autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Lila je kiša te noći nad Vukovarom

AUTOR: Jadranka Brnčić / 18.11.2018.

Jadranka BrnčićSvake godine o obljetnici posljednjih borbi u Vukovaru, sjetim se gospodina Koha i naših susreta u rano proljeće 1992.

– Lila je kiša te noći nad Vukovarom – otpočeo je svoju priču.

Dugo sam čekala da progovori. Kada je velika skupina preživjelih Vukovarčana stigla u moj grad, Samobor – smjestili su ih u hotel ”Šmidhen” izgrađen na mjestu gdje sam bila provodila svoja ljeta dok je tamo još bio bazen – došla je do mene informacija da se traže dobrovoljci kadri slušati ljude dok pričaju o svojim traumama. Javila sam se i dodijeljen mi je gospodin Koh.

Bio je to krupan gospodin ugljen-crne kose i očiju u kojima nije bilo više plama. Nije izlazio iz svoje hotelske sobe. Sjedio bi na fotelji te danima i noćima prevrtao svoju bol: razgledao ju, pipao, motrio kako se njezina oštrica zabija sve dublje. Nije govorio.

Bio je to krupan gospodin ugljen-crne kose i očiju u kojima nije bilo više plama. Nije izlazio iz svoje hotelske sobe. Sjedio bi na fotelji te danima i noćima prevrtao svoju bol: razgledao ju, pipao, motrio kako se njezina oštrica zabija sve dublje. Nije govorio

Dolazila sam srijedom, u vrijeme Dnevnika.

Kad sam kucala na vrata male hotelske sobe, nije odgovorio, no, kako su vrata bila odškrinuta, lagano sam ih gurnula i s praga pitala mogu li jednom tjedno dolaziti s njim gledati televizijske vijesti. Sjedio je u polumraku, nije digao pogled niti išta odgovorio. Plaho sam zastala na pragu, pripravna okrenuti se i tiho otići. No, onda, u zadnji čas, primijetim da je, i dalje sjedeći, povukao stolac od stola i okrenuo ga prema televizoru. Dakle, pristao je.

Tjednima je šutio. Pomno je pratio što se govori na vijestima, a ja sam sjedila na rubu stolca ne usudivši se ni pomaknuti. Rane rata bile su još svježe: nizali su se brojevi poginulih, nestalih, opisi nanesenih šteta, komentari događaja, prva suđenja.

Povremeno bi uzdahnuo, zakašljao se i promeškoljio na fotelji. Kadikad bi ga koja rečenica iznenada razljutila, pa bi naglo ustao pa potom opet sjeo. Skupljala sam njegove reakcije poput kamenčića mozaika, ali nisam mogla pronaći logiku u onom što bi ga uznemirilo niti sam nazirala cjelinu.

Ponašao se kao da me nema.

A onda me petu srijedu na stolu ispred mojega stolca zatekao mali bijeli tanjurić s nekoliko napolitanki. Uzela sam komadić i činilo se da cijela soba škripi od mojega ugriza. Napolitanke su, izvučene ispod ruševina neba, bile gorke od one kiše što je lila te noći nad Vukovarom.

A potom sam, napokon, čula njegov glas:

– Prestanite govoriti gluposti! – prosiktao je uzbuđen buljeći u televizor.

Počela sam skupljati njegove riječi kao dragocjenosti, prevrtati ih, razgledati, pipati ne toliko da bih iz njih izvukla priču o tome što se dogodilo te noći i dan potom, a još manje da bih razumjela općenito događaje tih dana u Vukovaru, nego da bih nazrijela obrise boli i, ako je moguće, čula ju.

Nakon prve riječi rijeka je otpočela teći. Bujica riječi. Zatrpala me ruševinama i jedva sam mogla disati. A tekla je svake srijede iznova. Sjedeći na rubu stolca, šutjela sam i slušala. Katkada se tek usudila postaviti koje pitanje da bolje razumijem.

Od te prve izgovorene riječi dočekivao bi me na vratima sobe, pa na hodniku, pa u predvorju hotela. Nestrpljiv. Čim bih se pojavila, krenuo bi prema sobi, a ja bih ga slijedila. Gegao se ispred mene teško i sporo. Iz nabubrena srca Vuka se prolila njegovim tijelom.

Možda se zato gospodin Koh ljutio kada bi se na vijestima generaliziralo te onu ”dobru, nevinu” stranu zvali Hrvatima, a onu ”zločinačku” Srbima. Ne da je ignorirao tko je taj rat otpočeo, tko je bio agresor a tko njegova žrtva koja se branila, nego jer je dobro znao da se svaki rat ne odvija ponajprije na bojištima. Njegovi su začeci u ljudskom srcu, a ono nije ni hrvatsko niti srpsko. U srcu gospodina Koha nije bilo ni sjenke mržnje, samo bezdan boli i srušeno nebo

Možda nisam točno upamtila imena i detalje – slušala sam u istom bunilu iz kojega su dolazile riječi – ali upamtila sam njegov pogled. Onaj pogled! Spustio bi se u mene poput utega koji mjeri dubinu svijeta.

Bio je to pogled Prima Levija kad se suočio s onim za što je čovjek sve kadar. Ali i pogled onoga koji je usred ruševina zadržao sposobnost da primijeti one što vide i usred užasa priskaču, koliko mogu, pomoći kako se nebo ne bi posve urušilo.

Možda se zato gospodin Koh ljutio kada bi se na vijestima generaliziralo te onu ”dobru, nevinu” stranu zvali Hrvatima, a onu ”zločinačku” Srbima. Ne da je ignorirao tko je taj rat otpočeo, tko je bio agresor a tko njegova žrtva koja se branila, nego jer je dobro znao da se svaki rat ne odvija ponajprije na bojištima. Njegovi su začeci u ljudskom srcu, a ono nije ni hrvatsko niti srpsko.

U srcu gospodina Koha nije bilo ni sjenke mržnje, samo bezdan boli i srušeno nebo.

– Lila je kiša te noći nad Vukovarom – tako bi uvijek otpočinjao.

Živio je u kući iz koje se nazirao vodotoranj. Sa ženom i dvojicom sinova, stasalih, nadao se, preuzeti njegovu kovačnicu. Koliko se sjećam, imena su im bila Ivan i Stjepan. Jedan je imao devetnaest, a drugi dvadeset i dvije godine.

Te noći u njegovu su se podrumu šćućurili i stisnuli jedno u drugo on, njegova žena i nekoliko susjeda te sa strepnjom osluškivali udaljenost granata. Srpske kuće najčešće nisu imale podrum pa je u njegovu bilo susjeda iz tih kuća. Pozvao ih je unatoč tomu što je pred nekoliko dana saznao da je netko od njih dojavio paravojnoj skupini kako su se njegovi sinovi pridružili hrvatskim braniteljima

– Ljudi su ljudi ili to nisu. No, nije na meni da o tomu sudim: osuda će ih sama doseći – komentirao je.

Te noći, tamnije od sviju dotad, netko je pokucao na prozorčić kroz koji su ujesen ubacivali ugljen za ogrjev. Gospodin Koh se približio prozorčiću i kroz kišu razaznao nepoznato lice.

– Dođite van. Nešta važnog moram da vam kažem.

Bio je to golem rizik, ali nešto u tom glasu mamilo je povjerenje. Izašao je. Stajali su ispred kuće u mraku, uskoro obojica posve mokri.

– Vaši sinovi su ubijeni. Leže u dvorištu kuće koju će uskoro da miniraju. Ako hoćete da ih pokopate pre nego budu rastrgani u paramparčad, požurite. Mogu da vam pomognem da uzmemo njihova tela.

Stigavši u dvorište u koje će uskoro doći ista onakva skupina polupijanih ljudi, brzo su se latili lopata i stali kopati. Zemlja je bila meka i išlo je lako. Gospodin Koh je ušao u raku i od očaja stao kopati golim rukama. Tek što su donekle zatrpali tijela, čula se granata sasvim blizu kuće. Čovjek koji mu je pomogao, nestao je u mraku. Gospodin Koh nije mario za granate. Bio je mokar od kiše, blata, znoja i suza, klečao na zemlji i molio Boga da ga uzme

Nije stigao doživjeti riječi, shvatiti da su njegovi sinovi mrtvi. Mozak mu se odmah uposlio razmišljanjem o praktičnim stvarima: uzet će tačke i vreće od jute.

I doista njih dvojica su, svatko gurajući svoju tačku, trčali rubom ceste prorovane rovovima, pazeći da ne kliznu u koju. Tačke su ostavili na ulici i ušli s vrećama u dvorište. Tu je bilo ljudi, ali oni nisu obraćali pozornost na jabuku pod kojom su ležala tijela. Bili su na trijemu kuće okrenuti prema unutrašnjosti iz koje su dolazili zvuci nekog instrumenta i miris jela.

Gospodin Koh nije ni zadrhtao vidjevši tijela. Bili su ubijeni mecima i krv je već gotovo sva istekla iz njih. Valjalo je brzo obaviti posao. Strpali su ih u vreće i vukli prema cesti, svako malo zastajući pod sjenom stabala kad im se učinilo da je tkogod od ljudi pod trijemom pogledao na njihovu stranu.

Uspjeli su.

Prebacili su tijela kroz jarak na stranu gdje su ih čekale tačke, strpali ih u njih i krenuli natrag istim putem, uz rub ceste. Kiša je i dalje lijevala, nisu gotovo ništa vidjeli, ali im je s vremena na vrijeme po koja granata iz druge ulice rasvijetlila put pa su napredovali.

Stigavši u dvorište u koje će uskoro doći ista onakva skupina polupijanih ljudi, brzo su se latili lopata i stali kopati. Zemlja je bila meka i išlo je lako. Gospodin Koh je ušao u raku i od očaja stao kopati golim rukama.

Tek što su donekle zatrpali tijela, čula se granata sasvim blizu kuće. Čovjek koji mu je pomogao, nestao je u mraku. Gospodin Koh nije mario za granate. Bio je mokar od kiše, blata, znoja i suza, klečao na zemlji i molio Boga da ga uzme.

Došao je k svijesti kad je netko izlio vode po njemu i nekom kraj sebe dobacio:

– Živ je. I čini mi se da nije ranjen.

Podigli su ga na noge i natjerali da hoda, povremeno ga pridržavajući kad bi zateturao ili ga vukući za sobom. Jako im se žurilo: hrvatski branitelji su prodirali kroz grad i znali su da je u ovom trenutku pobjeda njihova. Gospodina Koha su pokupili usput zatekavši ga žurno idući prema istoku izbjegavajući ceste, preskačući dvorišne ograde, gazeći po vrtovima.

Te najmračnije vukovarske noći mnogo je ljudi poginulo i na tisuće ih je zarobljeno. Gospodina Koha su doveli do mjesta okupljanja, gdje je bilo i drugih zarobljenih Vukovarčana. Vodili su ih u logor, gospodin Koh misli da je to mogao biti logor Stajićevo, pa onda vjerojatno Niš. Bilo mu je tada posve svejedno.

Kiša se smirila s prvim mutnim svjetlom zore. Poredali su ih dvoje po dvoje: jedan zarobljenik, jedan vojnik. Hodali su u nizu poput male školske djece kad ih vode u grad. Po sredini ulice bio iskopan dubok rov. Gospodin Koh hodao je mehanički, prazan i ravnodušan. Bio je dodijeljen mladiću starom dvadesetak godina. Otprilike toliko koliko su imali njegovi sinovi kad su bili ubijeni.

Kiša se smirila s prvim mutnim svjetlom zore. Poredali su ih dvoje po dvoje: jedan zarobljenik, jedan vojnik. Hodali su u nizu poput male školske djece kad ih vode u grad. Po sredini ulice bio iskopan dubok rov. Gospodin Koh hodao je mehanički, prazan i ravnodušan. Bio je dodijeljen mladiću starom dvadesetak godina. Otprilike toliko koliko su imali njegovi sinovi kad su bili ubijeni

Hodali su žurno. Voda im se cijedila iz odjeće i mnogima su bile pune čizme, pa su posrtali, uspravljali se i išli dalje za nekim tko ih je vodio iz prvih redova. U trenutku prije nego se sunce podiglo toliko visoko da mu je trebalo tek još nekoliko sekundi da se naviri preko kuća i obasja žalosnu povorku, iznenada mladić približi glavu gospodinu Kohu i šapne mu vrelim dahom u uho:

– Da nisi pisnuo!

I prije nego što je stigao pomisliti što to znači, osjetio je jak udarac u rebra, udarac od kojeg je posrnuo i stropoštao se u – rov. Povorka je nastavila ići dalje. Nisu primijetili da jedan član nedostaje. Mladić mu, iz nepoznatih razloga, spasio život.

Gospodin Koh je ostao ležati u rovu sat, dva, možda i nekoliko sati (izgubio je osjećaj za vrijeme), zureći u nebo koje je obuzimala sunčeva svjetlost. Sve dok se u toj svjetlosti nije pojavilo lice hrvatskog branitelja.

Te noći je kiša lila nad Vukovarom i nije prestala ni kad je sunce zasjalo punom novembarskom snagom. Vuka i Dunav prelili su grad, Hrvatsku, Europu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
     Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
     S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
     Želim li da se svijet promijeni?
     Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
     Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
     Susret s Irinom iz Mariupolja
     Bio nam dobar Prelazak!
     Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
     Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija