autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Moj stav o Đukanovićevom nasrtaju na SPC u Crnoj Gori

AUTOR: Drago Pilsel / 06.01.2020.
Drago Pilsel

Drago Pilsel

Kako sam imao namjeru potpisati Apel akademske zajednice i građanskih aktivista povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, ali su sastavljači Apela požurili u nakani da tekst bude objavljen ove subote uoči proslave Božića po Julijanskome kalendaru pa se tako moje ime nije našlo u medijima zajedno sa stotinjak potpisnika, koristim priliku da s obzirom na to da podržavam takav Apel, ovdje donesem njegove glavne naglaske jer mi pomažu da izrazim vlastiti stav u vezi događanja u Crnoj Gori. (Premda sam imao rezervu prema prvom nacrtu Apela u kojem se traži intervencija organa Srbije, što sam smatrao nepotrebnim jer narušava princip odvojenosti crkve i države, u glavnini tekst Apela mi je prihvatljiv).

Kao prvo, i ja apeliram da se što prije pristupi izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje bi proistekle iz dijaloga države i predstavnika svih tradicionalnih vjerskih zajednica u Crnoj Gori, i da crnogorska država i Srpska pravoslavna crkva uz podršku Venecijanske komisije i Europske Unije zaključe ugovor kojim bi se trajno riješilo pitanje djelovanja SPC-a.

Usvojenim Zakonom se direktno zadire u pravo svojine, koje je zagarantirano Ustavom Crne Gore, kao i brojnim međunarodnim ugovorima i konvencijama, koje je Crna Gora potpisala ili kojima je pristupila, uključujući i Europsku konvenciju o ljudskim pravima (član 1, Protokola 1) i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji

Smatram važnim, jer su neki hrvatski građani i meni bliske osobe (nažalost, nedovoljno upućene) potpisale tekst koji je sastavila beogradska ljudskopravaška aktivistkinja Sonja Biserko, da se istaknuti pojedinci i predstavnici različitih interesnih grupa “suzdrže od neistinite interpretacije i manipulacije istorijskim, pravnim i političkim činjenicama, koja za rezultat ima daljnju eskalaciju i antagonizaciju, već ionako u velikoj meri podeljenih društava u ovim državama”.

“Primena ovog zakona, koja je u suprotnosti sa velikim brojem osnovnih načela na kojima funkcionira EU, mogla bi značajno ugroziti napredovanje Crne Gore, a indirektno i drugih balkanskih država, u procesu pridruživanja EU imajući u vidu da bi bilo nezamislivo zatvaranje poglavlja 23 i 24 koja se tiču vladavine prava, u uslovima primene zakona kojima se direktno i na diskriminatoran način krše ljudska prava i uvodi neizvesnost u pravni poredak”, stoji u apelu.

Usvojenim Zakonom se de facto i de iure kreira pravni okvir za nacionalizaciju imovine (tradicionalnih) vjerskih zajednica, koja je nastala zajedničkim ulaganjem građana Crne Gore, prije 1. prosinca/decembra 1918. godine. Način na koji su ove odredbe formulirane ukazuje na namjeru da se one diskriminatorno primjene prije svega na imovinu jedne vjerske zajednice (Srpske pravoslavne crkve), budući da je status imovine ostalih tradicionalnih vjerskih zajednica reguliran međudržavnim ugovorom ili temeljnim ugovorom između države i vjerske zajednice.

Usvojenim Zakonom se direktno zadire u pravo svojine, koje je zagarantirano Ustavom Crne Gore, kao i brojnim međunarodnim ugovorima i konvencijama, koje je Crna Gora potpisala ili kojima je pristupila, uključujući i Europsku konvenciju o ljudskim pravima (član 1, Protokola 1) i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji.

Odredbe Zakona koje se tiču svojine nad imovinom su u suprotnosti i sa tumačenjima i stavovima Europskog suda za ljudska prava, u vezi sa slučajevima koji su se ticali imovine koja je nastala prije formiranja suvremenih država. Osim toga, Zakon ignorira (ili u najmanju ruku ne konstatira) i druga prava, kao što je pravo održanja, koje su vjerske zajednice stekle višedecenijskim ili viševjekovnim korištenjem imovine.

Prvi nacrt Zakona je bio predmet razmatranja Venecijanske komisije, koja je iskazala rezerve u odnosu na brojne odredbe i ukazala na neophodnost da se osigura sveobuhvatna i inkluzivna javna rasprava, te pravne garancije da reguliranje statusa imovine religijskih zajednica neće utjecati na korištenje vjerskih objekata od strane zajednica koje su te objekte i do sada koristile.

Venecijanska komisija je ukazala na neophodnost da se pitanje svojinsko-pravnih odnosa u konkretnim slučajevima utvrđuje sudskim putem. Usvojeni tekst Zakona u najvećem djelu ignorira spomenute i ostale preporuke Venecijanske komisije.

Država ovim putem direktno utječe na pitanje statusa religijskih zajednica pripremajući teren za potiskivanje jedne (Srpske pravoslavne crkve) i promoviranje druge vjerske zajednice (Crnogorske pravoslavne crkve) putem zadiranja u imovinska prava prve što je u javnosti više puta u prethodnim mjesecima najavljivano od strane najviših predstavnika države Crne Gore.

Ovakvo djelovanje je u suprotnosti s načelom odvojenosti države i religije, kao jednim od osnovnih načela na kojima su sazdane suvremene demokratske države.

Odredbe Zakona koje se tiču svojine nad imovinom su u suprotnosti i sa tumačenjima i stavovima Europskog suda za ljudska prava, u vezi sa slučajevima koji su se ticali imovine koja je nastala prije formiranja suvremenih država. Osim toga, Zakon ignorira (ili u najmanju ruku ne konstatira) i druga prava, kao što je pravo održanja, koje su vjerske zajednice stekle višedecenijskim ili viševjekovnim korištenjem imovine

By the way, Đukanović si je bio zamislio da u Zakonu može ograničiti one vjerske zajednice koje imaju sjedište izvan Crne Gore pa, i to je prošlo neopaženo potpisnicima teksta Sonje Biserko (i njoj samoj), valjalo ga je podsjetiti da Barska nadbiskupija i Kotorska biskupija (trenutno bez ordinarija jer barski nadbiskup upravlja kotorskom dijecezom) imaju slušati ne ”patrijarha” Milu Đukanovića već rimskog biskupa, papu Franju. Još i ovo: Đukanović, kao da je car, misli da se Sveta Stolica, na primjer, mora sa njime konzultirati prije imenovanja pastira u svojim dijecezama u Crnoj Gori!

Osim suštinskih zamjerki, uočavaju se i brojne druge manjkavosti, neuobičajene za suvremena demokratska društva: tako je bilo usvajanje Zakona u ekspresnoj proceduri, koja je podrazumijevala da se rasprava i u načelu i u pojedinostima obave u roku od 24 sata, a da se glasanje obavlja u kasnim noćnim, tj. ranim jutarnjim satima, uz prisustvo maskiranih pripadnika snaga sigurnosti u zgradi skupštine u tijeku rasprave i glasanja.

Meni se ovo čini ključnim: Postojeću situaciju najbolje koristi i (zlo)upotrebljava crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva. Realizirajući svoje ciljeve u vezi sa CPC Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regije pokušavajući dezinformirati javnost u regiji izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba u regiju skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi CPC.

Očigledno je da je Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Crnogorski predsjednik Zakonom izaziva nove duboke podjele u Crnoj Gori i igra na kartu nacionalističkih sukoba nebi li movilizirao svoje biračko tjelo, jačao svoju poziciju (ugroženu strahovitom korupcijom koja se i njemu pripisuje) i osigurao što bolji plasman na parlamentarnim izborima.

U tu svrhu je isplanirao čak i zloupotrijebiti papu Franju. Đukanović ne shvaća da Sveta Stolica gaji ozbilje odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom a osobito sa carigradskom patrijaršijom gdje je Bartolomej jasno rekao da neće priznati družinu raščinjenog i ekskomuniciranog Dedeića, glavara tzv. Crnogorske pravoslavne crkve.

Dapače, ozbiljni geopolitički analitički centri predviđaju da bi u planovima Đukanovića bilo unijaćenje CGC, to jest da sačuva liturgiju ali da bude poslušna rimskom biskupu.

Ugledni IFIMES smatra da je Đukanović ovu akciju poduzeo poslije ulaska Crne Gore u NATO, a ne prije, i sada želi uvući predsjednika Srbije Vučića u konflikt sa 29 država članica NATO-a, jer želi stvoriti percepciju da iza svih nereda stoji Srbija i vlast u Beogradu odnosno Vučić (na to su nasjeli i potpisnici pisma Sonje Biserko). Srbijanski predsjednik Vučić, ipak, nije upao u postavljenu zamku Đukanovića, mirno i državnički odmjereno je reagirao naglašavajući, da će sve uraditi da se održi mir i stabilnost u regiji.

Smatram da će mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što direktnom nagodbom. Neće to biti izuzetak, niti je to neka nova činjenica u njihovim višedecenijskim međusobnim odnosima. Jer, znamo dobro, da nije bilo podrške gospodina Amfilohija, ne bi bilo ni predsjednika Đukanovića niti nezavisne Crne Gore.

Elem, Zakon ima diskiriminatorni karakter, on je neustavan, narušava pojedinačna i kolektivna prava, kako Srpske pravoslavne crkve, tako i građana Crne Gore. Kao takav, ovaj čin manipulacije religijskim osjećanjima ima ogroman destabilizacijski potencijal, naročito u etnički mješovitim sredinama, kakve su gotovo sve države na Balkanu. Stoga i ja smatram da ovaj presedan, potencijalno primjenjiv i u drugim državama, prijeti da postane stalni izvor tenzija i konflikata (isti crnogorski scenarij prijeti i SPC-u na Kosovu).

Očigledno je, da je Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Crnogorski predsjednik Zakonom izaziva nove duboke podjele u Crnoj Gori i igra na kartu nacionalističkih sukoba nebi li movilizirao svoje biračko tjelo, jačao svoju poziciju (ugroženu strahovitom korupcijom koju on predstavlja) i osigurao što bolji plasman na parlamentarnim izborima

Konačno, iako se u javnosti može čuti da je jedan od motiva za ovakav postupak ekonomski (prisvajanje nekretnina velike vrednosti), ukazuje se i na rizik da njegova primjena može zapravo dugoročno nositi velike negativne ekonomske posljedice za Crnu Goru, uslijed kreiranja stanja pravne nesigurnosti, kao i po osnovi odštetnih zahtjeva koji bi se mogli ostvariti preko domaćih i međunarodnih pravosudnih organa.

U želji da međunarodnoj i domaćoj javnosti ukažu na ove rizike, te da doprinesu deeskalaciji situacije i rješavanju problema mirnim i demokratskim sredstvima, potpisnici apela osuđuju usvajanje spomenutog Zakona.

I ja, zajedno sa njima.

A sada nešto o meritumu stvari: zašto ne podržavam akciju Mila Đukanovića i pismo Sonje Biserko, pak čvrsto branim Srpsku pravoslavnu crkvu?

Ako se u Crnoj Gori jedan dio građana smatra pripadnicima crnogorske nacije to je njihova stvar. Ako bi stanoviti broj tih građana poželio imati vlastitu crkvu i to bi bila njihova stvar. Niti oni, niti državna vlast nemaju pravo na otimačinu, praksa koja je naučena u komunizmu (Đukanović je bio komunistički jurišnik i bio je kum ratnim strahotama koje su zadesile Slano i općinu Dubrovačko primorje, Dubrovnik, konavoski kraj i naš krajniji jug).

Crna Gora je bila dio Jugoslavije, a ta zemlja je, kao i Albanija, bila najsličnija SSSR-u po progonu vjere: 109 pravoslavnih svećenika su komunisti tamo ubili.

Ljudi ne znaju, a moraju znati da je mitropolita Amfilohija 1990. godine dočekalo samo dvadesetak sveštenika, monaha i monahinja! Da, samo dvadeset. Danas ih je oko 600.

A znate li koliko ”službenika” ima Đukanovićeva ”Crnogorska pravoslavna crkva”? Četiri! Ne 400, ne 40, već 4.

Komunistička vlast je smatrala da će u Crnoj Gori konačno završiti s Crkvom i vjerom uopće, te preuzeti njenu imovinu. Zato se nije trudila osnivati nekakvu “autokefalnu” crkvu, dok je u Makedoniji to uradila zbog izrazite pobožnosti naroda.

Komunističke vlasti su naslijedile i apsolutistički tretman Crkve od vladara kuće Petrovića, nakon što su se ovi odrekli vladičanstva: mitropoliti su bili njihovi “upravitelji” Crkve, u svemu teorijski podložni knjazu/kralju. Tako je i navodna crnogorska autokefalija bila kraljevski hir. I da, nikakva Crnogorska pravoslavna crkva nije bila priznata od Carigrada sredinom XIX. stoljeća. Bila je to Pravoslavna crkva na terenu Crne Gore. Do ujedinjenja crnogorskih i srpskih pravoslavaca je došlo dogovorom i voljom crnogorskih prvaka.

Mitropolija Crnogorsko-primorska ima neprekinuto predanje od 1219., kada ju je osnovao Sveti Sava; u tursko vrijeme mitropolitu je dodata titula egzarha pećkog trona, što je potvrđivalo njegovu direktnu vezanost za Peć, odnosno za punoću Srpske crkve.

Komunističke vlasti su naslijedile i apsolutistički tretman Crkve od vladara kuće Petrovića, nakon što su se ovi odrekli vladičanstva: mitropoliti su bili njihoviupraviteljiCrkve, u svemu teorijski podložni knjazu/kralju. Tako je i navodna crnogorska autokefalija bila kraljevski hir. Mitropolija Crnogorskoprimorska ima neprekinuto predanje od 1219., kada ju je osnovao Sveti Sava; u tursko vrijeme mitropolitu je dodata titula egzarha pećkog trona, što je potvrđivalo njegovu direktnu vezanost za Peć, odnosno za punoću Srpske crkve

Samoproklamirana “Crnogorska crkva” u Pravoslavlju nema čak ni status raskola (za razliku od Makedonske) nego se tretira kao cirkus: četiri raščinjena popa koji niti služe kakvu službu niti imaju nekog tko bi na takvu službu došao. Naime, čak i njihove najokorjelije pristalice krste se u hramovima i od svećenstva SPC jer znaju da to nije Crkva u svojoj punoći!

Konačno, ovaj zakon je nova vrsta totalitarizma u kome država i de jure a ne samo de facto potencijalno potčinjava sebi sve vjerske zajednice.

U ovom slučaju radi se o potčinjavanju radi pljačke, jer je aktualna Đukanovićeva vlast već opljačkala državu i narod do gole kože.

Sve ovo ovdje rečeno sam saznao od dobrih ljudi SPC-a kojima vjerujem, kao i svojim profesorima na teološkim učilištima i autorima knjiga koje sam pročitao.

Za kraj, dragi predsjedniče Stjepane Mesiću, za “CPC” (koju ste podržali, a to vrijedi i za druge neupućene političare i javne osobe u crkvenu i religiološku problematiku), kako mi reče jedan moj prijatelj srpski vladika, ”braća Dalton & Jesse James su pobožno društvance”. To je istinska razbojnička Đukanovićeva družina.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1