Mala božićna priča o našem mačku Marku

Rijetko viđam Dragu Mlinarca, ali kad god ga sretnem ushiti me svojom čudesnom karizmom. Za njega je vrijeme stalo u pet poslije podne prije 30 godina i on, osunčan tim magičnim popodnevnim svjetlom, provodi vrijeme kroz svoje sklopljene vjeđe i igra se svojim notnim crno-bijelim tipkama kao sjenama dana i noći…

Živi negdje na selu, blizu Zagreba, okopava vrt, sadi i njeguje voćke i svira svaki dan na svojoj staroj i pomalo trošnoj gitari.

Nedavno mi je poslao video-čestitku za Božić. Na stolu crna gitara, a na gitari njegova crno-bijela mačka Elsa, spretno prebire po žicama i svira, uz Draginu pomoć, neku svoju moćnu mačju melodiju.

Ta njegova crno-bijela mačka podsjeća me na neke davne dane koji postaju tema ove moje male božićne priče…

Godine 1975. moj sin Danilo je imao pet godina. Bio je po svemu poseban dječak i nije, na primjer, kao većina njegovih prijatelja tražio od oca da mu kupi psa. Volio je nositi drvene mačeve o pojasu i nabijati do besvijesti loptu po našem malome stanu, ostavljajući tragove blata po bijelim zidovima i krhotine stakla razbijenih vaza po podovima.

Toga ljeta ’75-te, bio je na duplerici čuvenoga engleskoga Playboya, sa svojim isukanim mačem, dok šeće dubrovačkim Stradunom između dvaju Hamleta. Svoga oca, to jest mene i velikoga engleskoga glumca Dereca Jacobija, koji je toga ljeta gostovao na Lovrijencu sa znamenitim engleskim kazalištem Prospect Theater.

Jacobi je gledao našega Hamleta i, poslije predstave, ne krijući oduševljenje, rekao mi: ”Gospodine, mogu li ja uzeti vaše dvije scene koje su mi se iznimno svidjele, a vi kada budete gledali mene uzmite što god hoćete ako vam se svidi…”.

Naravno, gotovo svi naši glumci su bili oduševljeni Derecom Jacobijem, a svi engleski glumci su voljeli moga Hamleta…

Danilo nije bio naročito impresioniran što mu je fotografija izašla u engleskom Playboyu. Već tada je pokazivao sklonosti za nekim potpuno čudnim stvarima ili posebnim igrama.

Njegova sestra Lucija, više je voljela konkretne i korisne stvari. Obožavala je čušpajz i znala se ponekad po noći buditi, plačnim glasom vapeći: ”Hoću još čušpajza!”

Tih sedamdesetih, mnogo se više družilo po kućama nego po zagrebačkim restoranima. Naše su adrese bile Arsen i Gabi, Igor i Slavica Mandić, Flora i Tonko Maroević, Damir i Mirjana Galetović i uz njih svi naši Ujevići i Tonči i Branka Vrdoljak.

S Tončijem sam tih godina snimao ”Prosjake i sinove” (koji su odmah po završetku snimanja završili na 12 godina u bunkeru) i još neke lijepe filmove ”U gori raste zelen bor” i ”Povratak”…

Tonči je bio pravi domaćin i čovjek koji je volio darivati svoje prijatelje. Tako nam je jedne večeri poklonio maloga crnoga mačka.

Danilo ga je odmah posvojio. Dao mu je ime Marko.

Bio je pravo mače, taj naš mali Marko, koji je za dvije godine izrastao u snažnog i vitkog mačora. Izgledao je identično kao Elsa, muzičarka Drage Mlinarca, s velikim crno-bijelim pjegama. Samo je umjesto po žicama gitare, volio noću šetati po zagrebačkim krovovima. Bio je pravi švaler i vraćao se kasno po noći iznemogao od švalerisanja s lokalnim mačkama u kvartu Medulićeve ulice i Prilaza JNA.

Ako je bio te sreće da sam ja bdio dugo u noći, nakon grebanja po ulaznim vratima i maznog mijaukanja, puštao bih ga u stan da se ugrije i legne u Danilovu sobu, točnije da se smota uz njegove noge. A ako bih ja već bio zaspao, onda bi mačak Marko začorio na šarenom tepihu ispred vrata našega stana.

Svašta je umio taj mačak Marko. Otvarati leđima i repom špinu na kuhinjskom lavabou da se napije vode i onda je uredno zatvarati.

Jedna od posebnih vještina bila je njegov akrobatski skok na moje desno rame i ja ga ne bih skidao, nego bih ga tako nosio i s tim vraškim teretom, hodao po kući na sveopću radost Danila i Lucije.

Bio je taj Marko toliko omiljen i popularan da ga je naš prijatelj Mile Rupčić stavio na naslovnicu svoje prve singlice. Slikan je u naručju našeg malog sina Danila koji je nosio Hajdukov dres s brojem devet na grudima, a na ploči su predstavljali pjesmu ”Skipi”.

Skipi je bilo zapravo ime nekoga razmaženoga mačka Miline prijateljice, poznate zagrebačke manekenke, o kojem je Mile napisao pjesmu. Orio se tih dana po našoj kući refren: Skipi, Skipi, Skipi, Skipi, iz Afrike ti stiže pijesak za pi-pi!

Pa ipak najblistaviji potez mačka Marka bio je hipnotisanje našeg žutog kanarinca Rikija.

Riki je bio Slobodan ptić u našemu malom stanu. Kavez koji je stajao na visokom ormaru u kuhinji, bio je uvijek otvoren kao i vrata balkona, tako da je naš Riki mogao slobodno odlepršati i letjeti kud god je htio oko zgrade u Medulićevoj broj 18 A.

I uvijek bi se vraćao nazad u svoj kavez gdje su ga čekale razne sjemenke, mrvice kruha, listovi salate i bijela sipina kost.

Jednoga dana za vrijeme nedjeljnog ručka primijetili smo kako mačak Marko, odozdo s poda, fiksira kanarinca Rikija, koji se od toga njegova hipnotizerskog pogleda sav nekako umirio i ukočio.

Onda se odjednom stropoštao s ormara pravo ispred Markovih kandži koje su ga spretno dočekale. Skočili smo i uspjeli spasiti jadnoga Rikija od hipnotizera Marka.

Činilo se da smo uspjeli uspostaviti ponovo mir i ravnotežu u Medulićevoj 18 A, ali ipak nakon nekoliko nedjelja, Riki je zauvijek odletio iz našega stana i nikada se nije vratio.

Taj mladi mačor Marko bio je prava ljubav naše male obitelji. Svi smo ga mazili i pazili, a Lucija je postala toliko prisna s njim da smo je znali zateći kako dijeli s njim hranu iz njegove limene zdjelice na našem malom balkonu.

I prolazile su neke godine. Danilo i Lucija su rasli i zamijenili drvene mačeve i Barbike sa školskim knjigama i bilježnicama. Održavali su se satovi gitare i klavira, slavili se dječji rođendani i boljeli prvi zaljubljeni pogledi, ali mačak Marko je uvijek bio središnja figura njihova ranog djetinjstva.

A onda tužan kraj.

Nekoliko dana se nije vratio kući, a potom smo ga jednoga jutra našli ispred vrata našega stana, šćućurenog uza zid, a iznemoglo tijelo mu je drhtalo od groznice. Otrovao se negdje s nekom hranom pripremljenom vjerojatno za lokalne štakore koji su te godine bili prava pošast u tome dijelu Zagreba.

Vodili smo ga veterinaru koji ga je tjedan dana liječio, davao mu injekcije da bi mu ojačao oslabljeno srce. Nismo uspjeli… Vukao se po stanu kao iznemogao starac.

I jedne noći je bila prava agonija. Probudio me iz sna skočivši mi na grudi i tako drhtav smotao se uz mene. Milovao sam ga neko vrijeme, a onda prenio u njegovu košaru za spavanje. Ponavljao se taj ritual nekoliko puta te noći u kojoj je Marko tražio spas u mome naručju.

Ujutro smo ga našli mrtvog i ukočenog pred vratima našega stana. Želio je umrijeti negdje vani.

Danilo i Lucija su plakali i nismo ih mogli utješiti. Toga jutra ih nismo odveli u školu.

Stavili smo Marka u plastičnu vrećicu i odvezli ga našim žutim spačekom na jedno brdašce blizu Zlatar Bistrice, gdje smo imali mali posjed. Tamo smo ispod velikog oraha iskopali duboku rupu u zemlji i sahranili našega Marka. Na grob smo stavili oveći bijeli kamen i crvenim flomasterom napisali: Marko 1979.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću
    •  Ah, da… Nema benzina u Londonu!

> Svi tekstovi ovog autora