Odgovor Ivkoviću, Hrstiću i Miškulinu

(Opaska uredništva: Prenosimo reagiranje Dejana Jovića s njegova FB profila gdje je napisao i ovo – “Prenošenje ove objave je slobodno, kao i njeno objavljivanje. Odlučio sam objaviti odgovor ovdje, a ne u Večernjem listu, jer je ta novina – načinom na koji se ponijela u ovom slučaju (a i u prethodnima koje opisujem) – zaslužila prijezir i ignoriranje.”).

Večernji list objavio je 24. prosinca 2025. dva napadačka članka protiv mene, a dva dana kasnije još jedan. U prvom od tih članaka Žarko Ivković odustaje od svoje ranije tvrdnje da sam ja autor izjave o Hrvatskoj kao propalom projektu i koječemu drugome. Sada ispravno tvrdi da je tu izjavu dao Pero Kvesić u intervjuu kojeg je objavio upravo Večernji list prije više od pet godina: 15. studenoga 2020.

U novom članku Ivković sad više ne tvrdi da su riječi moje – ali me i dalje napada, prelazeći preko svoje grube neistine, kao da je nije izrekao. Ni isprike ni objašnjenja. No, budući da mu je kredibilitet urušen nakon što je uhvaćen s prstima u pekmezu (vidjeti članak Zdenka Duke ovdje), u bitku su ušli rezervni igrači – najprije Ivan Hrstić a potom i Ivica Miškulin.

Hrstić ima genijalnu ideju kako da se Ivković (a s njim i Večernji list) izvuče iz problema kojeg je sebi stvorio. On predlaže da ja jednostavno priznam da (premda nisam rekao) mislim isto što i Pero Kvesić. Taj čitač misli time bi riješio sve probleme koje je Ivković uzrokovao. Naime, Večernji list – koji je intervju s Kvesićem objavio uz pohvalu intervjuiranome, a sada me napada jer sam pohvalio njihov intervju – ispao bi vidovit, a ja bih ispao kriv, ako ne na temelju verbalnog delikta, onda barem na temelju delikta mišljenja.

Kakva fantastična ideja, nema što! Dostojna Ilije Čvorovića iz ”Balkanskog špijuna”, koji predlaže podstanaru kojeg progoni da prizna sve, pa da zajedno idu u SUP, da podstanar okaje svoje grijehe i da ponovno stane na svoje noge (Ovdje).  Dostojna, također, i naslova knjige Igora Mandića o takvima: ”Policajci duha” (1979.)

Ivica Miškulin ima jednako pametno rješenje, vidljivo iz naslova njegova članka objavljenog 26. prosinca na mrežnim stranicama, a dan kasnije i u tiskanom izdanju Večernjeg lista: ”nije šija, nego vrat”. Nije rekao ali kao da je rekao, jer je – ”pokazao” i ”smatrao”. Miškulin, naime, uvodi u polemiku ta dva nova glagola – tvrdeći da ja ”pokazujem” i ”smatram” da je Hrvatska propali projekt. Nije š(p)ija (kao kod Hrstića) nego vratolomija!

Miškulin me potom napada da sam loš znanstvenik, između ostalog i stoga što ne citiram djela nastala u okviru hrvatske historiografije (čitaj: njegova). To ću rado popraviti.

Primjerice, citirat ću u svojim budućim radovima sljedeću njegovu rečenicu – za metodologiju hajki u koje se uključuje ovaj istaknuti član HDZ-a za kojeg mediji pišu da je i savjetnik predsjednika stranke – vrlo otkrivajuću: ”Stvarna manipulacija, naime, nikad ne počiva samo na iznošenju vlastitih besramnih laži, nego na zlonamjernoj kombinaciji istine i vlastitih problematičnih stavova”. Kakav biser hajkologije! Kakva mentalna vratolomija!

Uhvaćeni u besramnim lažima, sada se moji ”kritičari” fokusiraju na moje iznošenje istine, ali u kontekstu mojih, navodno ”problematičnih stavova”. Istina je, naime, dobra samo kad je u kombinaciji s tuđim ”neproblematičnim stavovima”. Kad je podobna.

Kad smo već kod citiranja (teme koju je pokrenuo Miškulin) – njegov problem nije u tome što ga ja ne citiram, nego što ga ni drugi ne citiraju, ili barem ne onoliko koliko on misli da bi trebali s obzirom na njegovu veličinu i važnost. Njegovi radovi – prema evidenciji Google Scholara na zadnji dan 2025. godine – imaju ukupnu citiranost od 154, što po godini života autora iznosi 3.34. Moji su citirani ukupno 2.516 puta, što po godini života autora iznosi 44.1. Dakle – 13 puta više koristeći ponderiranje s obzirom na dob autora. Ukupno sam više od 16 puta citiraniji od njega.

Moja najpoznatija knjiga: ”Jugoslavija – država koja je odumrla” citirana je, kad se uzmu u obzir sva tri izdanja, do danas 857 puta u djelima drugih znanstvenika, što je dakle pet i pol puta više nego što su citirana sva njegova djela zajedno.

U zadnjih pet godina, njegovi su radovi citirani ukupno 66, a moji 1.048 puta. Još je veća razlika kad se usporede podaci iz međunarodne baze citiranosti, Scopus-a. Tu je naš redovni profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta citiran četiri puta, dok sam ja (kojeg on difamira kao lošeg znanstvenika) citiran 359 puta. Ali, on se ne ustručava dijeliti lekcije o znanstvenosti.

Za kraj, da kažem dvije-tri riječi o Večernjem listu, koji je opet dao prostor svojim novinarima i povremenim suradnicima da iznose neistine o tome što sam rekao ili napisao. To, nažalost, nije prvi put.

Prije više od 11 godina je Davor Ivanković u Večernjem listu objavio neistinu – da nisam prošao sigurnosnu provjeru potrebnu za poziciju glavnog analitičara predsjednika Republike. Iako je to demantirao sam Ured Predsjednika, taj njegov članak (objavljen 2. ožujka 2014.) i dalje stoji na web-stranicama Večernjeg lista, što se može vidjeti ovdje.

Potom je tadašnji Večernjakov kolumnist, Ivica Šola (jedan od onih koji su se javili ovih dana da me napadnu iz Slobodne Dalmacije), tvrdio da sam napisao da je ”Domovinski rat okosnica neofašizma”. Kad sam ga pozvao da pokaže citirano, prešao je preko toga. Zatim je, u nastavku polemike, meni pripisao riječi zagrebačkog muftije Ševka Omerbašića.

Omerbašić je u intervjuu kojeg je dao meni za Feral Tribune 21. rujna 1993. izjavio da ne vjeruje u održivost unije republika Bosne i Hercegovine, te da bi uspostavljanje takve unije bio samo ”uvod u raspad Bosne, ili u novo izravnavanje računa”. Taj Omerbašićev stav bio je sasvim u skladu s tadašnjim protivljenjem Bošnjaka Owen-Stoltenbergovom planu, kojega su i odbili 29. kolovoza 1993.

Šola je, međutim, meni pripisao riječi časnog pokojnog muftije (kao što je i Ivković sada učinio s riječima pokojnog Pere Kvesića), pa potom dodao: ”Tako lijepo to ne bi sročio ni Milorad Dodik, a mislim ni Radovan Karadžić”.

Kada sam ga upozorio da su riječi Omerbašićeve, a ne moje, uredništvo Večernjeg lista je prekinulo polemiku, a Šola je napustio Večernji list – između ostalog i nakon što je bivša glavna i odgovorna urednica Ružica Cigler njegovo ”novinarstvo” nazvala ”parazitskim” (i nečim još gorim, što neću citirati, vidi ovdje.

Ali, sada se ponovno pojavio da me napadne (i da napadne Fakultet političkih znanosti) – taj profesor Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku s ukupno 39 Google Scholar citata u karijeri (0.67 po godini života).

Nadao sam se da će Večernji list iz ta dva prethodna slučaja izvući odgovarajuće pouke o potrebi provjeravanja točnosti napisanog u člancima svojih komentatora, po mogućnosti prije nego što ih objavi.

Kao što se i sada nadam – možda uzaludno – da će barem iz ovog (trećeg) slučaja zaključiti da kultura laži, difamacija i dezinformacija, ma koliko bila globalno popularna i možda profitabilna, ozbiljno narušava ugled novina, a ne samo pojedinačnih novinara i inih koji te prakse unose u javni prostor.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Žarko Ivković je difamirajući mene napao novinu u kojoj piše
    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe

> Svi tekstovi ovog autora