Kako je moguće da se trideset godina nakon poraza najvećeg protivnika liberalne demokracije – sovjetskog modela komunizma – demokratska Europa urušava pod naletima neofašista, nacionalista, populista, suverenista, religioznih fanatika i demagoga svih boja?

Zielonkina knjiga – Poljaka koji predaje na Oxfordu – otvara jednu uznemirujuću i neugodnu dilemu: a što ako je nelagoda izazvana prodorom tih neofašističkih, nacionalističkih, populističkih, suverenističkih, fundamentalističkih i inih shvaćanja i pokreta plod naših vlastitih pogrešaka, naše loše provedene ideje o demokraciji?

Rasprava koju potiče Zielonka nije apstraktna akademska rasprava. Ona zadire u samu bit političkih procesa koji se odvijaju od trenutka kada je, hiperoptimistički, proglašen ”kraj povijesti” pobjedom nad boljševičkim komunizmom.

Zielonka glavnu krivnju pripisuje liberalnoj ideji i onima koji je pronose, a koji su previdjeli da demokracija, nakon pobjede nad totalitarnim idejama i praksom, mora biti njegovana i razvijana, jer se rađaju novi i sve noviji oblici nedemokratskih ataka.

Ostajući u domeni političkih ideja i njihove realizacije u praksi, Zielonka zapostavlja realni supstrat modernih društava, ekonomiju i ekonomske procese koji generiraju nove oblike otuđene moći, isprva samo ekonomske i poslovne, a zatim i političke, svojim direktnim utjecajima na političke kaste.

Ekonomska kriza iz 2008. nije ništa drugo nego rezultat arbitrarne zlouporabe ekonomske moći od strane ekonomsko-poslovnih elita, koje su unutar konstitucionalnih okvira političke demokracije stvorile nove otuđene centre moći koje funkcioniraju po svojoj logici – nedemokratski, autoritarno i samovoljno.

A političke kaste, koje se kite demokratskim plaštem, bivaju tako uvučene u vrtlog spekulativnog bogaćenja, te se stvaraju koruptivni lanci koji diskreditiraju demokratske procese koji, pak, postaju puka fasada iza koje izvire mega moć interesnih grupa i monopola ekonomske, financijske, poslovne tehnokracije.

Takve skupine – dovoljno je uzeti za primjer hrvatski ”Agrokor” – stvaraju posebne mreže koje odlučuju mimo demokratskih institucija i tako ih obezvređuju, a javnost osjeća sve veću nemoć pred ortaštvom velikog biznisa, visokih vrhova politike i državne mašinerije.

Zielonkina knjiga otvara jednu uznemirujuću i neugodnu dilemu: a što ako je nelagoda izazvana prodorom tih neofašističkih, nacionalističkih, populističkih, suverenističkih, fundamentalističkih i inih shvaćanja i pokreta plod naših vlastitih pogrešaka, naše loše provedene ideje o demokraciji?

Zielonkin pamflet upozorava na deficit realne demokracije koju biračke mase sve više osjećaju, kao i vlastitu nemoć da išta promijene, pa se onda priklanjaju tradicionalnim vrijednostima, bježe unatrag prema konzervativnim formulama koje su deja vu, ali se pojavljuju sada u novom ruhu, neprepoznatljive na prvi pogled.

Neoliberalna ekonomija s jedne strane propovijeda otvorenost tržišta, otvorenost granica, multikulturalizam, ekologizam, ljudska prava, a kada dolazi do toga da se te ideje provedu u djelo, neoliberalni menadžeri u dosluhu s državnim birokracijama sabotiraju vlastite proklamirane ideale i tako pogoduju općoj hipokriziji koja stvara anksioznost i kaos.

Kako je moguće da se ono što se događa u Mađarskoj, Poljskoj, Hrvatskoj, a sada i u Italiji, širi kao epidemija po cijeloj Europi i da mase tako lako padaju na sirenski zov populista, nacionalista, neofašista, religioznih fundamentalista i konzervativaca svih boja?

Kako je moguće da cijeli jedan kontinent, miroljubiv nakon cijelog prošlog stoljeća ratovanja, ušuškan u svoje bogatstvo i kulturni i civilizacijski napredak, pasivno promatra i proživljava svoju vlastitu disgregaciju iz dana u dan?

Nakon ogromnog uzleta optimizma u devedesetim i početkom dvijetisućitih građani Europe su razočarani, jer politički izbori ne donose prave promjene, doista stvarne odluke donose tijela koja nisu izabrana i opskurne skupine međusobno odabranih, a svoj odušak mogu dati jedino kroz agresivne i destruktivne komentare na društvenim mrežama.

Političari su doživljeni kao paraziti koji prosperiraju u sjeni menadžerskih gremija, mediji su doživljeni kao propagatori grupnih interesa i jeftinog senzacionalizma, a ideal brzog bogaćenja i lakog špekulativnog uspjeha alimentira mentalitet reality showa.

Nove medije koriste više pronositelji govora mržnje, mrežni provideri koriste privatne podatke u političko-manipulativne svrhe, a tržište lažnih vijesti, famoznih fake-news, postaje unosno tržište intervencija u izborne kampanje.

Neoliberalna ekonomija s jedne strane propovijeda otvorenost tržišta, otvorenost granica, multikulturalizam, ekologizam, ljudska prava, a kada dolazi do toga da se te ideje provedu u djelo, neoliberalni menadžeri u dosluhu s državnim birokracijama sabotiraju vlastite proklamirane ideale i tako pogoduju općoj hipokriziji koja stvara anksioznost i kaos

Takav internet, umjesto da promiče demokraciju, potiče ekstremističke izljeve, rasizam i uporabu stereotipa te tako stvara neprijatelje i stimulira ih na nasilje, isprva verbalno, a zatim i realno.

Ali nisu samo fake news problem, problem je i fake demokracija. Globalizacija i europeizacija stvorile su nove teritorijalne agregacije, nove formalne zajednice i udruge, dok su se tržišta i njihovi protagonisti izmigoljili i izbjegli svaku demokratsku kontrolu.

Ako se ne može nadzirati kretanje kapitala, demokracija ostaje nemoćna. Ako se javna potrošnja ne može kontrolirati instrumentima kao što su inflacija i javni dug, izborna su obećanja uzaludna.

Sve te pogreške demokracije alimentiraju kontrarevolucionarni tsunami, čiji je cilj demontirati liberalnu demokraciju i zamijeniti je otvoreno autoritarnim, zastrašujućim formama političke vlasti.

Odgovor bi bio, kaže Zielonka, demokratizirati i učiniti transparentnim i odgovornim taj koloplet globalnih i nacionalnih mreža okultne moći, te ga učiniti odgovornim za vječno pitanje slobode i jednakosti. Zasada je to preveliki zalogaj i za Zielonku i za liberalno-političku misao, a i praksu; a u međuvremenu – tsunami ruši sve pred sobom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora