autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Matvejevićev peljar

AUTOR: Zoran Pusić / 27.02.2014.

Pokušaj da se prisjetimo prošlosti neuspješan je slično pokušaju da shvatimo razlog našeg postojanja. I jedno i drugo čini da se osjećamo kao dijete koje ponovo i ponovo hvata košarkašku loptu, a ona isklizne iz ruku svaki puta.

 

                                                                       Josef Brodski: Less than One

 

Prošlost o kojoj govori Brodski je prošlost čiji smo mi bili dio i koja je postala dio nas. Vrijeme godinama navlači sve deblju koprenu preko događaja i detalji blijede u sjećanju, ali ta vrsta prošlosti koja je isprepletena s našim iskustvom definitivno je drugačija od prošlosti koju znamo samo iz knjiga.

 

U svojoj zadnjoj knjizi ‘‘Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“ Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji su nastanak kao države i sedamdeset i pet godina postojanja obilježili 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem prema povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava.

 

Matvejevićeva pisma i zapisi bude kod starije generacije, u kojoj smo se najednom našli, sjećanja na vrijeme kad su ljudi i događaji koje spominje ili prijepori vezani za njih bili dio sadašnjosti, a sukob tih ljudi s vlašću oko principijelnih i sasvim konkretnih pitanja slobode nešto u što se nije bilo posebno teško uživjeti. Za današnje četrdesetogodišnjake to je već povijest čije odjeke su možda slušali kao adolescenti, a za današnju generaciju studenata postala je to ona vrsta prošlosti, poput Oktobarske revolucije ili Pariške komune, o kojoj se, u najboljem slučaju, nešto čuje u školi.

U svojoj zadnjoj knjizi ‘‘Istočni epistolar – inteligencija i disidencija“ Predrag Matvejević objavio je niz pisama vezanih za SSSR, opise nekoliko njegovih putovanja po toj zemlji, čiji su nastanak kao države i sedamdeset i pet godina postojanja obilježili 20. stoljeće, a čijim nestankom, barem prema povjesničaru 20. stoljeća Ericu Hobsbawmu, ono povijesno završava

 

Šansone Bulata Okudžave nitko nije čuo u školi; kad ih je Okudžava pisao i, kasnije, pjevao uz gitaru, postale su u SSSR-u silno popularne, ali ne i podobne, upravo zbog toga što je u njima bilo više mudrosti i ljudskosti nego u svim predmetima o marksizmu, lenjinizmu ili povijesti koji su se, u pravilu, predavali poput katekizma.

 

Matvejevićeva pisma su neka vrsta krokija koji u par crta dočarava situaciju, a naše iskustvo i mašta dopunjuju detalje. Ogorčeni i bolesni Okudžava u malom stanu u Moskvi bez dlake na jeziku govori o sovjetskim političarima i pratećim poltronima, posebno intelektualcima. Okudžava je poststaljinistička generacija disidenata koji nemaju iluzija o produktima negativne selekcije, u politici uvijek prisutnoj, a u dogmatskim sistemima vlasti pravilo, ali su kritični prema dalekim temeljima na koje se ta vlast uvijek poziva.

 

Josef Brodski, Pepeljuga novije ruske književnosti, bio je zbog takvih kritika – danas bi one djelovale blago i krajnje umjereno – 1960-ih godina osuđen zbog ”skitnje i parazitizma” na zatvor i društveno koristan rad kao ”čuvar teladi” i konačno 1972., u dobi od 32 godine, prognan iz SSSR-a. Matvejević staje u njegovu obranu, piše pismo Brežnjevu, moli da ga ne protjeraju jer ”Brodskom je mjesto u ruskom jeziku i pisanje pjesama (na ruskom) je jedino što umije”.

 

Kad su se kasnije sreli i ostali prijatelji do kraja života (Brodski je umro 1995.), prva stvar koju mu je Brodski rekao bila je: ”Kako si znao?! Te iste riječi o ruskom jeziku ja sam im rekao kad sam ih molio da me ne protjeraju!” Srećom su se njihove ocjene pokazale krivima i kao u nekoj Walt Disneyjevoj verziji bajke Brodski je, pišući u stranoj zemlji, na stranom jeziku, za 15 godina od ”parazita i čuvara teladi”avansirao do nobelovca iz književnosti.

 

Djelomično ostvarenje najkritičnije je razdoblje za svaku utopiju. Od trenutka kad idealisti koji znaju kako usrećiti čovječanstvo dođu na vlast i tu vlast treba održati, ideali obično ustupaju mjesto pragmatičnim postupcima jer ”ako ćemo usrećiti čovječanstvo, pojedinci na tom putu nisu važni”. Ljudi poput Trockog i Buharina, za čiju rehabilitaciju se Matvejević zalaže i u tom smislu piše sovjetskim vlastima, nisu bili disidenti; bili su glavni ideolozi utopije koja je u prvoj polovici 20. stoljeća privukla bezbrojne poštene i pravdoljubive ljude širom svijeta.

Matvejevićeva pisma su neka vrsta krokija koji u par crta dočarava situaciju, a naše iskustvo i mašta dopunjuju detalje. Ogorčeni i bolesni Okudžava u malom stanu u Moskvi bez dlake na jeziku govori o sovjetskim političarima i pratećim poltronima, posebno intelektualcima

 

Njenu isključivu, dogmatsku komponentu koja je na kraju prevladala nisu prepoznali ni priznali kao inherentnu pogrešku sistema koji je uvjeren da je u posjedu apsolutne istine i odbacuje najvredniju tekovinu demokratske vlasti – uvriježenu proceduru njenog mirnog smjenjivanja. Držali su da je kruti dogmatizam i nemilosrdne, nasilne metode kojima se provodio splet nesretnih, uglavnom kadrovskih, okolnosti, ”kako dalekosežne posljedice može imati jedan lov na patke” (Trocki se u lovu prehladio i nije bio na sjednici, što je Staljin iskoristio i pridobio tijesnu većinu); lako moguće da bi povijest SSSR-a i svijeta bila značajno drugačija da je netko od njih dvojice izašao kao pobjednik, a ne žrtva u sukobu sa Staljinom.

 

Međutim, šanse za to od početka nisu bile velike; konačno, uzrečica da ”revolucija jede svoju djecu” nastala je u vezi s Francuskom revolucijom i samo je još jednom potvrđena razvojem događaja poslije Oktobarske revolucije, a da turbulentna vremena u zemlji bez demokratske tradicije izbace u vrh vlasti okrutnu, beskrupuloznu i time paranoičnu osobu s despotskim sklonostima ”nije ništa na ovom svijetu nova”.

 

Trebalo je proći šezdeset i pet godina da bi čovjek čija su etička uvjerenja i stavovi bili usporedivi s njihovim došao na vrh sovjetske Komunističke partije. Za razvoj događaja koji su doveli do rušenja Berlinskog zida Gorbačov je zaslužniji od bilo kojeg drugog političara, a u samom činu simbolično prisutniji i od onih Berlinčana čije su fotografije s vrha zida tih novembarskih dana (i noći) ’89. postale simbol kraja jednog doba.

 

Danas polako blijedi sjećanje na to da je glavna karakteristika tog doba, od kraja 1940-ih do kraja 1980-ih, bila vrlo realna opasnost od nuklearnog rata među supersilama; za neutralnog promatrača sa strane interesantan slučaj evolucijskog razvoja da vrsta dosegne znanje potrebno za proizvodnju nuklearnog oružja, ali ne i mudrost da ga ne upotrijebi za vlastito uništenje. Napravljene su mnoge studije, napisano stotine SF romana i snimljeni deseci filmova koji se bave scenarijem raspleta postojeće napetosti. Ne sjećam se ni jednog u kojem bi na vrh KPSS-a došao dobronamjerni reformator uvjeren da narodi država Istočne Europe, koje su pola stoljeća bile u polukolonijalnom odnosu prema SSSR-u, imaju pravo na vlastiti izbor.

Za čitatelje nove generacije kojima sintagme ”Djeca poručnika Šmita” ili ”Ideje naše, benzin vaš” ništa ne znače, koji u vicevima o Ivanu Ivanoviću ne osjećaju u čemu je poanta, Matvejevićev ”Istočni epistolar” je poput vodiča kroz Jurassic park – izgubljeni svijet koji je, navodno, nekad postojao

 

Ali tražiti od sovjetskih političara, pa čak i 1989. od Gorbačova, da rehabilitiraju Trockog je kao u Vatikanu tražiti rehabilitaciju palog anđela Lucifera, o čijem zasluženom progonstvu i mračnim opačinama su ti političari slušali od prvih lekcija komunističkog vjeronauka.

 

Za čitatelje nove generacije kojima sintagme ”Djeca poručnika Šmita” ili ”Ideje naše, benzin vaš” ništa ne znače, koji u vicevima o Ivanu Ivanoviću ne osjećaju u čemu je poanta, Matvejevićev ”Istočni epistolar” je poput vodiča kroz Jurassic park – izgubljeni svijet koji je, navodno, nekad postojao. Čitanje Orwellove ”Životinjske farme” za njih je kao čitanje ”Gulliverovih putovanja”, nešto što je postalo priča za djecu o prascima koji vladaju na farmi, a ne sjajna i oštra satira, desetljećima strogo zabranjivana u svim komunističkim zemljama osim Jugoslavije, za koju mojoj generaciji nije trebao nikakav ”ključ” da bi se znalo da prasac Napoleon predstavlja Staljina, a prasac Snowball Trockog.

 

U društvima pod jarmom tiranije ili totalitarizma težnja za slobodom može biti tako dugo i u tolikoj mjeri potisnuta da vanjskom promatraču izgleda nepostojeća. ”Ovce redovito dobivaju direktive što treba misliti”, a svako iskakanje iz općeg zadovoljstva najboljim od svih svjetova počinje se tretirati kao subverzivna djelatnost. Piscima je u tom svijetu, kao što je to definirao Staljin, namijenjena uloga ”inženjera ljudskih duša” i, slično kao inženjeri u industriji, trebaju tokom petoljetki postići određene rezultate u izgradnji podobnog građanina.

 

Građanina kojem će režim moći nametnuti da se oduševljava trinaestogodišnjakom koji denuncira svoje roditelje zbog njihovih protudržavnih izjava ili aktivnosti (slučaj Pavela Morozova 1932. godine, koji su gotovo sigurno iskonstruirale sovjetske vlasti; već i sama potreba da se takav postupak nameće kao uzor govori porazno o toj vlasti). Javni izrazi podrške takvom obliku ponašanja dobar su pokazatelj bolesti društva. No da se ne bi mislilo da je to nešto što je vezano samo za rigidni komunizam, dobro se podsjetiti da su, ne tako davno, neki hrvatski novinari propagirali laganje kao poželjan oblik patriotizma, podsjetiti se spaljivanja ”nepodobnih” knjiga ili opetovanih pokušaja da se financijski uništi list koji iznosi nezgodne činjenice popraćene argumentiranim kritikama vlasti.

 

O monstruoznim razmjerima Staljinove tiranije Matvejević razgovara i s preživjelim zatvorenicima Gulaga. Na fotografiji Danilo Kiš i Predrag Matvejević kao mladići s Karlom Štajnerom; Matvejević se godinama zalagao za objavljivanje Štajnerove knjige ”7000 dana u Sibiru”, potresnog svjedočanstva ne manje upečatljivog od najboljih Solženjicinovih djela. Nezaboravni su opisi posljednjih Štajnerovih godina u Zagrebu, kad mu u dubokoj starosti sjećanja na nestale aveti 20. stoljeća potiskuju stvarnost i kad osjeća da ga naizmjence progone Gestapo u Beču i NKVD u Moskvi.

Matvejević, koji je uvjereni socijalist, pobornik ”socijalizma s ljudskim licem”, kako je to isticao i u vrijeme kad su se režimu podobni mrštili na dio ”s ljudskim licem” i kad su se (mnogi od njih isti) mrštili na ”socijalizam”, dolazi u ”prvu zemlju socijalizma” i svjedoči nečem što izgleda kao degeneracija vlasti u autokraciju, a zapravo je prije spori izlazak iz višestoljetne tradicije autokracije i totalitarizma, koja je kulminirala Staljinovim zločinačkim režimom, u kojem nalazi malo socijalizma, a još manje ”ljudskog lica”

 

Dopisivanje s ljudima kojih više nema, u državi koje više nema, o dilemama čija rješenja izgledaju tako očigledna podsjeća na Custineovu ”Rusiju 1839.”, lucidnu opservaciju napisanu lijepim stilom o vremenu s kojim više nemamo dodirnih točaka. ”La Russie en 1839” (koliko mi je poznato, nije prevedeno na hrvatski) je slavno djelo Astolphe de Custinea u kojem autor kroz svoje dnevničke zapise s putovanja po tadašnjoj Rusiji opisuje autokratsku i tiransku vlast u doba Nikole I. i analizira korijene i karakter despotizma u Rusiji.

 

Sličnost ”Rusije 1839.” i ”Istočnog epistolara”, koji je pisan kao pisma slična dnevničkim zapisima, proteže se i na relativni položaj dvojice autora. Custine, uvjereni monarhist (otac i djed stradali su mu kao političke žrtve na giljotini u doba Francuske revolucije), dolazi u paradigmu apsolutne monarhije i vidi sve njene slabosti i negativnosti.

 

Matvejević, koji je uvjereni socijalist, pobornik ”socijalizma s ljudskim licem”, kako je to isticao i u vrijeme kad su se režimu podobni mrštili na dio ”s ljudskim licem” i kad su se (mnogi od njih isti) mrštili na ”socijalizam”, dolazi u ”prvu zemlju socijalizma” i svjedoči nečem što izgleda kao degeneracija vlasti u autokraciju, a zapravo je prije spori izlazak iz višestoljetne tradicije autokracije i totalitarizma, koja je kulminirala Staljinovim zločinačkim režimom, u kojem nalazi malo socijalizma, a još manje ”ljudskog lica”.

 

Custine smatra da će svaka reforma ruskog društva biti opterećena naslijeđem dugotrajne tiranije koje se može demonstrirati kao sklonost društva da se iz nesigurnosti koju nosi sloboda odlučivanja vrati u varljivu sigurnost autokratskog režima.

 

Matvejević koji reformu SSSR-a smatra nužnom, prvenstveno iz etičkih razloga jer se jedna privlačna utopija u toj zemlji pretvorila u frankenštajnovsku realizaciju, svjestan je da takva opasnost leži u svakom nastojanju. Moguće se zalagati za veću slobodu nacija, a dobiti agresivne nacionalizme, boriti se protiv diskriminacije vjernika, a dobiti netrpeljive klerikalizme, predlagati slobodu poduzetništva kao ljudsko pravo i izlaz iz siromaštva, a dobiti divlji kapitalizam koji generira i kršenja ljudskih prava i siromaštvo.

 

Tko je prošao nade i razočaranja povezana s tim kakva sve autokratska zastranjivanja može izroditi prelazak u politički pluralizam, lako će osjetiti da Matvejevićev ”Istočni epistolar” govori o općeljudskim problemima koji nisu ni nastali ni nestali sa SSSR-om.

 

Oscar Wilde je napisao da ”mapa na kojoj nije ucrtana Utopija ne vrijedi papira na kojem je rađena”. Ispostavilo se da su osnivači SSSR-a izabrali put prema utopiji kroz Arhipelag Gulag; to da se brod nasukao, da je put bio kriv, ne znači da puta nema i da nije vrijedno za njim tragati. Iskustva koja donosi ”Istočni epistolar” čini ga ne samo zapisom o prošlosti nego i dijelom jednog budućeg peljara.

Još tekstova ovog autora:

     Reagiranje AFL na kolumnu Anne Marije Grünfelder od 1. 12.
     Otrovni govor mržnje na tragu notornih nacističkih izjava
     Noć kad se nacistička mržnja počela pretvarati u opsesiju
     Žene moraju sačuvati kontrolu nad vlastitim tijelom
     Krik slobode
     Milanovićeva izjava o obitelji Zec je sramotna
     Pitanje Milanoviću "o tome"
     Zov na ubijanje i klanje je kronična bolest hrvatskog društva
     Zaustavimo relativizaciju ustaških ''cvjetova zla''
     Mirko Graorac žrtva montiranog procesa poput Dreyfusa

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1