Kuljiš ošamario Beškera!

Manja bi šteta bila prouzročena da je slon pobjegao iz zagrebačkog zoološkog vrta i uletio u zagrebačku katedralu sve ravno dolje do vitrine u kojoj je izložen tzv. nadahnitelj ”Stepinčeve crkve” (tako, naime, Aloizija Stepinca naziva paracrkveno smetalo Večernjeg lista Darko Pavičić koji se 2015. ”upisuje u ustaše”, pa lupeta o nekakvoj ”Stepinčevoj crkvi”koja bi trebala biti zapovjedana svima!), nego ova koja je odmah izazvana povratkom Denisa Kuljiša na mjesto zločina, na mjesto gdje je ubijeno novinarstvo.

Jer što bi bilo da je slon razvalio staklenu kutiju u kojoj leži mrtvi tzv. sveti Stepinac? Posla bi bilo samo za rektora katedrale, za redovnice koje čiste i pospremaju, odnosno za djelatnike koji bi bez prevelikih muka vratili slona kamo pripada. Ali kako izvesti presloženi manevar dekonstrukcije jednoga fenomena koji je postao sinonim bahatosti, neobrazovanosti i nepoštovanja novinarske struke, a bez koje nema ni zdrave demokracije, a kamoli kulture?

Je li Denis Kuljiš zaista fizički nasrnuo na Inoslava Beškera? Nije. Mislim, na neki način jest, ali nije ga doslovno udario u lice, iako bi kolega Bešker trebao, jer se nalazi u spomenutih stotinu novinara, na diskretan ili manje diskretan način dati do znanja da to što živi i radi u Rimu ne znači da nema ugleda u Hrvatskoj, odnosno da ga se itekako tiče da kraj njega živog o Crkvi piše jedan Denis Kuljiš

Kako, naime, pojasniti Goranu Ogurliću, glavnom uredniku Jutarnjeg lista, ali lako za njega, vlasniku te tiskovine Marijanu Hanžekoviću, ali lako za njega, kako objasniti članovima Nadzornog odbora (iz kojeg je pametno otišao Žarko Puhovski), a naročito fra Iliji Živkoviću, članu NO EPH, na čiju se glavu upravo netko bez srama posrao (i neka je, jer se fra Ilija nije osobito držao morala u prošlosti, pa mu govno umjesto šešira ili fratarske kapice možda i pristaje) da je u nedjelju na stranicama Jutarnjeg lista izveden neviđeni udar na novinarsku profesiju, na Katoličku crkvu, na franjevaštvo, na Hrvate i njihovu vjeru i kulturu (kakva je, takva je!) te na kolege iz te tiskovine, pa je sirotom Inoslavu Beškeru u pomoć gotovo uskočila hitna medicinska pomoć nakon šamarčine koju mu je odvalio, eto, taj koji je opasniji od podivljalog slona, dakle, Denis Kuljiš?

A kako to da mediji još nisu izvijestili o desantu Kuljiševe guzice na Beškerovu biografiju? Zato jer to malo koga zanima. Zašto ja o tomu pak pišem? Zato jer bi nas preostale novinare, a nema nas niti stotinu u Hrvatskoj (prema procjeni novinara Ivice Grčara), premda se Hrvatsko novinarsko društvo hvasta s nekoliko tisuća članova, to itekako trebalo zanimati. Jer ako ne zanima nas, onda nema smisla govoriti ni o javnosti, naš posao postaje nepotreban, irelevantan, pa nas mogu zamijeniti Zrinka K., špiclovka s portala Dnevno (pardon, govno.ndh), Velimir Bujanec, prometnik u Savskoj 66 ili Ivan Miklenić, glavni uvrednik tjednika za katoličke penzionere Glas Koncila – ista nevesela priča, ista shema.

Shvaćam da moram pojasniti naslov ove kolumne: je li Denis Kuljiš zaista fizički nasrnuo na Inoslava Beškera? Nije. Mislim, na neki način jest, ali nije ga doslovno udario u lice, iako bi kolega Bešker trebao, jer se nalazi u spomenutih stotinu novinara, na diskretan ili manje diskretan način dati do znanja da to što živi i radi u Rimu ne znači da nema ugleda u Hrvatskoj, odnosno da ga se itekako tiče da kraj njega živog o Crkvi piše jedan Denis Kuljiš.

Jasno je, ako svinjarija koju je objavio Denis Kuljiš u Jutarnjem listu (naslov je O.K., ali ga navodim samo da se vidi o kojem ja to kulturocidu pišem: ”Izgleda li Papa kao netko tko će iz oportuniteta odabrati kohabitaciju s vidjeocima Gospe”) u nedjelju 22. ožujka (ja članak čitam onako kako je objavljen na portalu Jutarnjeg lista) nema potpis Inoslava Beškera, zašto bi sramota išla na teret dopsinika JL-a iz Rima?

Odgovaram reakcijom jedne čitateljice koja se javila na mom Facebook profilu: ”Nije mi sasvim jasno, kraj Inoslava Beškera, zašto Denis Kuljiš!?”

Da, u tome je kvaka. Nimalo me ne zanima uređivačka koncepcija ili politika Jutarnjeg lista ni financijsko poslovanje te medijske kuće, jer za njih ne odgovaram. Naravno da mi je žao čestitih kolega koji će nastradati ili su nastradali. Ono što mene brine je odsutnost pameti kod glavnog urednika Gorana Ogurlića, koji dopušta Denisu Kuljišu da piše o vjerskoj tematici, pa tereti Inoslava Beškera, jer se čitatelji koji nešto ipak znaju s pravom zgražavaju nad odlukom i plodom takve odluke, i kod ljudi koji imaju ikakva utjecaja u Jutarnjem listu, a zabrinjava me i ”faktor Kuljiš” u hrvatskom novinarstvu.

Ono što mene brine je odsutnosti pameti kod glavnog urednika Gorana Ogurlića, koji dopušta Denisu Kuljišu da piše o vjerskoj tematici, pa tereti Inoslava Beškera, jer se čitatelji koji nešto ipak znaju s pravom zgražavaju nad odlukom i nad plodom takve odluke, i kod ljudi koji imaju ikakva utjecaja u Jutarnjem listu, a zabrinjava me i ”faktor Kuljiš” u hrvatskom novinarstvu

Ne mogu, zaista, demontirati cijeli niz netočnosti, gluposti i izmišljotina iz Kuljiševa članka u Jutarnjem listu (to bi zahitjevalo puno novinskih kartica), pa ću navesti samo jedan aspekt. Biti će dovoljan da objasnim poantu ove kolumne.

Problem hrvatskog novinarstva je kompleksan, ali bio bi nešto podnošljiviji da nije ”faktora Denisa Kuljiša”. Lik naprosto ne poštuje ni činjenice o kojima piše, ni pravila našega zanata koja nalažu provjeru napisanog prije objave.

”Faktor Kuljiš” je, vjerujem, i posljedica toga što neškolovana osoba bahata ponašanja misli da sve zna i da o svemu može pisati (jamčim: da si Denis Kuljiš zamisli kako može napisati stručni članak o neurokirurgiji, oh, da, pokušao bi on i to). Eh, pa o vjerskoj tematici ne može pisati, ne smije pisati i teška je blamaža glavnog urednika Ogurlića što još nije shvatio da je Kuljiš temeljito posvađan sa novinarstvom, sa strukom kao takvom.

Ponavljam, navest ću samo jedan primjer iz toga teksta (a ima ih puno, cijela hrpa). Kuljiš piše o franjevačkim provincijama ”namijenjenima Hrvatima” (pazite sad, čak i u Albaniji, Majko mila nebeska!) – ovako: ”Dvije od njih okupljaju ‘izvorne’ franjevce-konventualce, a jedna trećoredce glagoljaše, dok tri ostale pripadaju Maloj braći (Ordine Fratres Minorem, OFM). To su splitska provincija (Presvetog Otkupitelja), zagrebačka (Ćirila i Metoda) te mostarska Uznesenja Blažene Djevice Marije…”.

Počnimo od Kuljiševe neobrazovanosti: naime, Red Male (ili Manje) braće se na latinskom ne piše kako je on naveo, već ORDO FRATRUM MINORUM, a latinska je i međunarodna kratica za tu zajednicu redovnika – OFM.

Nastavimo onda s Kuljiševim nepoznavanjem temeljnih crkvenih stvari. NEMA više od jedne franjevačke provincije konventualaca. Zatim, on tvrdi da kod Hrvata ima 6 (šest) provincija ”koje pripadaju Maloj Braći” (dakle, to su one koje označavamo sa OFM). NETOČNO: ima ih 5. Tri su smještene u Republici Hrvatskoj: ona sa sjedištem u Splitu, ona u Zagrebu (njih Kuljiš spominje) te ona u Zadru, najstarija, Provincija svetog Jeronima (koju Kuljiš sabotira i ne spominje), a kojoj je također OFM ”trade mark”.

Ostale dvije su iz BiH. Naime, Kuljiš užasno griješi kada govori o drugim ”OFM” fratrima, jer spominje hercegovačke fratre (kao da su iz Hrvatske), a ne govori o vrlo važnoj, što crkveno, što kulturološki, što politički – Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene sa sjedištem u Sarajevu (tzv. bosanski franjevci). Tu meni zaista mozak staje! Tu se svaka potreba za kritikom čini suvišnom, a za utemeljenje nasušno potrebnom.

U SFRJ je bilo ne 5 već 6 OFM provincija, jer je tu i ona u Sloveniji sa sjedištem u Ljubljani. Tim provincijama ”OFM” franjevaca koje su ovdje spomenute treba dodati i one provincije koje su nastale kasnije od pojave izvornih fratara Franje Asiškog.

Kuljiš užasno griješi kada govori o drugim ”OFM” fratrima, jer spominje hercegovačke fratre (kao da su iz Hrvatske), a ne govori o vrlo važnoj, što crkveno, što kulturološki, što politički – Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene sa sjedištem u Sarajevu (tzv. bosanski franjevci). Tu meni zaista mozak staje! Tu se svaka potreba za kritikom čini suvišnom, a za utemeljenje nasušno potrebnom

I tu Kuljiš pokazuje temeljito neobrazovanje i nepoznavanje predmeta. On fratre konventualce smatra ”izvornima” iako je iz povijesti znano da su izvorni baš oni koji se identificiraju kao OFM (nastali od prve izvorne zajednice braće redovnika Franje Asiškog, 1209.), da su nakon toga nastali konventualci ”OFM conv” (1517., kada se Manja braća dijele na ”opservante” i ”konventualce”), a zatim i kapucini ”OFM cap” (od 1525., nastali kao pokušaj da se red vrati korijenima koji su pokrenuli nezadovoljni nekim tendencijama među konventualcima, iako su potpunu slobodu stekli 1619. kada ih je priznao papa Pavao V.).

Ne poznavati neke bitne činjenice o najvažnijem redovničkom redu ”u Hrvata”, dakle o franjevcima, bez obzira na to o kojoj grani ili o kojem od njihovih redova govorili (franjevci su prisutni na hrvatskim prostorima od 1212., dakle punih 800 godina i oblikovali su ovdašnju duhovnost i kulturu) je prestrašan nedostatak za bilo kakva novinara, a kamoli za razvikana autora kakav je Denis Kuljiš. To je pitanje osnovne ili opće kulture.

Pogreška Denisa Kuljiša je tim veća što obavljuje svoj ružni i antinovinarski pamflet baš na dan kada krčka biskupija dobiva biskupa iz reda franjevaca kapucina!!! Dakle, Kuljiš negira postojanje hrvatskih franjevaca kapucina na dan kada iz njihovih redova biva zaređen novi krčki biskup, mons. dr. fra Ivica Petanjak, franjevac kapucin, što je skandalozno pa, ako hoćete, i zbog toga što mons. Petanjak nastupa s eklezioloških i pastoralnih pozicija s kojih progovara papa Franjo.

Nastavimo s Kuljiševim nepoznavanjem teme. Imamo u Hrvatskoj jednu provinciju franjevaca konventualaca sa sjedištem na zagrebačkom Svetome Duhu. Zatim imamo provinciju franjevaca kapucina, također sa sjedištem u Zagrebu, i imamo jednu provinciju fratara glagoljaša ili trećoredaca, sa sjedištem na zagrebačkom Ksaveru, koju Kuljiš spominje samo iz jednog razloga, a to je zato jer bivši šef tih fratara sjedi u upravi EPH, a to je fra Ilija Živković.

Tom istom fra Iliji Živkoviću postavljam pitanje hoće li dopustiti, tolerirati, pozdraviti i adekvatno honorirati Kuljišev barbarizam prema Crkvi, franjevcima i našim Hrvatima kako u RH tako i onima u BiH???!!! Baš me briga ako mu paše to što mu se Kuljiš posrao na glavu (nebitno je, a možda i pravedno nakon što se fra Ilija Živković pomokrio na grobove ubijenih Srba nakon ”Oluje”, što se dogodilo u onom trenutku kada me je potjerao iz društva katoličkih novinara, a što je bila osveta nakon mojeg pisanja o ponašanju Katoličke crkve u vezi s tim ratnim zločinima), ali fra Ilija Živković ne smije dopustiti niti prešutjeti ovakav Kuljišev šlamperaj.

Naravno, nasrnuo je Kuljiš kao slon u staklarni i prema drugim oblicima crkvenosti. Ponavljam, ovaj mu je članak, kao i gomila članaka prijašnjih, prepun teških propusta i faktografskih pogrešaka.

A ja uopće ne govorim o kvalifikacijama i o vrijednosnim sudovima koje iznosi Denis Kuljiš. Upozoravam samo na ono što novinarstvo razlikuje od pijane galame u nekoj krčmi. Ništa ne govorim o Kuljišu kao pokretaču medija i urednika nekih važnih hrvatskih izdanja niti o njemu kao komentatoru političkih procesa. U to se ne petljam.

Pogreška Denisa Kuljiša je tim veća što obavljuje svoj ružni i antinovinarski pamflet baš na dan kada krčka biskupija dobiva biskupa iz reda franjevaca kapucina!!! Dakle, Kuljiš negira postojanje hrvatskih franjevaca kapucina na dan kada iz njihovih redova biva zaređen novi krčki biskup, mons. dr. fra Ivica Petanjak, franjevac kapucin, što je skandalozno, pa, ako hoćete, i zbog toga što mons. Petanjak nastupa sa eklezioloških i pastoralnih pozicija s kojih progovara papa Franjo

Nije fora uzeti temu koju je već apsolvirao Ante Tomić, vrlo vješto i duhovito (najotvorenije rečeno, Kuljiš je Tomiću maznuo temu), pojašnjavajući ono što i sam vjerujem, da su tzv. međugorska ukazanja teološka smijurija i izvor sive ekonomije, možda i kriminala. Postoji već i obranjen doktorat znanosti na tu temu (lova koja se okreće u Međugorju i oko njega).

Nije fora ni to da se prepričava opaska pape Franje da Gospa nije poštanska službenica, pa da stalno šalje poruke. Nije fora niti u ismijavanju tzv. vidjelaca. Sve je to, naime, već rečeno i sto je puta prožvakana roba.

Bilo bi dobro da vidimo je li Denis Kuljiš sposoban, barem jednom u životu, napisati članak u kojem neće biti faktografskih pogrešaka. Bilo bi nužno da se javno ispriča svim franjevcima koje je povrijedio, kao i čitateljima, da manje sjedi u hotelu Esplanade, a više u nekoj biblioteci, da zamoli Inoslava Beškera da ga podsjeti što je to novinarstvo i da ne zloupotrebljava prostor u medijima ni vrijeme konzumenata. Bilo bi ohrabrujuće kada bi postojala mogućnost da našoj struci bude vraćen ugled koji je nekad imala, recimo u doba Ferala i boljih trenutaka Novoga lista.

Nažalost, ne donosim dobre vijesti: bojim se da će stanje biti sve gore.

Uostalom, udružili su se Banac i Kuljiš; kako bismo mi prošli kraj toga silnoga morala i neviđene kompetentnosti?

 

    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?
    •  Bojim se da bi šef P.E.N.-a i Papu proglasio velikosrbinom
    •  Ovo je istina: Budimir Lončar je omogućio hrvatsku neovisnost!
    •  Fred Matić je ispunio Isusov zahtjev: ljubav prema malenima
    •  Hoće li Jutarnji list i Papu proglasiti ''putinovcem''?

> Svi tekstovi ovog autora