Nove mlade snage navješćuju nove svijetle zore Crne Gore

Od svih jugoslavenskih zemalja kao šampioni dominacije istorije nad sadašnjošću, kao i prevlasti strasti nad razumom izdvajaju se Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Poslije parlamentarnih izbora od 11. juna ove godine u Crnoj Gori, međutim, teoretski se otvara mogućnost da Bosna i Hercegovina ostane iracionalni usamljenik zaglavljen u prošlosti.

Crna Gora ima još jednu značajnu prednost u odnosu na Bosnu i Hercegovinu: svi dosadašnji sudionici podjela, kao i žestokih i nemilosrdnih bratskih sukoba, ipak su emotivno čvrsto vezani za Crnu Goru koja je svima svetinja.

U Bosni i Hercegovini, nažalost, veoma je upitno da li su svi građani čvrsto i emotivno vezani za svoju zemlju. Ujedno, sve je manje upitno koju državu pojedini narodi doživljavaju kao svetinju.

Od nekoliko spornih crnogorskih pitanja, dva su naročito predstavljena bremenitim, do te mjere da su paralisala razvoj normalnog života u toj zemlji u posljednjih trideset i pet godina.

Prvo sporno pitanje je identitetsko, a drugo istorijsko-političko. Prvo se vezuje uz nacionalna osjećanja i vjerska određenja. Drugo se odnosi na pitanje šta se tačno dogodilo 1918. godine sa Crnom Gorom?

Želio bih se iz ugla istoričara osvrnuti na ova pitanja i pokazati da u svojoj prirodi nisu sporna. Uz nadu da će žitelji Crne Gore o njima sve manje govoriti i da će ih nove crnogorske vlasti mudro i državnički adaktirati kao crnu uspomenu na jedno vrijeme kad se moralo biti bolji i pametniji.

Nedovršene rasprave o identitetu u dvadeset i prvom vijeku su anahronizam, dok su sukobi oko identitetskih i istorijskih pitanja svjedočanstva istorijskog kašnjenja, nezrelosti ili bolesti društva.

A samo sto godina ranije Crnogorci su bili realniji i praktičniji. Svi crnogorski autori koji su prije Prvog svjetskog rata raspravljali o identitetu Crnogoraca, smještali su svoje identitetske i istorijske zaključke u širi srpski istorijski i nacionalni okvir.

Naglašavajući brojne specifične crte crnogorskog identiteta nije se dovodilo u pitanje njegovo srpsko ishodište pa su srpstvo i crnogorstvo bili zapravo srećni sinonimi. Danas je dovoljno vratiti se u to vrijeme i takvom načinu razmišljanja.

Oni koji su se dičili i jednim i drugim zajedničkim identitetom romantično su vjerovali da su Crnogorci odabrani i najbolji Srbi, odnosno najjača grana srpskog stabla.

U knjizi ”Crna Gora i napredni pokret”, štampanoj u Beogradu 1911. godine naglašava se da se povlačenjem u brda i planine i odlukom dijela stanovništva da se bori sa osmanskim okupatorom ”postepeno izvršeno prirodno odabiranje našega stanovništva i po fizičkim boljim osobinama i po čistoti srpske krvi”.

Ta se ideja duboko ukorijenila i vjerovalo se da su među Srbima Crnogorci superiorni, kako fizički, tako i istorijski i moralno.

Između dvaju ratova počelo se drukčije govoriti, a u doba Đukanovića ponavljati. Evolucija crnogorskih nacionalno-političkih ubjeđenja u ekstremnom obliku može se znakovito pratiti u slučaju dvojice Crnogoraca koje su ekstremisti pod Đukanovićevom kontrolom godinama slavili na tlu Crne Gore.

Prije 1918. godine crnogorski neupitni Srbin, Sekula Drljević, snažno se zalagao za brzo i bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom. Poslije 1918. polako prestaje biti Srbin i sve manje vjeruje u Jugoslaviju. Iza 1929. godine počinje govoriti o dva odvojena naroda i etničkoj posebnosti Crnogoraca.

Nešto kasnije prihvatiće klerofašističku ideologiju i odlutati u pravcu crnogorskog religijskog nacionalizma i postati otac ”crnogoroslavlja” čije ime je sam osmislio. Tako zamišljeno ”crnogoroslavlje” ne samo da nema veze sa srpskim pravoslavljem nego i sa pravoslavljem uopšte.

A mladi srpski publicista i pisac iz Crne Gore, Savić Marković Štedimlija prije 1918. godine bio je, poput Drljevića, borac za bezuslovno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom. Iza ujedinjenja postaje ljevičar, sa vjerom u rusku politiku. Potom se okreće hrvatstvu i na kraju ustaštvu.

Bivši Srbin i komunista tumačio je da su Crna Gora i Crnogorci nastali iz Crvene Hrvatske. Prigrlivši fašizam, postaće blizak saradnik Ante Pavelića i Andrije Artukovića. Postaće glavni čovjek Artukovića za propagandu i aktivno će se baviti osnivanjem Hrvatske Pravoslavne Crkve.

Zalagao se da se Hrvati, Crnogorci i Albanci, kao bliski narodi ujedine protiv Srba. Crvena armija ga hvata sa ustašama u Austriji 1945. godine pa je odležao deset godina u gulagu, a potom osam godina u Jugoslaviji. Krleža ga je doveo u Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu gdje umire 1971. godine. Kakav život!

Paralelno i potpuno nezavisno od ovih ekstrema, tekao je proces stvaranja crnogorskog nacionalnog identiteta po komunističkom receptu. Milovan Đilas u radu ”O crnogorskom nacionalnom pitanju”, objavljenom početkom 1945. u listu Borba vrlo jednostavno pojasnio je taj koncept:

”Crnogorci bez sumnje pripadaju srpskoj grani južnoslovenskih plemena i naroda. Međutim, uprkos njihovim zajedničkim korijenima, Srbi i Crnogorci su se u modernom vremenu razvili u dvije različite nacije.”

Namjera je bila slobodno ispoljavanje individualnosti, ali ne one koja će udaljiti jedan narod od drugog već one individualnosti koja će ih približiti. Tako je otprilike funkcionisala vlast u doba socijalističke Crne Gore gdje crnogorstvo i srpstvo nisu bili u konfliktu.

Taj blagorodni recept je neophodan u novom dobu Crne Gore poslije teških trideset godina nedostojnosti i ostrašćenosti. Naime, pred kraj doba jedinstva, početkom devedesetih, krenuli su identitetski crnogorsko-srpski sukobi.

Sukobe je raspalio šampion zla i sebičnosti, podjela i podlosti, Milo Đukanović, uz pomoć vlastite balkanske medijske mreže i armije plaćenika koji su se oglašavali sa skoro identičnim tekstovima po toj dobro razgranatoj i uhodanoj mreži. Bilo je to vrijeme nemoralnih prodanih duša koji su za novac sijali mržnju, a nama dijelili lekcije iz morala.

Tako je posijana zla krv među pretjerano ostrašćenom braćom. Veliki istorijski zadatak je pred novom vlasti u Crnoj Gori. Ona mora što prije i po svaku cijenu ohladiti strasti u Crnoj Gori i objasniti da nije bitno kad je nastala crnogorska nacija već je bitno da ona postoji u svijesti ljudi i da to svi moraju poštovati.

Balkanski nacionalizmi su često i religijski nacionalizmi zato što je religija temeljni sastojak i odrednica grupnog identiteta. Čak i u zemljama koje su dokaz da religija može biti zajednica nevjernika.

Nikad kod nas nisu pravljene ozbiljne studije kako su Jugoslaveni tako lako i brzo, tokom zatišja uoči grmljavine topova, postajali vjernici, a pri tome ostajali isti nevjernici u širem smislu te riječi.

Prije paklenih devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je manje od 20 posto vjernika u Crnoj Gori. U Bosni i Hercegovini neznatno više. Statistika, međutim, kaže da je u Crnoj Gori 1993. godine bilo preko 70 posto vjernika.

Godine 1991. na crnogorskoj teritoriji bilo je deset aktivnih manastira u kojima je živjelo dvadeset kaluđera i kaluđerica. Deset godina kasnije bilo je trideset manastira i 160 kaluđera i kaluđerica. Danas ih ne mogu ni pobrojati.

Po istoj logici, tokom mini prelaznog roka iz neuvjerljivog nevjerništva u sumnjivu religioznost, dogodilo se i to da je jedan od brojnih predratnih ateista, Milo Đukanović, postao nezvanični osnivač Crnogorske Pravoslavne Crkve, osnovane na Lučindan 1993. godine na Cetinju.

Od tog dana podijeljena Crna Gora živi jednu tragikomičnu situaciju, ne toliko što Crnogorska Pravoslavna Crkva nije postala kanonska, što je ne priznaje Vaseljenska patrijaršija, što je mitropolit Mihailo izopšten… već stoga što je postala izvor gorkih podjela iste Božije djece koje ljudi sumnjive vjere drže na dvije suprotne strane obale jedne rijeke.

Odvojene ceremonije nalaganja Badnjaka na Cetinju na Badnji dan, ispred manastira i ispred dvorca kralja Nikole, sve su manje tople i liče na januarske hladnoće koje ni zapaljena hrastovina ne može zagrijati.

Ali kad se sve to malo dublje osmotri, radi se o nadmetanju za politički uticaj, političku podršku, a naročito za imovinu. U ovom strašnom nadmetanju u kojem su ljudi nebitni uloga ličnosti nije nimalo bezazlena.

Druga crnogorska kontroverza odnosi se na prirodu ujedinjenja Srbije i Crne Gore, krajem novembra 1918. godine, kad je na Podgoričkoj skupštini proglašeno ujedinjenje obje kraljevine. Neki to zovu demokratija, a neki aneksija.

U naletima strasti i optužbi da je Srbija anektirala Crnu Goru, uvijek se zanemaruju najmanje tri činjenice. Prvo, velika većina stanovništva Crne Gore željela je ujedinjenje. Drugo, i Crna Gora i Srbija nestale su istog dana, 1. decembra 1918. godine, a treće, velike sile su podržale jugoslavensko ujedinjenje i nisu željele nezavisnu Crnu Goru pa su s njom prekinule diplomatske odnose.

Zaboravlja se i da je kralj Nikola u svojoj proklamaciji pod nazivom ”Jugoslovenima” od 20. oktobra 1918. napisao da želi da ”i naša mila Crna Gora bude sastavan dio Jugoslavije, da časno uđe u jugoslovensku zajednicu”, naglašavajući da ”u našoj Crnoj Gori, dobro znate, od davnina žive najbolji Srbi i Jugosloveni”.

Predlagao je isto ono što je Hrvatima bilo najvažnije, ”jugoslovensku konfederaciju, u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje, i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već da svi budemo jednaki u čedrim njedrima majke Jugoslavije”. O ovom je trebalo onda, a i danas, dobro razmišljati.

Sumirajući ova dva problema, moglo bi se izvući nekoliko pouka.

Prvo, šta god da su danas građani Crne Gore u nacionalnom ili religijskom smislu, moraju se osloboditi tog identitetskog bremena i prebaciti ga u neopterećujuću privatnost.

S kojom god nacijom se bilo ko želio identificirati to treba uvažavati i prihvatiti bez diskusije. Vrijeme koje leti i ubjeđenja koja se mijenjaju mnogo više određuju nacionalnu pripadnost nego istorijski događaji i tradicija, a nepotrebna istorijska falsificiranja su najbolji način unošenja haosa i mržnje.

Drugo, treba što manje medijatizirati sve što se dešava između dviju crkvi. U sadašnjem zapaljivom stanju u Crnoj Gori jedino rješenje je da religija ostane dio privatnog, a nipošto javnog života.

Daleko od kamera, treba pustiti da vrijeme uradi svoje po pitanju bilo koje crkve ili vjerske zajednice. U takvim okolnostima i u punoj privatnosti svaka ptica će odletjeti svom jatu po ubjeđenju, a ne po političkom oportunizmu.

Treće, šta god da se dogodilo 1918. godine, aneksija ili ujedinjenje, to su uradili ljudi koji odavno više nisu živi. To se više ne može ponoviti, to pripada samo prošlosti i to ne smije opterećivati budućnost.

Crnogorci su odlučili živjeti u nezavisnoj državi koju vole svi odreda i to je istorijska datost koju samo oni mogu promijeniti ako žele. Sve prošlo, i lijepo i ružno, treba ostati pouka za budućnost, a nipošto postati povod za sukob.

Balkan se rastače zbog toga što narodi više vole jedni druge ubjeđivati ko je u pravu nego što znaju jedni druge poštovati.

Prestanite, draga crnogorska braćo, lutati po istoriji i pentrati se po vlastitom identitetskom stablu! Prestanite jedni drugima dokazivati ko je u pravu i jedni druge kriviti za ono što se ne može vratiti i što je davno prošlo!

Kad se dva naroda svađaju štetu imaju oba, a kad neopterećeni bilo čime zajednički djeluju korist imaju i jedni i drugi.

Crna Gora kao da nije svjesna kakvu je slobodu doživjela odlaskom Đukanovića. Teoretski gledano, sve joj sad ide na ruku i ima istorijsku priliku da postane čudo na Balkanu.

Najprije je dobila potpuno drukčijeg i modernijeg predsjednika u mladom (rođen 1986.) Jakovu Milatoviću koji je porazio dosad svemoćnog Mila Đukanovića kome je sad jedini cilj da uradi sve što može da ne ode u zatvor.

Pojavile su se nove mlade snage koje navješćuju nove svijetle zore Crne Gore. Pobjednici izbora Milojko Spajić i Aleksa Bečić rođeni su 1987. godine, kao i nasljednik Đukanovića Danijel Živković. Dritan Abazović je rođen 1985. godine, a najstariji je Milan Knežević rođen 1980. godine.

Prevažno je to što u novim uslovima identitetska i istorijska pitanja niko nije pominjao tokom izborne kampanje. Kampanjom su dominirala socijalna, ekonomska i evropska pitanja što je znakovito i obećavajuće.

To ne samo da je skoro revolucionarni zaokret, već predstavlja najčvršću osnovu za izgradnju moderne i prosperitetne zemlje poslije decenija zatočeništva u kandžama političke mafije i drogiranja mržnjom.

A sve nade će pasti u vodu ako se ne ispune dva važna uslova: da se nove vlasti prestanu baviti prošlošću i podjelama i da se Crna Gora prepusti Crnogorcima, odnosno da se zapadne ambasade prestanu zlokobno miješati u ono u šta se ne smiju miješati, u formiranje vlasti.

Vlada se može formirati veoma lako kao najšira moguća koalicija u kojoj će udružiti crnogorske, srpske, bošnjačke, albanske i hrvatske snage sa ukupno 56 poslanika od ukupno 81. U opoziciji bi zasluženo ostali samo Živkovićev DPS i Abazovićeva URA.

U pamet se dobro Crnogorci, što bi rekao serdar Vukota. Ako ne budete pametni postaćete Bosna i Hercegovina, a ako budete možda bi i Bosna i Hercegovina mogla postati Crna Gora. Pamet uvijek donosi najmanje dva dobitka.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?

> Svi tekstovi ovog autora