Naše hrišćanstvo: mi smo naše, vaše i njihove

Na jednoj konferenciji u Rimu, Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske, čuvši da govorim jezikom njemu razumljivim konstatovao je da sam ”naša”, a ja sam mu odgovorila da nisam, ali da jeste ”njihova iz Hrvatske” moja svekrva. ”Zaista? Odakle je?” Na moje iz Knina slijedilo je Stjepanovo s osmijehom ”UPS!”

Naravno, nastavili smo ugodan razgovor, fotografisali se za Facebook i pričali o Miroslavu Krleži i Radomiru Vukčeviću, legendarnom golmanu Hajduka, ujaku moga muža. Sve to u palati Venecija u epicentru Rima. Moja svekrva Kninjanka, Vukčevići, Hajduk, Krleža, Stjepan i ja. I naravno zamjenica naša, vaša, njihova…

Ljudi koji ne poznaju naš kontekst ne bi razumjeli ovu rimsku a našu konverzaciju, koja objašnjava, na samom početku ovoga teksta, možda jedinu, ali često nepremostivu u društvenom kontekstu razliku između hrišćanki – pravoslavnih i rimokatolkinja uopšteno na Balkanu.

Mi smo naše, vaše i njihove…

Od svih konfesija kojima se ispovijeda hrišćanstvo najbliže jedna drugoj su Pravoslavna i Rimokatolička Crkva. I vjerovatno bi u nekom drugom kontekstu to bio jedan prirodan odnos dvije konfesije jedne religije. Ipak u ovom našem, etnicitetom, ratovima i politikama, opterećenom prostoru nije tako.

U Bosni i Hercegovini, a i šire, hrišćanke su Srpkinje i Hrvatice, pa je i hrišćanstvo često hrvatsko odnosno srpsko. A Hrvati i Srbi su domaćinski ratovali. Jedni protiv drugih. Nekoliko puta. Žestoko.

Prošlost, opterećena ratovima i zločinima svih protiv sviju na prostoru Balkana dala je hrišćanskom savremenom kontekstu posebnu boju jedino možda shvatljivu onima na području Sjeverne Irske u šta sam se uvjerila svojevremeno.

Molim da se dijalog rimokatolkinja i pravoslavnih hrišćanki ne tumači kao pokušaj jednih da prevedu druge žedne preko vode. Svako u svom identitetu hrišćanstva i onoga što ispovijeda po svojoj konfesiji treba da svjedoči Hrista, a samim tim i razumije bližnjeg kroz prizmu svoga učenja u kojem ima mjesta za one u Hrista obučene

Naravno, kroz istoriju, hrišćanskih sukoba bilo je mnogo, u Evropi posebno, ali obzirom na jednu vertikalu u životu vjernika te čuvenoj floskuli – pa ovo je 21. vijek, nedopustivo je da smo još uvijek u srednjem.

Ipak, koferi prošlosti u našim hrišćanskim kućama stoje u hodnicima i često se u vertikali o njih saplićemo. Mora se znati ko je naš, vaš i njihov…

Kada bi neko sa strane posmatrao svakodnevni život jedne hrišćanke, bilo rimokatolkinje ili pravoslavne, u smislu modela hrišćanskog života, ne bi primijetio razliku u obrednom smislu posvećenosti vjeri.

I jedne i druge slave Božić, Uskrs/Vaskrs, boje jaja, obilježavaju Veliki petak, čekaju gromove na Svetog Iliju, poste na hljebu i vodi, hodočaste – idu na poklonička putovanja svetinjama, nose krst oko vrata, imaju krunicu-brojanicu, krštavaju djecu, znaju napamet Oče naš i Bogorodice Djevo. Nose crninu za upokojenim članovima porodice.

Moja svekrva se, na primjer, moli svetom Anti Padovanskom da pronađe izgubljenu stvar i uvijek je pronađe pa porodično zazivamo svetog Antu da bi izgubljeno bilo nađeno.

U načinu ispovijedanja vjere reklo bi se da su rimokatolkinje i pravoslavne sestre rođene, pogotovo zbog jednog dostojanstva vjernica koje nose i kojim su na ovim prostorima sačuvale vjeru.

Sjećam se jednog hrišćanskog trenutka u bolnici u Sarajevu.

Bila sam u posjeti kumi, a na krevetu do njenog ležala je baka rimokatolkinja koja se u tom trenutku pričešćivala. Kuma se pridigla iz kreveta koliko je mogla sa gipsom na nozi, a ja sam stala pobožno kao u crkvi. Obje smo se prekrstile, a Oče naš zajedno sa staricom i sveštenikom izgovorile.

Njih dvoje su nas blagonaklono gledali, a kad se završio obred nastavili smo razgovor. Bilo im je milo što smo ispoštovale trenutak i učestvovale u istom.

Bilo je ljeto i iz vedra neba začuo se grom. Baku je sveti Ilija obradovao javljanjem, a i nama dvjema je bilo milo što grmi iako trinaest dana ranije.

”Jer ste svi sinovi Božiji vjerom u Hrista Isusa jer koji god se u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više Jevrejina ni Grka, nema više roba ni slobodnjaka, nema više muškoga roda ni ženskoga: jer ste svi jedno u Hristu Isusu” (Gal. 3,26-29).

Iz jedne ekumenske/vaseljenske perspektive ovaj novozavjetni citat iz Poslanice Galatima bi trebalo da je osnova odnosu među hrišćanskim konfesijama. Sve smo se u Hrista krstile i u Hrista se obukle.

Međutim, mi se žene ne možemo izuzeti iz društveno-političkog konteksta koji nas svrstava u, za neki trenutak, potrebne grupe. Mora se znati koje su naše, a koje su vaše…

Obzir vladike Grigorija prema svojim susjedima u eparhiji koja se dobrim dijelom prostire na teritoriju s većinski rimokatoličkim življem, a u cilju što boljeg razumijevanja termina episkop – vladika, protumačen je tendenciozno pogrešno iako je sasvim ispravan.

Vladika Grigorije je objasnio da je episkop – vladika u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi isto što je u Rimokatoličkoj Crkvi u stvari biskup.

Ljudi koji ne poznaju naš kontekst ne bi razumjeli ovu rimsku a našu konverzaciju, koja objašnjava, na samom početku ovoga teksta, možda jedinu, ali često nepremostivu u društvenom kontekstu razliku između hrišćanki – pravoslavnih i rimokatolkinja uopšteno na Balkanu

Nakon takvog objašnjenja u dijelu pravoslavne populacije vladika Grigorije (sada u Njemačkoj) je postao biskup Grgur, nastala je satira koja bi često prelazila granice ukusa. Možda je nekima kritički raspoloženim prema ”biskupovanju” baš u Hercegovini, gdje je vladika Grigorije bio vladika, krsna slava sv. Kliment Rimski, biskup Rima. SIC!

Isključivost jeste veliki problem, ali mislim da se u osnovi mnogih nesporazuma nalazi u stvari neznanje.

Obzirom na to da je danas veliki broj žena teološki obrazovanih, a koje bi mogle da imaju svoju misiju u široj doedukaciji naših i njihovih, velika je šansa da se ovakvom misijom stvore uslovi za bolje hrišćansko razumijevanje.

I molim da se dijalog rimokatolkinja i pravoslavnih hrišćanki ne tumači kao pokušaj jednih da prevedu druge žedne preko vode. Svako u svom identitetu hrišćanstva i onoga što ispovijeda po svojoj konfesiji treba da svjedoči Hrista, a samim tim i razumije bližnjeg kroz prizmu svoga učenja u kojem ima mjesta za one u Hrista obučene.

Ipak, ja pravoslavna hrišćanka ispovijedam onako, ženski, da bismo mi rimokatolkinje i pravoslavne hrišćanke iz Bosne i Hercegovine vrlo rado otišle u Rim, u šoping.

A da skoknemo u kvalitetan šoping u Rim potreban je pun novčanik. Za isti bi trebalo da živimo u kvalitetnijem društvu u kojem se više vodi računa o ekonomiji, a manje o razlici između Grka i Jevrejina.

I da, molim da mi se želja da šopingujem u Rimu ne imputira kao priklanjanje rimokatolicima kao onomad vladici Grigoriju biskupovanje.

Jer za nas koji smo se utvrdili u svom pravoslavnom ili rimokatoličkom identitetu hrišćanki razlike koje postoje u dogmatima ne mogu biti prepreka da se razumijemo.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora