O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (1)

”Bezbožnička kletva za Boga
može biti ugodnija od aleluje pobožnika“
Martin Luther

”Mesija, sin Marije, prolazio pored grupe židova.
Klevetali su ga. No, on je njih blagoslivljao.
Njegovi se učenici začudiše: ‘Drugi te kleveću a ti njih blagoslivljaš?’
Isus uzvrati: ‘Svaki čovjek može dijeliti samo ono što posjeduje.’“
Michael Asinet Palacios

Kako s pravom zapaža teolog i stručnjak za etiku medija W. Wunden, blasfemija je vječita suputnica religije:

Tamo gdje su bogovi, daleko nisu ni podrugljivci. Tamo gdje su podrugljivci, daleko nije ni sporenje. Blasfemija je starija od kršćanstva. Blasfemija prati religiju na njezinom putu kroz povijest, upliće se u njezin život nepozvano i neprijateljski − agresivno. Još i danas. Predstavnici religija s njom nikad neće izaći na kraj.[i]

I.Skepsa spram blasfemijskog prigovora: povijesni uzroci

No, daleko od toga da bi diskurs o blasfemiji bio bezazlen ili nevin.

Diskreditirajuća prošlost

Situacije u kojima se smije često su situacije u kojima na svjetlo dana izlaze etičke i empirijske diskrepancije. A kršćanska se vjera bavi tim razdorom. Pritom vjera svijetu ne osporava njegovu realnost, nego naglašava jedan stav prema njemu. Na temelju eshatološke perspektive, vjera zna da ovaj svijet nije sve, da nije istovjetan budućem i obećanom, nego da mu prethodi. Odgovora mu etički stav kreposti ”pretposljednje” ozbiljnosti

Naprotiv, povijest blasfemijskog prigovora natopljena je krvlju žrtava religiozno-političkih elita koje su samovoljno polagale pravo na izvršenje Božje srdžbe nad onima koji su se prema njihovom sudu drznuli nanijeti uvredu Božjoj časti– kao da bi se nešto takvo moglo nalaziti u ljudskom dosegu – ili nad onima koji su se bahato usudili biču satire i smijeha javno podvrgnuti religiozne obrede i učenja, iznoseći u pravilu na svjetlo dana ponor kojim je svijet konkretne religiozne prakse razdvojen od svijeta religioznih načela i vrijednosti.

Dakako, riječ je o ponoru svojstvenom prostranstvima ljudskog, no kobnom tek od onog momenta u kojem ga se farizejski pokuša zanijekati, umjesto da se prihvati kao nužna sastavnica ljudske egzistencije u ozračju ”aktivne opuštenosti”.[ii]

Tek se u tom slučaju taj ponor, kojem za ovog života ne možemo umaći, raskriva kao blagotvoran poticaj katarzičnom izlaganju samoga sebe, pa i svog religioznog učenja i prakse,biču satire i smijeha. U protivnom, dakle ako se skamenjeni izmaknemo tom biču, neovisno o tome je li položen u naše ruke ili ruke bližnjeg, postat ćemo žrtve neljudski pretjerane ozbiljnosti, kako u pogledu na same sebe, tako i u pogledu na svoje religiozno učenje i praksu:

Situacije u kojima se smije često su situacije u kojima na svjetlo dana izlaze etičke i empirijske diskrepancije. A kršćanska se vjera bavi tim razdorom. Pritom vjera svijetu ne osporava njegovu realnost, nego naglašava jedan stav prema njemu. Na temelju eshatološke perspektive, vjera zna da ovaj svijet nije sve, da nije istovjetan budućem i obećanom, nego da mu prethodi. Odgovora mu etički stav kreposti ”pretposljednje” ozbiljnosti.[iii]

A zapravo to jedino i jest vjerodostojan znak povjerenja u Boga u obličju zahvalnog prihvaćanja fragilnosti i ograničenosti ljudske egzistencije, koja je unatoč svemu zakriljena Božjom obuhvatnom i bezuvjetnom ljubavlju, a ne – kako to u prvi mah može izgledati – kruto i skučeno posezanje za blasfemijskim prigovorom, što uvijek nepogrešivo upućuje na veću ili manju ali neporecivu zarobljenost svijetom reaktivnog i neurotičnog, čemu nas je još davno poučio F. Nietzsche.

Zapravo, tek bi nam sposobnost opuštenog (samo)izlaganja smijehu, kao plod dubokog vjerničkog pouzdanja u dobrotu Boga i stvorene stvarnosti, otvorila put do novog odnosa prema ljudskoj fragilnosti i ograničenosti, pa čak i u području religiozne prakse, na kojem je kao biser položena spoznaja o povezanosti smiješnog, dakako i u obličju vica, i ozbiljnosti vjere, odnosno svetog i blasfemičnog, na što na gotovo neusporediv način podsjeća G. K. Chesterton:

S druge, pak, strane nije teško dokučiti da preuzetna obrana Božje časti u obličju izvršenja Božje srdžbe nad blasfemičarima od strane ljudske ruke nikad i nije bila ništa drugo do mehanizam autoritarno-represivnog očuvanja postojeće društveno-političke, pa tako i religiozne ortodoksije

Jednom mi je neki kritičar ogorčenog izraza lica prigovorio: ”Ako već morate smišljati viceve, onda makar ne o tako ozbiljnim stvarima.“ Dakako, uzvratio sam mu bezazleno i zatečeno: ”A o čemu bi čovjek zapravo trebao smišljati viceve ako ne o ozbiljnim stvarima?“[iv]

Na njegovom tragu a o povezanosti kršćanske vjere i smiješnog, odnosno blasfemijskog poentira teolog Th. Laubach:

Smiješno i blasfemijsko na dvostruk su način svojstveni kršćanskoj vjeri. Vjera je otvorena za smiješno jer se u mnogim aspektima protivi suvremenim predodžbama, jer upućuje na proturječja, jer vjernici zakazuju u svojim vjerničkim nastojanjima – a otvorena je za smiješno i zato što sama nosi obilježja komičnog, smiješnog i blasfemijskog.[v]

S druge, pak, strane nije teško dokučiti da preuzetna obrana Božje časti u obličju izvršenja Božje srdžbe nad blasfemičarima od strane ljudske ruke nikad i nije bila ništa drugo do mehanizam autoritarno-represivnog očuvanja postojeće društveno-političke, pa tako i religiozne ortodoksije.

Dakako, pred snagom ”religioznog argumenta“ predmomderna su društva gotovo posve bila nemoćna, ali pred njim ne ostaju nepoljuljana ni društva kasne moderne, naročito kad se u igru upletu sintagme poput ”povrede Božje časti“, ”prezrenog ljudskog dostojanstva vjernika“ ili „ruglu izvrgnutih osjećaja vjernika“.

O potonjem vrlo zorno svjedoče slučajevi poput koncerata pop-glazbenice Madonne, nastupa pank grupe ”Pussy Riot“ u moskovskoj katedrali, naslovnice ”Titanica“ sa zaprljanim papom Benediktom XVI. ili karikatura Muhameda u časopisu ”Charlie Hebdo“:

Jer će nas tema blasfemije u budućnosti zaokupljati još više na temelju rastuće pluralizacije i globalizacije, ali i sve veće svjetonazorske polarizacije, važne su etičke smjernice s kršćanskog stajališta, ali i onog drugih religija. A to tim više jer u tom slučaju, kao i u drugim religioznim pitanjima temeljem njihovog egzistencijalnog značenja, emocionalnost lako postaje neobuzdana. Baš su iz tog razloga nužna razlikovanja koja su u stanju pružiti pojašnjenja kako bi se u prvom redu sačuvao društveni mir.[vi]

U slučaju križarskih vojni pape nisu slijedile stručnjake za crkveno pravo koji su iznova aktivirali ‘učenje’ sv. Augustina o pravednom ratu pa s obzirom na pozive na križarske vojne javno zastupali ”Bog to ne želi” (deusnonvult). Naprotiv, pape su ustrajavale u predodžbi o krvi koja se smatrala drevnom i na taj način pružali legitimaciju prolijevanja krvi svetogrdnika

Dakle, upravo suvremeni povratak diskursa o blasfemiji predstavlja jedan od glavnih aspekata procesa ”desekularizacije” kojem su izložena društva kasne moderne.[vii]

Kao i sama ”desekularizacija”, i taj povratak višeznačan je pa bi bilo pogrešno razumijevati ga i vrednovati s pozicija dualističkog kova, dakle bilo da uz njega nekritički posve pristanemo, pa se neurotično od svega uznemirujućeg oko sebe branimo blasfemijskim prigovorom, bilo da ga ravnodušno posve isključimo, zatirući unaprijed pitanje o tome što bi se s pravom u kontekstu kasne moderne moglo nazvati blasfemičnim, i to ne samo iz religioznog nego istodobno i sekularnog rakursa.

Suspenzija ljudskog izvršenja Božje srdžbe

No, prije nego se pobliže pozabavimo izbjegavanjem zamki dualističkog kova u slučaju suvremenog oživljavanja diskursa o blasfemiji, važno je spomenuti kako je upravo Isusova prispodoba o žitu i kukolju (Mt 13.24-30) u prvim stoljećima kršćanstva, pobliže sve do ”konstantinovskog zaokreta”, funkcionirala kao izričita zabrana ljudskog polaganja prava na izvršenje Božje srdžbe nad hereticima i bogohulnicima u obličju njihove nasilne i javne egzekucije: ”Dakle, riječ je jedino oružje kršćana, a ne zemaljska prisila ili nasilje.“[viii]

Kad se to smetnulo s uma zbog opijenosti povlaštenim društveno-političkim položajem, otvorio se koban put kršćanskom pristajanju na ideološke konstrukcije nasilnog savezništva sa svjetovnom moći u prilog čega nedvosmisleno sve do danas svjedoče povijest misija, križarske vojne, inkvizicija i europski konfesionalni ratovi.

Dakako, u svemu je tome blasfemijski prigovor uvijek iznova zauzimao središnje mjesto, što u dosadašnjim istraživanjima, ne samo teološkog nego i povijesno-kulturnog ili politološkog profila, u pravilu nije dostatno uvažavano.

Tako je i u sklopu motivacije za križarske vojne od strane papa – na ovom ćemo mjestu spomenuti samo taj primjer – krucijalna bila upravo argumentacija da Saraceni zaslužuju smrt jer su već svojom pukom nevjerničkom egzistencijom u Svetoj zemlji,posvećenoj Kristovom krvlju, krivi za sakrilegij, što je refleks blasfemijskog prigovora par excellence:

Nije slučajno da je pri utemeljenju religijske slobode na stranicama Deklaracije o vjerskoj slobodi ”Dignitatis humanae“ Drugi vatikanski koncil posegnuo upravo za Isusovom prispodobom o žitu i kukolju, dakako ne propuštajući izričito naglasiti da se religijska sloboda ne tiče samo slobodnog priključenja nekoj religioznoj zajednici, nego i njezinog slobodnog napuštanja

Inocent III, slavljeni pravni genij srednjeg vijeka, križarske je vojne proračunato motivirao uz pomoć predodžbe o konsekraciji mjesta putem Isusove krvi. […] U slučaju križarskih vojni pape nisu slijedile stručnjake za crkveno pravo koji su iznova aktivirali ‘učenje’ sv. Augustina o pravednom ratu pa s obzirom na pozive na križarske vojne javno zastupali ”Bog to ne želi” (deusnonvult). Naprotiv, pape su ustrajavale u predodžbi o krvi koja se smatrala drevnom i na taj način pružali legitimaciju prolijevanja krvi svetogrdnika.[ix]

Nije slučajno da je pri utemeljenju religijske slobode na stranicama Deklaracije o vjerskoj slobodi ”Dignitatis humanae“ Drugi vatikanski koncil posegnuo upravo za Isusovom prispodobom o žitu i kukolju, dakako ne propuštajući izričito naglasiti da se religijska sloboda ne tiče samo slobodnog priključenja nekoj religioznoj zajednici, nego i njezinog slobodnog napuštanja.

Sve to daje za pravo Raineru Forstu kad u svojoj knjizi ”Tolerancija u konfliktu“ izriče tvrdnju da Isusova prispodoba o žitu i kukolju zauzima prominentno mjesto u opravdavanju kršćanske tolerancije.

[i] Wolfgang Wunden, ”Loslassen mit Blicknachvorne“, u: Thomas Laubach (ur.), Kann man Gottbeleidigen – ZuraktuellenBlasphemie-Debatte (Freiburg&Basel& Wien: Herder, 2013), str. 143.

[ii]Ivan Šarčević, ”Aktivna opuštenost“, u Ivan Šarčević, Zečevi, zmije i munafici (Sarajevo & Zagreb:Synopsis, 2014), str. 40-42.

[iii]Thomas Laubach, ”Das lächerliche Glaube – Ethische aspekte der Blasphemie“, u Kann man Gottbeleidigen – Zuraktuellen Blasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.), str. 119-120.

[iv]Keith G. Chesterton, Ketzer – EineVerteidigung der OrthodoxiegegenihreVerächter  (Frankfurt am Main, 1998), str. 207.

[v]Laubach, ”Das lächerliche Glaube – Ethische aspekte der Blasphemie“, str. 111-112.

[vi]Ingeborg Gabriel &IreneKlissenbauer, ”Klagen gegen Blasphemie? – Zum schwierigen Verhältnis von Religions – und Meinungsfreicheit“, u Kann man Gottbeleidigen – ZuraktuellenBlasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.), str. 179-180.

[vii]Usp. Piter L. Berger (ur.), Desekularizacija sveta – Preporod religije i svetska politika, (Novi Sad: Mediterranpublishing, 2008).

[viii]RainerForst, Toleranz im Konflikt – Geschichte, Gehalt und GegenwarteinesumstrittenenBegriff  Frankfurt am Main, 2003, str. 65.

[ix]ArnoldAngenendt, ”Gottesfrevel – Oder: Das Problem des freien Eintritts und freien Austritts“, u, Kann man Gottbeleidigen – ZuraktuellenBlasphemie-Debatte, Thomas Laubach (ur.), str. 27-28.

(Nastavlja se).

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora