Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)

Potkraj 1941. i početkom 1942. ustalio se sustav selekcioniranja zatočenika – svi zatočenici bili su podijeljeni u tri skupine (a, b i c).

Prvoj su pripadali stručni radnici, ili “lakši okrivljenici”, te dio logoraša s “duljim stažom” u logoru i oni koji su radili u industrijsko-obrtnim grupama, ekonomiji i skladištu. U toj je skupini postupak prema zatočenicima bio relativno bolji i mnogi bi preživjeli u logoru i nekoliko godina.

Drugoj skupini pripadali su novopridošli teži okrivljenici te stariji zatočenici (misli se na zatočenike s duljim logorskim “stažom”) bez potrebnih kvalifikacija za bilo koje stručne poslove. Raspoređivani su na teže poslove (gradnja nasipa, poljski radovi i sječa šume) ili su određivani, prema potrebi, u grupe za najhitnije poslove. Ta je skupina činila centralni logor. Smrt i likvidacije u njoj bile su svakodnevna pojava.

Trećoj skupini pripadali su stariji i onemoćali zatočenici, kao i oni koji su kao “nepoćudni” (politički zatvorenici i intelektualci) unaprijed bili određeni da što kraće ostanu u logoru. Za ovu je skupinu u ljeto 1942. osnovan zasebni logorski dio nazvan Logor III C.

Intelektualci općenito smatrani su “izrazitim parazitima”, a usto i kvariteljima drugih. “Stručnost pravnika nikom u logoru nije bila potrebna, pa su, prilikom likvidacija, uvijek bili rangirani na prvom mjestu”, hladno zaključuje Milko Riffer, a na temelju bogatog iskustva: tako je Ljubo Miloš, kad se pred njim potkraj 1941. postrojilo 74 pakračkih Srba, upitao “tko je od njih pravnik”. Javio se sudac Vlado Ilić (1899.), pa je Miloš nastavio ispitivati – “koliko si Hrvata osudio na smrt”. Ilić je odgovorio da nije nijednoga, jer je sudio na sudu koji nije ovlašten da sudi na smrt. Na to je Miloš uzeo pušku i u Ilića ispalio tri metka.

Zimi s 1941. na 1942. Ljubo Miloš šetao se po logoru te je naletio na jednog bolje obučenog logoraša. Zapitao ga je što je po zanimanju, a ovaj odgovori da je “advokat iz Zagreba, misleći valjda da će ga titula spasiti, našto Miloš dreknu: ‘Zar još ima advokata u logoru?'” Počeo je čovjeka “luđački tući”, a jedan ga je njegov pratilac zaklao

Vojislav Prnjatović, prije rata sekretar Trgovačke komore u Sarajevu, prilikom selekcije prijavio se za automehaničara, “što mu je spasilo život”, jer je – ispravno je zaključio – “Luburić odvajao trgovce, činovnike i drugu inteligenciju”. Drago Čolaković osobno je svjedočio kad je Luburić govorio “zanatlije na jednu, a zemljoradnici i činovnici na drugu stranu”.

Karlovčanin Vujo Vorkapić, kao postolar i desetnik postolarije, “s ustašama je živio na dobroj nozi”, očito jer im je bio na usluzi kad im je trebalo popraviti ili izraditi cipele.

Neki su shvaćali što znači biti selekcioniran na stranu “zemljoradnika i činovnika”, pa su se i oni “koji nikad nisu vidjeli staje, koji nikad nisu stavili uzde konju u žvale, javljali kao kočijaši ili iskusni uzgajivači konja”. Dobro su prolazili veterinari, poput Zorka Goluba i Dragutina Ergotića, koje su vrlo brzo slali na rad na neku od ekonomija.

Zimi s 1941. na 1942. Ljubo Miloš šetao se po logoru te je naletio na jednog bolje obučenog logoraša. Zapitao ga je što je po zanimanju, a ovaj odgovori da je “advokat iz Zagreba, misleći valjda da će ga titula spasiti, našto Miloš dreknu: ‘Zar još ima advokata u logoru?'” Počeo je čovjeka “luđački tući”, a jedan ga je njegov pratilac zaklao.

Sarajlija Uroš Miletić, koji je radio u lančari, ispričao je kako je potkraj 1942. dobio tifus, baš kad je od vlasti došla narudžba za tisuću komada federa za tenkove. Budući da je on bio jedini stručnjak koji je mogao obaviti taj posao, Hinko Picilli nabavio je nešto lijekova i odredio Miletiću bolju hranu “vičući kako ne smije umrijeti dok se naručeno ne napravi, a kasnije nek’ ga đavo nosi”. Međutim, “zbog slabog materijala narudžba se nije mogla realizirati”.

Sado Koen, kao poslovođa postolarske radionice, bio je jedan od rijetkih logoraša koji je tu selekciju gledao s pozicije onog koji odabire ljude. Opisao je kako je doći pred “1800-2000 ljudi, koji stoje u stroju, a Ti trebaš odabrati. Usprkos prijetnji Ljube Miloša da će me, ako povedem nestručnjaka, na mjestu ubiti, ipak sam birao uvijek po 8-10 ljudi koji nisu zanatlije. Drugi, koji su ostajali u toj klaonici, tužno su me gledali, kao da su mi željeli reći: ‘Sado, Ti me šalješ u smrt, kako možeš njih da vodiš kad nisu zanatlije, što mene nećeš?’ A kako je meni bilo pri duši, to samo ja znam. A zar sam mogao povesti sve?”

Koen se domislio, pa je “uredio da s jednim pravim šusterom rade još dva-tri nestručna lica pod njegovim nadzorom. Tako ih je za kratko vrijeme osposobio da nešto rade, a pravi majstori su morali svršavati sve poslove.”

Bilo je jasno da su ustaše prozreli kako se neki lažno prijavljuju kao obrtnici. Ljubo Miloš zbog toga je prijetio ne samo Koenu nego i drugima – jednom drugom prilikom priprijetio je kako će “takvi dobiti kuglu u čelo”.

Trinaestogodišnji Ilija Ivanović bio je određen da uči za brijača, pa ga je “majstor odmah uposlio”. Kad bi došla mušterija, morao ju je sapunati, a kad nije bilo nikoga, morao je na remenu oštriti stare britve, “što je znalo trajati i satima”. Ilija je “brzo učio raditi”, čime je sebi spašavao život.

Logoraši su s neskrivenom zavišću tvrdili kako su liječnici “najpovlaštenija grupa u logoru, kao neka logorska aristokracija”. Oni su, uostalom, “lijepo uredili svoje stanovanje”. No čak ni liječnicima u Jasenovcu to u konačnici nije puno pomoglo – samo je neznatna manjina uspjela preživjeti

Jakob Atijas objašnjavao je kako su zatočenici “čekali u neizvjesnosti, svjesni da svatko mora raditi neki važan posao i da se ne smijemo zamjeriti nego uvijek pokazivati kako hoćemo raditi ‘korisne poslove'”, jer su obrtnici, kako je ustvrdio Ješa Abinun, “masovno stradali zbog sitnih prekršaja, ili zamjerki, često iz osvete ili povodom ‘masovnog kažnjavanja'”.

Šabetaj-Buki Kamhi radio je kao obrtnik u Staroj Gradiški, pa je za odmazdu za ubojstvo jednog Nijemca zajedno s još sedmoricom majstora (tri Srbina i po dva Hrvata i Židova) zatvoren u Kulu. Njegovi su supatnici ili umrli u ćeliji, ili su odvedeni na likvidaciju, a on se jedini pukom srećom spasio, jer ga je izvukao zapovjednik Petar Nemet, kojem je trebao majstor za popravak čamca.

Logoraši su s neskrivenom zavišću tvrdili kako su liječnici “najpovlaštenija grupa u logoru, kao neka logorska aristokracija”. Oni su, uostalom, “lijepo uredili svoje stanovanje”. No čak ni liječnicima u Jasenovcu to u konačnici nije puno pomoglo – samo je neznatna manjina uspjela preživjeti.

Tek su nekolicini logoraša stručna znanja omogućila spas. Dubrovčanin Fritz Filaus – Kitolovac deportiran je u Jasenovac jer je pomagao partizanima u diverzantskim akcijama, pa je u logoru lako mogao biti likvidiran. No kako je ing. Picilli trebao inženjera brodogradnje da mu konstruira brodove za plovidbu po Savi, a Filaus je bio jedini brodograđevni stručnjak u logoru, ostao je na životu. Pušten je 1943.

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ustaše, Hrvati i Židovi
    •  Hrvatski povijesni revizionizam
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (10)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (9)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (8)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
    •  Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)

> Svi tekstovi ovog autora