Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali

Prošlo je gotovo dvadeset godina od zagrebačkog kadrovskog kratkotrajnog ”čuda”. Jedan je čovjek s Harvarda, naš student, tada već međunarodno prepoznatljiv, prihvatio radno mjesto u Zagrebu. Postao je šef Neurologije. Već sam o tome pisao u Autografu.

Važnost tako velikog kadrovskog iskoraka prepao je naše male karijeriste. Njihovo zadovoljstvo foteljama spoznalo je opasnost, čak ugrozu. Kako se radi o kadrovskoj iznimci mislim da potpuno zaslužuje epitet kadrovskog eksperimenta.

Taj eksperiment, njima u njihovim foteljama značio je samo jedno. Nova kadrovska rješenja, na koja nikad nisu pomišljali da su moguća?! A što je posljedica?! Posljedica je širenje eksperimenta i domino efekt, odnosno ugroza tako sigurnih pozicija većeg dijela hrvatskog medicinskog establišmenta.

I jasno eksperiment nije uspio. Iza njega stajala je tek nekolicina onih nadobudnih koji su nagovorili kolegu s Harvarda na nemoguću medicinsku misiju. Vrata pravim vrhunskim kadrovima iz inozemstva su se na tren otvorila. Zapuhao je novi vjetar. Činilo se da će pročistiti ustajali zrak.

Ali vrlo brzo, zna se, vrata su zatvorena. I naš kolega, ne svojom krivnjom, morao je otići. Sve detalje o tom događaju možete pročitati u tekstu ”Može li drugačije. Mora! Jednom će se valjda moći”.

Ipak čini se da su te naše sitne duše ipak nesvjesno odigrale dobar potez. Vratile su naše kadrovsko ”čudo” okolišu gdje pripada gdje se u potpunosti može ostvariti. Mitja Krainc vratio se u Boston i vrlo brzo preselio u Chicago gdje vodi neurologiju i profesor je na Northwestern University Feinberg School of Medicine.

Već nakon nekoliko godina pod njegovim vodstvom ta je klinika postala jedna od najprestižnijih neuroloških klinika na svijetu. Tada mi je elektronskom poštom poslao obavijest o uspjehu klinike koju vodi uz komentar: ”Mogao sam to učiniti u Zagrebu, da su mi dali”.

Mitja tu nije stao. Objavio je još nekoliko znanstvenih radova u vrhunskim svjetskim časopisima. Vodi projekt čija se financijska vrijednost kreće oko 8 milijuna dolara. Njegov rad i otkrića posebno su značajna na području neurodegenerativnih bolesti, ponajprije Huntingtonove i Parkinsonove bolesti. Spoznao je ključne mehanizme na razini staničnih organela mitohondrija i lizozima pri čemu je razvio za te promjene ciljanu terapiju.

Vrijednost tih istraživanja brzo je prepoznata. Predložen je i izabran u Nacionalnu medicinsku akademiju SAD-a (engl. National Academy of Medicine – NAM). NAM je jedna od najprestižnijih medicinskih znanstvenih asocijacija u svijetu. To je privatna, neprofitna institucija, koja nije povezana s politikom. To joj omogućuje objektivan pristup znanosti, tehnologiji i zdravlju.

Misija je vrlo jasna: Poboljšati zdravlje za sve, unaprjeđenjem znanosti, poboljšanjem i bržom uspostavom zdravstvene jednakosti, pružajući nezavisna, mjerodavna i istinita priopćenja na nacionalnoj razini i globalno. Vizija je zdravija budućnost za svakog. Postati članom ove akademije za znanstvenika znači najveći mogući doseg i priznanje.

Povući usporedbu s našom akademskom znanstvenom zajednicom nije moguće. U HAZU vrijede neki drugi kriteriji koji tek usput prepoznaju znanost. Jer HAZU nije neprofitna, privatna institucija bez utjecaja politike. I zato prijam u HAZU kad je o medicinskom razredu riječ ne znači znanstvenu izvrsnost već često znanstvenu podobnost.

No pustimo HAZU da mirno brodi svojim putom. Vratimo se pravoj znanstvenoj i medicinskoj izvrsnosti. Mitju Krainca nitko nije pitao ni gdje radi ni koje je nacionalnosti, kada je priman u NAM. Jedini kriterij su bila velika znanstvena otkrića koja značajno utječu na razvoj struke i imaju veliku vrijednost za medicinu.

Nameće mi se odmah druga misao. Jedan od najprestižnijih i najvećih kliničkih centara svijeta koji liječi leukemije u Houstonu vodi Libanonac armenskog porijekla Hagop Kantarjian. Završio je medicinu u Beirutu. On je trenutno jedan od vodećih medicinskih autoriteta na području liječenja leukemija ne samo u Americi već i u svijetu.

Pokušajte zamisliti da jedan Libanonac u Zagrebu postane šef bilo kojeg odjela. Svjestan sam da osim zapreke malih sitnih duša ovog podneblja ni za tog Libanonca Zagreb ne bi bio poticaj za buduću prepoznatljivost. Sigurno bi tražio svoj put u razvijenom svijetu gdje bi njegove sposobnosti mogle doći do puno većeg izražaja.

Danas smo suočeni s migracijom velikog broja mladih liječnika u inozemstvo. Razlozi su u pravilu nezadovoljstvo i besperspektivnost u Hrvatskoj. S druge strane prijenos kriterija izvrsnosti kakvi u pravilu vladaju u razvijenom svijetu u našu sredinu trenutno je Sizifov posao. Sve nam je manji kadrovski potencijal, a s druge strane naša medicinska razina atraktivna je isključivo za zemlje nižeg razvojnog stupnja od Hrvatske.

Vratit ću se na kraju toj potrebi međudjelovanja naše medicinske stvarnosti i one razvijenog svijeta. Po mojem mišljenju, jedna od bitnih sadašnjih i budućih odrednica koja će u nas potaknuti razvoj jest stvaranje uvjeta i mogućnost da se stvari mijenjaju. Za sada kod nas to izgleda jedino može politika, a ona do sada nije iskazala preveliku želju za bilo kakvim promjenama.

Sve one slabosti društva lako je prepoznati i u zdravstvu. Jesmo li onda u slijepoj ulici?

Vjerujem da ipak postoji izlaz. Pokazali su ga liječnici svojim prosvjedom 24. rujna 2022. godine. Njihovi su zahtjevi jasna poruka da se ovako dalje ne može.

Nazovite te zahtjeve potrebom za promjenama, nazovite ih reformom, ili kako god nije važno. Važno je da se što prije krene u promjene. A njih se nagomilalo kroz godine i neće se sve odjednom riješiti.

Zar je teško vratiti dignitet profesiji i liječniku te mu omogućiti da ima dovoljno vremena razgovarati i pregledati bolesnika?

Zar je moguće izvući jedan problem i rješavati ga izolirano, a znaš da na njega utječe još deset drugih koji su ”namjerno” zaboravljeni?

Zar je moguće, na primjer, kontrolirati bolovanja s 50 i više bolesnika ispred ordinacije? Kažnjavati zbog bolovanja?! Pa represijom se nikad ništa nije značajnije postiglo.

Samo da istaknem neke naše svakodnevne probleme.

A mladi liječnici pogodili su ”u sridu” s četiri svoja temeljna zahtjeva: reforma zdravstva, ”prava” prava liječnika, reforma specijalističkog usavršavanja i prepoznatljivost složenosti liječničkog rada.

Većina mladih ljudi traži promjene, traži budućnost s jasnim ciljevima, traži reformu koja je, ma koliko zahtjevna, garancija je kvalitetnijeg zdravstva.

Tada neće biti teško stvoriti dvosmjernu ulicu kada je riječ o odlascima liječnika u inozemstvo. Njihov odlazak mora biti posljedica sustavnog pristupa pri čemu bi odlazak u inozemstvo za većinu bio kratkotrajno usavršavanje uz garanciju za povratak na odgovarajuće radno mjesto.

Ključno je omogućiti da ono što su naučili mogu primjenjivati kod kuće. A onda će se možda i koji Libanonac javiti na natječaj u Hrvatskoj. Prijam kvalitetnih kadrova nikad nas ne može ugroziti.

Otvorimo se razvijenom svijetu, otvorimo se Europi. Omogućimo međunarodne natječaje u zdravstvu za rukovodna radna mjesta, poglavito za zemlje Europske unije. Zar je nemoguće ostvariti model da veliki broj naših liječnika i znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu dio svog radnog vremena provode u hrvatskim ustanovama?

Omogućimo našim kolegama iz inozemstva da promijene riječi iz naslova ovog teksta u ”Učinio sam to u Hrvatskoj, jer su mi dali”. To je daleko najbrži put implementacije onog dijela zdravstvene doktrine razvijenog svijeta koji isključivo polazi od kriterija stručne i znanstvene prepoznatljivosti.

I u mojim zrelim godinama vjerujem, možda naivno, u dobre namjere i bolju budućnost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora